PO UZORU NA SVJETSKA ODREDIŠTA Dobar ukus postao je mjerljiv, barem kad je o odjeći riječ

Divlja trava, čempresi, otvorene grobnice s kostima koje se naziru u dubini i poneka automobilska guma uz kosti. Ispred je crkvica iz 14. stoljeća. Tako je svojedobno opisan pejzaž jednoga od nekadašnjih groblja u Dalmaciji na splitskom poluotoku Sustipanu – mjestu koje je deset minuta udaljeno od središta grada. Sustipan je uvijek bio tamno prisuće vidovićevske Dalmacije, ulaz u luku, a sad je jedna od posljednjih oaza u betonskom sivilu isprevrtana Splita, koji ni o svojim mrtvima ne vodi računa. U tome vjerojatno ne postoji sličnost s drugim gradovima, jer poluiskopano groblje, na kojem se tridesetak godina nakon navodnoga iseljavanja i pretvaranja prostora u rekreacijski centar nije napravilo ništa, svjedoči samo sramotu grada. Svoju »pisanu« povijest Sustipan počinje 1020. benediktinskim samostanom koji su obilno darivali Krešimir, Zvonimir i Stjepan, a Stjepan je tu po povijesnim izvorima – proživio šesnaest godina. Samostan sv. Stjepana pod borovima uvijek je imao golemu ulogu u životu grada jer je gradski biskup bio stranac, a prior samostana najčešće Splićanin, pa je lakše i utjecao na rješavanje gradskih pitanja. Nakon 14. stoljeća samostan propada, a od 17. dolazi u vlasništvo Biskupskoga sjemeništa.

»Čak u nudističkom kampu podrazumijeva se u restoran ući odjeven. Vrijeme je da se i u hrvatskim turističkim gradovima konačno napravi red i da se zna gdje se što može, što je plaža i koktel-bar, a što kulturna baština. Jer u utrci za turističkom zaradom izgubila se mjera dobroga ukusa i uljuđenoga ponašanja«, piše Slobodna Dalmacija.

Groblje je službeno na Sustipanu od 1821. Iako se na tom prostoru pokapalo i prije. Do 1943. pokopano je oko 40 000 Splićana. Groblje je uređeno sa spomenicima, od kojih je neke klesao Ivan Meštrović, Ivan Rendić i splitski kipar Šimun Carrara. Bio je spomenik težačkoga, pomorskoga grada, tijekom nekoliko desetljeća, ali i odraz života i njegove kulture. Valerijevsku sjetu »zemlje kostura« zamijenilo je ho-ruk razmišljanje o preseljenju groblja i želje za rekreacijskim centrom, a zapravo je to bio nonsens jednoga vremena u kojem se nije napravilo ništa osim što su u seljenju na novo groblje neke grobnice ostale otvorene. Na groblju su pokopani i splitski gradonačelnici, također »preseljeni« na novo groblje. O tome su pisali Duško Kečkemet i Tonči Petrasov Marović, autor poeme »Sonata za staro groblje na Sustipanu« (napisane 1957.).

Znaju da su plesali po groblju?

Dvadeset godina poslije isti autor piše: »Nemaš više vratnica (ni psa ni natpisa) moj Sustipane«, nazvavši ga Ledinom Judinom, praznom zemljom. Četiri desetljeća poslije na tom prostoru na žalost ništa se nije uradilo osim što je upravo ovih dana postao centar za zabavu s hitovima Bajage na koju su pohrlili Splićani znajući ili ne znajući – ravno na groblje. Čule su se pjesme »Godine prolaze«, »Tišina«, »Vjerujem, ne vjerujem«. Neovisno o tekstu, naslovi se podudaraju s ledinom Judinom. Prve večeri toga, kako su ga nazvali, »Šestoga sna sustipanske noći«, održan je koncert TBF-a, koji je, kako su napisali, rasplesao i sjedilačke tipove. Sve to pokazuje da bi se nešto hitno trebalo uraditi da Splićani doznaju gdje se nalaze i što bi moglo postati na tom prostoru.

Kako je Tenžera volio svoj grad?
Veselko Tenžera bio je, kako se navodi, jedan od najpoznatijih pisaca novinara koji je živio sa svojim gradom, a nije doživio da ga gleda ostarjelim očima, što se očituje i u njegovoj knjizi »Zašto volim Zagreb«, ponovno aktualnoj, a o kojoj piše Ivica Ivanišević. Naveo je da je Tenžera preminuo u godinama kad većina pisaca tek dostiže punu zrelost, no i nepuna dva desetljeća staža bila su mu dovoljna da ostane upamćen, kao novinski velikan. U tridesetak godina koliko je proteklo od njegove smrti profiliralo se barem desetak iznimnih autorskih osobnosti, pisaca koji su izabrali njegovu sudbinu – hraniti Moloha rotacije nepotrošivim tekstovima trajne vrijednosti – no nitko nije uspio dosegnuti njegovu nerazmetljivu stilsku raskoš kombiniranu s posramljujućom, a opet tako nenametljivom erudicijom. »Zašto volim Zagreb« zbirka je ljubavnih pisama s predumišljajem što ih je »odaslao« zreli i osviješteni ljubavnik izmiren sa svojom strašću, a ne zaslijepljeni udvarač. Ne podilazeći nikomu, pa ni vlastitim slabostima, autor ni jednoga trenutka nije posrnuo pred tako razumljivom i očekivanom kušnjom da svoj grad prikaže većim, važnijim i boljim nego što on uistinu jest. Tenžera je Zagreb volio onako kako se vole partneri s dugim bračnim stažem uz puno uvažavanje uzajamnih mana. Stoga njegov libar i danas sjajno funkcionira za sve koji bi taj grad htjeli razumjeti. Osim kao feljtonistička posveta jednomu gradu, taj se libar, piše Ivanišević, može čitati i kao hrestomatija tekstova mnogo širega dosega. Jer Tenžera se bavi i cijelim nizom univerzalnih odnosno vječnih tema kao što su brončani izrazi zahvalnosti (»U spomeniku ima nešto nedemokratsko, on je filozofija iznimke«), alkoholizam (»Piće je doping onima koji nisu imali baš sjajne pripreme za odsudni meč sa životom«), bauk javnih rasprava (»Nevolja svih razgovora demokratskih dimenzija upravo je u tome što dolazi do sukoba različitih klišea, a ne različitih mišljenja«).
Uvođenje reda na »turističkim ulicama«

