DJELATNICI BRODOGRADILIŠTA I DALJE U NEIZVJESNOSTI Tko to radnicima pulskoga Uljanika »potapa« slavlje Božića?

Snimio: V. Čutura

Premda je 21. stoljeće, donose se brojni zakoni koji selektivno štite pojedince i grupacije, a istodobno se bez ikakve odgovornosti bešćutno odbacuju »mali«, obični ljudi. Očit su primjer hrvatska brodogradilišta, čiji se radnici nažalost ne mogu dokraja prepustiti božićnoj radosti dokle god im je ugrožena egzistencija. Iako je brodogradnja strateški važna za Republiku Hrvatsku jer je kao pomorska zemlja prednjačila po inovativnosti u svijetu, remontirala i gradila najpoznatije svjetske brodove. Najpovršnija analiza pokazuje da je propadanje brodogradilišta posljedica nedovoljno kvalitetnoga upravljanja ili namjernoga njihova uništavanja zbog uskih interesa, bilo da je riječ o profitu ili prenamjeni lokacije za luksuzne i avanturističke elite. Rijetko tko spominje da brodogradilište drži brojne kooperante, pa kad se paušalno pogledaju podatci hrvatskih brodogradilišta, onda valjda ništa manje nije zaposlenih nego što ih je imao Agrokor – za koji je donesen specijalni zakon.

»Živi novac« ne poznaje ljudsko dostojanstvo

Razlika je u tome što Agrokor vrti »živi« novac, a u brodogradilištima rade »obični proizvođači«. Nisu zanimljivi ni medijima, koji nerijetko iskrive njihove poruke, o čemu predsjednik Štrajkaškoga odbora u pulskom Uljaniku i čelnik Jadranskoga sindikata Boris Cerovac kaže: »Mediji često iskrive istinu jer iskoriste nešto kako bi stvarati afere. Moram napomenuti i da ljudi koji su ostali u Uljaniku jednostavno se boje govoriti za medije jer ih je strah da će ih rukovodeći kadar kažnjavati budu li govorili istinu. Na drugoj su strani, nažalost, oni koji su otišli iz Uljanika. Njih više to ne zanima jer ne žele se zamarati i imati više posla s Uljanikom, a ne žele se zamjeriti ni političarima. To je naša stvarnost od koje ne smijemo bježati. Tužno je priznati, ali je realnost da je sve manje radnika koji bi napravili kritično mnoštvo te na taj način vršili pritisak da se nešto pozitivno riješi.«

Snimio: V. Čutura | Boris Cerovac

Hrvatski branitelj i predsjednik Jadranskoga sindikata i štrajkačkoga odbora Cerovac navodi da je veliki problem razjedinjenost, ponajviše iz straha. »Na primjer, unutar Uljanika čak uprava mimo mene zove ostale sindikate na suradnju s njima. Rukovodeći kadar hoda po Uljaniku i govori da će se početi raditi. Kad bismo mi bili kompaktni unutar štrajkaškoga odbora, smatram da bi se napravili neki pomaci. Temeljni je problem osobna odgovornost. Ne mogu gledati da nešto propada, da ljudi nemaju plaću, da ne mogu slaviti božićne blagdane sa svojom obitelji u skladu s ljudskim dostojanstvom!«

S puno emocija Cerovac navodi da mu je teško gledati kako dnevno brodogradilište Uljanik napusti po dvadeset ljudi, a ima dana da ih i po pedeset napusti tvrtku. »Primjerice, početkom godine u Uljaniku i Trećem maju bilo je 4500 radnika, a danas ih je oko 3300. Nažalost, iz dana u dan broj se smanjuje, nekad tvrtke dnevno napušta dvadeset, pa i do pedeset radnika. Tako smo samo u Uljaniku pali ispod dvije tisuće radnika, a Treći je maj na 1300 radnika. To je zabrinjavajuće.« Premalo se govori u javnosti o tome da su najmanje četiri kooperanta na jednoga radnika u brodogradilištu, pa kad se pomnoži ta brojka, nažalost puno usta ostaje bez kruha.

»Početkom godine u Uljaniku i Trećem maju bilo je 4500 radnika, a danas ih je oko 3300. Nažalost, iz dana u dan broj se smanjuje, a nekad tvrtke dnevno napušta dvadeset, pa i do pedeset radnika. Tako smo samo u Uljaniku pali ispod dvije tisuće radnika, a Treći maj je na 1300 radnika«.

