Kroz povijest su ratni sukobi sa sobom odnijeli znatan broj žrtava, među kojima su bila i djeca. Njihovo su bezbrižno djetinjstvo u takvim sukobima zamijenili strah, skrivanje i prisilni rad. Sjećanjem na njih svake godine 4. lipnja obilježavamo Međunarodni dan nevine djece žrtava agresije i 12. lipnja Svjetski dan borbe protiv dječjega rada. Nažalost, djeca i danas sudjeluju u oružanim sukobima. Tek u današnjim okolnostima koje su zahvatile i ugrozile svakodnevni život donekle shvaćamo težinu odrastanja u ratu ili u drugim teškim prilikama. Ipak, djeca rođena nakon završetka Domovinskoga rata nisu se morala suočiti ni s užasima totalitarističkoga režima, nuklearnom katastrofom, drugim vrstama bolesti i pandemija, ni ratom čije posljedice još danas vidimo diljem Lijepe Naše. No djetinjstvo brojne djece danas je zahvaćeno »suvremenim« problemima kao što su stvarno i virtualno nasilje (cyberbullying), koji na njima ostavljaju posljedice o kojima treba voditi računa.
Stoga smo u ovom broju rubrike »Mladi mladima« odlučili promišljati o važnosti dostojanstvenoga, sretnoga i mirnoga djetinjstva kao putu u život. Djetinjstvo je samo jedno razdoblje oblikovanja nas kao osoba, a zato je potrebno i da naše okruženje bude koliko može kvalitetno, kakvo svako dijete zaslužuje. O tome kako je ono važno kazuju nam i Isusove riječi koje nam prenosi evanđelist Marko: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im.« Svi mi, a posebice maleni i nezaštićeni, pozvani smo približiti se našemu Spasitelju. Kao što djeca dolaze Isusu, da bismo svi mi na tom putu prema njemu pronašli utjehu ovozemaljskoga života, potrebne su nam radoznalost, otvorenost i upornost. Upravo to ističe i Papinsko misijsko djelo Svetoga djetinjstva koje djeluje diljem svijeta sa svojim temeljnim ciljem koji je usmjeren na pomoć djeci »svojim molitvama, žrtvama i djelima solidarnosti«.
Kao djeci poslijeratnoga razdoblja i jednoga od općenito najmirnijih razdoblja povijesti teško nam je zamisliti djetinjstvo drugačije od onoga kakvo smo imali. Okruženi svojom obitelju i prijateljima, odrastali smo bez straha, a najteže »nedaće« koje su nas dugo godina pogađale bile su domaće zadaće, povremene nesuglasice s prijateljima, lošije ocjene ili poraz naše najdraže momčadi. Tek u ovim vremenima kada se prvi put zaista suočavamo sa situacijama koje nam ugrožavaju život i normalnu svakodnevicu počinjemo shvaćati težinu odrastanja u ratu ili u drugim teškim okolnostima. Generacije djece rođene nakon završetka Domovinskoga rata nisu se morale suočiti ni s užasima totalitarističkoga režima, nuklearnom katastrofom, dugim vrstama bolesti i pandemija ni ratom čije posljedice još danas vidimo diljem Hrvatske.
Povijesni izvori koji obrađuju temu djece stradale u Domovinskom ratu pokazuju da je ratu bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 ih je ratom bilo izravno i zahvaćeno. Problematično je utvrđivanje preciznih brojeva djece pogođene ratom zbog brojnih prisilnih migracija, ali podatci su jasni. U prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku ubijeno je najviše djece (110 prema prvim podatcima), a u razdoblju od svibnja 1991. do rujna 1996. godine isprva je brojka ranjene djece bila 901, no daljnjim istraživanjima povjesničarke Vlatke Vukelić s Fakulteta hrvatskih studija pokazalo se da ih je 1276. Isti trend pokazan je i daljnjim istraživanjima broja ranjene djece – također ih je najviše ranjeno u prvih šest mjeseci (512), a čak 86 zbog posljedica ranjavanja ostalo je doživotnim invalidima.