Došlo je i do nekih novosti u vezi s javnim ponašanjem. Tako je na ulazu u grad Hvar osvanula ploča s upozorenjem gostima, i kaznama koje ih očekuju u slučaju neprimjernoga ponašanja u samom gradu s potpisom mag. iur. Jurice Miličića, predsjednika hvarskoga gradskoga vijeća. Tko gradskim ulicama šeta u kupaćem kostimu, platit će do 600 €, žene u grudnjaku i muškarci gologa torza platit će 500 €, a onaj tko ulicom hoda s bocom u ruci ili pijan leži do 700 €. Predsjednik vijeća ističe da se u Barceloni uvjerio da postoje ploče s istim ili sličnim kaznama, te podsjetio da u mnogim hrvatskim gradovima stoje ploče s upozorenjima da se u uži dio grada ne može ući u kupaćem kostimu, ali bez sankcija – piše Milko Crnčević.

Zbog upozorenja i ozbiljnosti kojom čelnici Hvara žele vratiti dignitet javnim prostorima i ponašanju na njima, komunalni redari imat će primjerene majice s grbom grada i zadaću najprije upozoriti goste, a ako drukčije ne bude išlo, slijedila bi kazna.

Novinarka Ružica Mikačić u svojem tekstu »Centar povijesnoga kulturnoga grada« zahtijeva barem odjeću. S iznimkom egzotičnih oceanskih turističkih oaza, nigdje u svijetu turistima u centru grada nije dopušteno šetati polugoli, pijani, ili da u kupaćem kostimu ulaze u trgovine. To je »dress code« koji je primjeren plaži, zatvorenom turističkom resortu ili kampu u kojem su samo gosti, no obilaženje trgova, povijesnih spomenika, dućana ili restorana bez odjeće ne tolerira se u europskim turističkim zemljama. Čak u nudističkom kampu podrazumijeva se u restoran ući odjeven. Vrijeme je da se i u hrvatskim turističkim gradovima konačno napravi red i da se zna gdje se što može, što je plaža i koktel-bar, a što kulturna baština. Jer u utrci za turističkom zaradom izgubila se mjera dobroga ukusa i uljuđenoga ponašanja. Jedinstveno je to razmišljanje turističkih djelatnika, s kojima je vođen razgovor i o postavljanju ploča upozorenja u Hvaru, o tome kako se neprimjerno ponašanje i izgled gostiju ubuduće ne će tolerirati, nego sankcionirati. Iako su se nakon takvoga poteza hvarskoga gradonačelnika mnogi našli i p(r)ozvani napadati ga u ime turističkih sloboda na odmoru, činjenica je da se i u drugim turističkim velesilama na isti način postavljaju prema pravilima ponašanja, na javnim mjestima, bez straha da će ih gosti zbog toga zaobići. U velikim turističkim zemljama poput Španjolske i Grčke, ali u gotovo svim dalekoistočnim turističkim zemljama (Malezija, Tajland, Indija, Singapur), postoji turistička policija i komunalna policija sa sličnim zadaćama da upozore i ne dopuste neprimjerno ponašanje na javnim mjestima, ali i da pomognu gostima. U tekstu se navodi primjer turističkoga policajca u Madridu koji dočekuje goste na svakom uglu kako bi pomogao u pronalaženju adrese, dao informacije, pomogao ako tko izgubi dokumente ili kreditnu karticu, ali i upozorava ako tko radi nešto neprimjerno. Turist će tako u Barceloni na ulici dobiti upozorenje da se odjene ako hoda bez majice ili u kupaćem kostimu, a slično će mu kazati i u Grčkoj kada krene u obilazak bilo kojega spomenika, baš kao i u Italiji. Slijede ostali primjeri: one koji u Londonu hodaju ulicama središta neodjeveni zaustavit će prvi bobi koji naiđe, a u Singapuru je razgolićenost toliko nevjerojatna da bi polugole osobe s ulice uputili k liječniku.

Zbog upozorenja i ozbiljnosti kojom čelnici Hvara žele vratiti dignitet javnim prostorima i ponašanju na njima, komunalni redari imat će primjerene majice s grbom grada i zadaću najprije upozoriti goste, a ako drukčije ne bude išlo, slijedila bi kazna. I zato upozoravaju da su ozbiljni u svojim nastojanjima te žele ustrajati da grupice gostiju ne teroriziraju ostale. Održani su i sastanci sa svima iz turističkoga sektora usluga i ugostiteljstva. Na katamaranima i trajektima ići će se s velikim oglasima, naljepnicama… a privatni iznajmljivači dobili su cirkularno pismo da upozore goste.

IZVORGlas Koncila br. 29/2017.
Prethodni članakDANILO – MJESTO KOJE ŽELI PREŽIVJETI VEĆ 7000 GODINA Hoće li darovana prošlost pomoći da dobiju najtežu bitku?
Sljedeći članakMESARSKI MAJSTOR STJEPAN KUPRES S OSMIJEHOM NA LICU: »Blagoslovljen je svaki posao koji se radi časno«