O tome kad je sve krenulo nizbrdo Cerovac kaže: »Godine 2008. nastao je problem kad je bila recesija, ostali smo bez brodova, radili smo brodove za sebe, a nismo ih mogli prodati. Tada je napravljen minus od oko 150 milijuna dolara. Nakon toga stvari su se promijenile, počeli smo ugovarati brodove. Jako je važno naglasiti da nam je izuzeto pomorsko dobro, pa i ono što smo mogli i kod ugovaranja ponuditi za kredite. Dakle, kad nismo vlasnici, jednostavno nismo imali što ponuditi. Išlo se u privatizaciju. Micali su me čak i sindikati da nemam informaciju. Jednostavno, nisu mi dali ni blizu. Suprotstavio sam se u više navrata da je to pogrješka što rade. Zanimljivo, umjesto da me napadne uprava, mene su napadali sindikati, dakle moji sindikati. Zato sam napustio Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije.«

U daljoj priči Cerovac navodi da su u privatizaciji odjednom mogli kupiti Treći maj. »Uprava je odigrala ulogu jer nas je vodila samouništenju, ugovarali su brodove ispod cijene, zatim su dogovarali da ćemo to napraviti u vremenu kad ne možemo ispuniti rokove. Tu je zakazalo vodstvo, menadžment. Nadalje, Treći maj nitko nije želio kupiti pa smo ga mi kao privatnici kupili. Uz to, uprava je neprestance vodila tvrtku samouništenju. Rokovi se nisu mogli ispunjavati, rađeni su gubitci, na neki način sve se guralo u jednom smjeru.« Cerovac ističe da još vjeruje da takvo poduzeće ne će propasti, još vjeruje da država to ne će dopustiti.

U Hrvatskoj nema političke odgovornosti

»Prvi je put iznesen podatak da smo mi posudili namjenskih 520 milijuna kuna od Trećega maja koje je država posudila. Država je dala pristanak i nitko za to do danas ne odgovara. Dakle, prošle smo godine u listopadu mi posudili 520 milijuna kuna namjenskih sredstava. Važno je naglasiti: namjesnih sredstava. Država uložila, a oni posudili nama. Za kriminal na koji je država dala pristanak nitko danas ne odgovara. Sve je to godinama rađeno planski. Naravno, postavlja se pitanje jesmo li mogli nešto promijeniti. Ali kada i Vlada i sve političke stranke rade da to unište, teško se može othrvati tim namjerama. Lokalna vlast sada ništa ne može učiniti jer u prvom redu nema sredstava, a s druge strane, promišljajući njihove nakane i dugoročne odluke, posrijedi je gradnja hotela i supermarketa. Uljanik mora nestati jer on smeta. Kad se budu izgradili hoteli, mi iz Istre moći ćemo raditi kao robovi ako nas netko želi. Ne ćemo se moći ni kupati, jer to će biti privatno, koncesija. Moći ćemo gledati na televiziji kako izgleda naše more, naravno ako budemo imali televizije. Zabrinjavajuće je da oni to gledaju kao normalnu pojavu. Mislio sam da postoji nada i spas da se to ne će dogoditi, ali sve više sam uvjeren da je to težnja te da sve političke stranke rade na tome da unište Uljanik. Danas se oni iz lokalne vlasti brane jer ne mogu pomoći, nemaju ni financije ni odluke, ali nisu isključeni iz dugoročnih planova uništavanja Uljanika, od kojega su brojni živjeli u Puli. Žalosno je da se Vlada ne želi baviti poduzećima i imati dodatne poslove. Pitanje je zašto nisu imali svoga predstavnika, a imali su ga, jer gospođa koja je bila u Nadzornom odboru imala je uvid u situaciju. Trebala je obavijestiti Vladu o bilo kakvim negativnim promjenama.«