Taj vrlo kratak uvid u brojke stradale djece u Domovinskom ratu trenutačno trijezni i čisti percepciju našega djetinjstva i svakodnevice. Najvjerojatnije se nikada ne ćemo suočiti ni s najmanjim dijelom straha i grozota koje su oni prošli. Naši strahovi, koliko god postojani i ograničavajući, postaju ništavni kada smo suočeni s ovakvom istinom. A ona je svakodnevna pojava mnogoj djeci na svijetu. Stoga, gradimo bolju budućnost, da ni jedna osoba više nikada ne mora proći ovozemaljski teror.
U većoj ili manjoj mjeri djeca diljem svijeta svakodnevno su izložena bilo stvarnomu bilo elektroničkomu nasilju (cyberbullying). Složena problematika tih fenomena može dovesti do znatnih teškoća s kojima se djeca suočavaju tijekom života.
Kako piše Romero, nasilje je agresivno ponašanje koje je namjerno, ponavljano i karakterizira ga nejednak odnos moći između počinitelja i žrtve. Isto tako, nasilje karakterizira i uključena namjera da se drugoj osobi nanese šteta, bilo fizička, emocionalna ili društvena. Uz to, nasilje je trajna pojava i ponavlja se nad žrtvama zbog njihova straha, ali i prijetnji počinitelja. Znanstvenici Steele i Doey tvrde da nasilje, posebice vršnjačko, ali i maltretiranje, povećavaju suicidalne misli i ponašanje. Također, istraživanja pokazuju da će žrtve nasilja češće izvršiti samoubojstvo nego njihovi vršnjaci koji nisu žrtve. Razvojem interneta i novih tehnologija nasilje je nažalost iz »stvarnoga« života pronašlo svoje mjesto i u virtualnom svijetu. Elektroničko nasilje ili cyberbullying, odnosno maltretiranje i vršenje nasilja preko novih tehnologija, interneta i mobilnih mreža kao oblik nasilja podrazumijeva slanje uznemirujućih poruka ili fotografija, objavljivanje privatnih ili lažnih podataka na internetu, slanje virusa, slanje pornografskih sadržaja i dr., što rezultira posljedicama i u odrasloj dobi. Žrtve takvoga oblika nasilja suočavaju se s osjećajima odbačenosti, prestrašenosti, nevidljivosti, posramljenosti, ljutnje ili teškoće u uspostavljanju prijateljstava. Međutim, osobe koje su počinitelji nasilja, a koje uče kako se nanošenjem štete drugomu izražava ljutnja ili nadmoć, također imaju posljedica u odrasloj dobi. Žrtvama nasilja, posebice nasilja nad djecom, potrebno je pružiti vjeru i pomoć kako bi znale da nisu same i da se taj problem mora riješiti. Stoga prepoznavanje, zaustavljanje i sprječavanje nasilja u svemu tome imaju ključnu ulogu, a u rješavanju problema među ostalim može od koristi biti i platforma »Utočište hrabrih online« (<https://uho.osiguranonline.hr/>) na kojoj žrtve mogu potražiti pomoć i savjet stručnjaka koji će im odgovoriti izravno ili preko influencera.
U 19. stoljeću, točnije 1843. godine, nastalo je Djelo Svetoga djetinjstva čiji je osnivač biskup Charles de Forbin-Janson. Zbog potresnih vijesti koje je dobivao od misionara iz Kine pitao se kako spasiti siromašnu kinesku djecu koja su bila prepuštena umiranju od gladi i bez sakramenta krštenja. Stoga je nastojao potaknuti djecu Europe i Sjeverne Amerike na molitvu i sakupljanje materijalne pomoći od jednoga novčića, kako bi pomogli svojim vršnjacima u Kini, ali i Africi.
Djeca su tako odlučila pomoći svojim vršnjacima i zahvaljujući njima Djelo Svetoga djetinjstva proširilo se diljem svijeta, a od 1922. godine ono nosi naziv Papinsko misijsko djelo Svetoga djetinjstva čiji je temeljni cilj da »djeca pomažu djeci svojim molitvama, žrtvama i djelima solidarnosti«, a djeluje u 120 zemalja svijeta. Prema službenim podatcima, u zemljama u razvoju više od 2 milijarde djece živi u teškim životnim uvjetima. Na ulici živi više od 100 milijuna djece, a svakodnevno zbog siromaštva umre 15 000 djece. Također, više od 300 000 djece mlađe od 18 godina sudjeluje u oružanim sukobima. Zbog toga se Papinsko misijsko djelo Svetoga djetinjstva obraća djeci i mladima i potiče ih da budu otvoreni za milosrđe i kršćansku solidarnost. Također, molitvom za svu djecu diljem svijeta nastoje ih potaknuti i pomoći im da djeca upoznaju i zavole Isusa. Ljubav prema Isusu i poziv na misije čine cjelovitim osobama jer djeca na taj način postaju misionari i drugu djecu čine misionarima. Papinsko misijsko djelo Svetoga djetinjstva uključuje i brojne projekte kojima se potiču najmlađi da postanu misionari u obiteljima, školama i župnim zajednicama. Neki od projekata su »Snaga riječi koja mijenja svijet«, tako da se nošenjem misijskih narukvica pomaže djeci diljem svijeta u očuvanju djetinjstva, a djeca mogu pomoći i stavljanjem novčića u misijske kutijice koje se vrlo često dijele i po našim župama.
Prema mnogim izrekama, ali i anegdotama naših roditelja kojih se uvijek prisjećamo, najljepše razdoblje našega života jest ono najranije – djetinjstvo. Neka sjećanja iz toga životnoga doba ostanu urezana u nama cijeli život, iako možda u tim trenutcima nismo zapravo bili svjesni što se događa oko nas, bilo to lijepo ili pak ružno. Djetinjstvo je razdoblje u kojem se oblikujemo kao osobe, a potrebno je i da naše okruženje bude koliko može biti kvalitetno, kakvo svako dijete zaslužuje.
Prvi su životni uzori naši roditelji, ali i članovi obitelji s kojima u tom razdoblju provodimo najviše vremena. Oni »udaraju temelje« naše osobe, pomažu nam da kroz život čvrsto stanemo na noge kako bismo u jednom trenutku mogli biti u njihovu položaju i tu mudrost prenositi na svoje potomke. A u kakvu bi okruženju bilo najbolje djetinjstvo i odrastanje? Taj odgovor teško je pronaći. Neki u djetinjstvu imaju sve što požele te im njihovi roditelji pruže, barem tako misle, »najbolje moguće« djetinjstvo, a na kraju se oni nekako izgube na životnom putu. Drugi pak nemaju gotovo ništa, a svaki dan prolaze sa smiješkom na licu i željom za bolje sutra te mislima kako će oni jednoga dana svojoj djeci moći pružiti sretno djetinjstvo. Jasno, ne sve što dijete poželi, nego sretno djetinjstvo.
Ali da ne zaboravimo: ne oblikuje nas samo obitelj, nego i škola i prijatelji. Zato je dobro da roditelji djeci i u odnosu s njima upozoravaju na to što je dobro, a što bi nas možda moglo udaljiti kako od Boga tako i od prave životne radosti. Životni put nije lagan, ali zato su tu oni koji nam na tom putu pomažu. Kao što je Isus odrastao uz Mariju i Josipa, tako i mi odrastamo uz svoje roditelje, na čije ćemo mjesto jednoga dana doći i sami, a onda treba znati upotrijebiti sve ono dobro, ali i ispraviti loše što smo prošli.
Povijest ljudske civilizacije obilježena je brojnim ratnim sukobima od svojih najranijih početaka. Razlozi vođenja ratova su brojni, a utrka za moću, dominacijom, novcem i drugim resursima najčešće za sobom uzima velik broj nevinih žrtava. Među tim žrtvama su i djeca čija bezbrižna igra i veselje bivaju zamijenjeni strahom, skrivanjem u skloništima te prisilnim radom. Stoga su međunarodne organizacije odlučile dva dana u lipnju posvetiti upravo toj nevinoj djeci, pa tako svake godine 4. lipnja obilježavamo Međunarodni dan nevine djece žrtava agresije te 12. lipnja Svjetski dan borbe protiv dječjega rada.