Uništiti Uljanik na štetu avanturizma

»Brodogradilište Uljanik poznajem jako dobro, jer tu sam 31 godinu. Mnoge radnike poznajem, a teško mi je sretati one koji su nas napustili. Emocije prorade u određenim trenutcima. Ti ljudi odlaze trbuhom za kruhom, premda je Uljanik dio njihova života. Oni su živjeli za svoj Uljanik i od svoga Uljanika. Teško je prihvatiti kad na čelo Uljanika dođe netko tko gleda uski interes, a ne dobrobit radnika, Istre i cijele Hrvatske. Ljudi se snalaze jer još ima radnih mjesta po Puli i Istri. Nažalost, većina odlazi u Njemačku i Italiju. Ni tamo nisu zadovoljni, ali bili su prisiljeni jer tu ne vide budućnost. Ako se ovako nastavi, i mi ćemo svi otići na ulicu. Sve je to usko povezano, nestat će mali obrti, a na kraju će se dogoditi da će proračun Republike Hrvatske živjeti od turizma, ali ne turizma, nego od avanturizma. Nažalost, svi će građani ispaštati jer netko nije donio prave odluke u pravo vrijeme. Mogu se samo očekivati neredi jer ovako dalje ne ide. Moram priznati da sam ugodno bio iznenađen kad smo u kolovozu krenuli gradom, imali smo jedinstvo koje nam pokazuje snagu i moć. Kad se ulazi u štrajk, dok on traje nekoliko dana, prihvatljivo je, a kad je to duže, onda to postaje društveno neprihvatljivo. Kasnije mediji i društvo krenu protiv onih koji se bore za ljudsko dostojanstvo. U početku su radnici podržavali štrajkaški odbor, a kako se ništa ne pomiče, i oni negativno gledaju. Počeli su nas prozivati zbog vlasnika kruzera koji je obećao izgraditi četiri-pet brodova. Posudio nam je 20 milijuna eura. S vremenom se ljudi počinju okretati protiv sindikata.«

O tome koliko je iscrpljivanje naslijeđeno iz bivšega sustava Cerovac kaže: »Radnici i građani moraju živjeti, imaju djecu, imaju obitelji, imaju kredite… Dobili smo minimalac, banke su već sjele s ovrhama, žele im uzeti kuće, automobile ili što već imaju pod kreditima. Još postoji mogućnost da se nađe neko pozitivno rješenje, štoviše dio bi se radnika vratio kad bi imao jamstvo da će biti plaćeni. No ako su odveli svoje obitelji, nažalost nema povratka. Ako država ne pronađe rješenje, tu će postati egzodus. Neka nam o ovom Božiću Bog pomogne i spasi nam Uljanik, kako bi radnici za Božić mogli kupiti sve potrebno i da plate svoje režije. Krajnje je vrijeme da stres nestane s njihovih leđa. U božićnom ozračju želim da se neizvjesnost pretvori u nadu«, zaključuje Cerovac.

Svi živjeli od Uljanika
Snimio: V. Čutura | Robert Savić

Hrvatski branitelj koji je svoj ratni put proveo u gardijskoj brigadi »Vukovi« Robert Savić navodi da su mu roditelji radili u Uljaniku, te on i njegova dvojica braće. »Radimo svi u Uljaniku, dva brata, nećak, bratić i ja«, navodi hrvatski branitelj Savić. Ističe da u tom brodogradilištu ima puno hrvatskih branitelja, ali nitko se ne zauzima za njih. »U Uljaniku sam 25 godina, štoviše, roditelji su uspjeli riješiti stan zahvaljujući radu u tom brodogradilištu. Nažalost, krize su počele kad su počele kasniti plaće. Po struci sam zavarivač i prosječne plaće su u normalnim uvjetima bile od 5500 do 7000 kuna ako imamo prekovremenih sati. Danas sam na minimalcu, i sretan sam ako ga dobijem, a iznosi 2700 kuna. Moja je cijela obitelj u Uljaniku, planovi su dalje boriti se dok ima Uljanika, a kad ne bude dalje išlo – pinklec na rame i u svijet.«

Savić ističe da je u Uljaniku ostao manji broj zavarivača, a treba ih barem deset puta toliko. Nažalost, najviše je ostalo administratora, a radnici u proizvodnji odlaze trbuhom za kruhom. »Sve nam je ovo poremetilo naše slavlje Božića, vremena kad se obiteljski okupljamo. Ne vjerujem da će biti obiteljskih druženja kao do sada. Nadam se da će biti još uvijek bolje, jer ja sam optimist, ali sve manje i manje vjerujem u bolju budućnost. Uljanik je preživio Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Domovinski rat, a onda ga u demokratskom sustavu potapaju i uništavaju. Ono što vidim, jedino zajedno možemo napraviti neki pomak. No ljudi su se umorili, nemaju snage. Nadalje, tu je i pitanje mentaliteta, dakle spremni smo popustiti i pobjeći od problema, sve optužujemo oko sebe, ali nema odgovornosti. Uvijek treba postaviti pitanje: Što ću ja dati? Ne smije se zaboraviti da je Uljanik izgradio više od polovice Pule. I nema ga pravo netko danas uništavati i potapati.«

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2018.
Prethodni članakDUHOVNA PRIPRAVA ZA BOŽIĆ UZ FRA BONAVENTURU DUDU Otkud vol i magarac i božićnim pjesmama?
Sljedeći članakDA SE NE ZABORAVE BOŽIĆNI OBIČAJI U BOSANSKOJ POSAVINI Petrolejka je samo te noći gorjela do jutra