Povod obilježavanju Međunarodnoga dana nevine djece žrtava agresije bio je velik broj stradale djece tijekom izraelsko-palestinskih sukoba. Taj se dan obilježava od 1983. godine, a svake godine, nažalost, sve više dobiva na svojoj važnosti. Razlog su i sve učestaliji nemiri u zemljama Bliskoga istoka, a osobito je porazan podatak da danas oko 300 000 djece diljem svijeta sudjeluje u nekoj vrsti oružanih sukoba. Naravno, njihovo sudjelovanje nije dobrovoljno te tako postaju žrtve odraslih koji žele ispuniti svoje sebične ciljeve. Osim ratova, dječja radost često je u azijskim industrijskim zemljama zamijenjena prisilnim radom. Tako podatci Međunarodne organizacije rada otkrivaju da na svijetu čak 218 milijuna djece u dobi od 5 do 14 godina radi pod prisilom te u vrlo opasnim i fizički zahtjevnim uvjetima. Brojni od njih u dobi od 30 godina više ne mogu raditi jer su u potpunosti fizički istrošeni zbog napora kojemu su izloženi od najranijih dana. Ti poražavajući podatci alarm su cijelomu svijetu, a na to upozorava i Crkva, odnosno papa Franjo koji često u svojim homilijama i audijencijama moli za prekid sukoba u kojima, kako ističe, uvijek najviše stradaju oni najneviniji. Štoviše, Papa zaključuje da se dobro maloljetnika i društva ne smije žrtvovati radi ikakve zarade, a sa zemlje treba ukloniti svaki oblik maloljetničkoga zlostavljanja. »Pogledajmo ih u oči: to su vaše kćeri i sinovi, moramo ih voljeti kao remek-djela i djecu Božju«, poručuje papa Franjo. Djeca, složit ćemo se, uistinu jesu remek-djela, a s remek-djelima se postupa s posebnom pažnjom i brigom.
Evanđelist Marko prenosi nam znakovite Isusove riječi: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im.« Isus kaže svojim učenicima da ne zabranjuju djeci da mu se približe jer on želi svakoga uza se, pa tako i one malene i nezaštićene koji su, svi podjednako, vrijedni u njegovim očima. Maleni, tj. dječica, prilaze Isusu, a Isus ih spremno prima k sebi, jer i oni su njegovi, svi smo njegovi. Naš Spasitelj pušta djecu k sebi, malena stvorenja koja od rođenja trebaju utočište i zaštitu, a tko im to više može pružiti nego njihov nebeski Otac po svom Sinu. Isusova ruka milosrđa i ljubavi pružena je svima, ali djeci posebno, dječjoj iskrenosti, veselju, neiskvarenosti.
Isus Krist nas poziva da i mi budemo kao djeca koja hrle prema njemu. Iako su učenici pomislili da djeci nije mjesto uz Isusa, ona i dalje ustraju da dođu do svoga Spasitelja. Slika je to koju i danas, nažalost, možemo primijetiti. Kršćani diljem svijeta svjedoče vjeru, ali kao i kroz povijest postoje oni koji ih progone, priječe im življenje vjere, odvlače ih kojekakvim teorijama i zabranama, a naposljetku im onemogućuju dostojanstven kršćanski život.
Ima li lakšega zadatka na zemlji za nas nego uzeti primjer djeteta kakvi biti prema Isusu i ljudima te time »zaslužiti« kraljevstvo Božje? A baš nam Isus svojim primjerom želi posvjedočiti ljubav prema djeci i njihovoj vrijednosti. Dječja radoznalost, otvorenost i upornost trebaju i nama biti primjeri istinskoga življenja kako bismo na taj način tražili Boga i u njemu pronašli utjehu za zemaljskoga života. Još više Bog od nas želi da budemo ponizni jedni prema drugima, ali i prema Bogu, baš kao i djeca. Jednostavno, Isus od nas želi da budemo kao djeca. Jer dijete Božje je onaj koji prione uz Boga i traži ga svagdje i svagda, kako bi u njemu našlo zaštitu i potrebnu snagu za život koju jedino on može pružiti.
Zato budimo djeca Božja te slijedimo poruke evanđelja koje nam služe kao putokazi našega zemaljskoga života. Života koji uz Boga i njegov moćni zagovor možemo svi zajedno u miru i slozi živjeti imajući pred sobom sliku živoga Krista i majke Marije.
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec
