U javnom prostoru stručnu je riječ teologa izvan blagdanskih prigoda i crkvenih neprilika rijetko čuti – nerijetko uz opravdanje da teologija ionako više veze ima s iracionalnom vjerom nego s racionalnom znanošću. No da su stvari posve suprotne, upozorila je nedavna vijest da će Državnu nagradu za znanost dobiti profesor zagrebačkoga KBF-a fra Ivan Karlić za sveučilišni priručnik iz – kristologije. Ipak, »Bogočovjek Isus Krist – 2. Mesija, Sin Božji i Spasitelj« – kako je naslovljen drugi svezak kristologije dr. Karlića u izdanju Kršćanske sadašnjosti – više je od znanstvenoga djela koje opravdava titulu prvoga sveobuhvatnoga hrvatskoga pristupa kristološkim temama. Autor, naime, već u uvodu upozorava da se kristologija ne tiče tek teologâ, nego i svih vjernika. Stoga smo razgovor o nagrađenoj knjizi posvetili aktualnim pitanjima iz života Crkve na koja se bez kristologije ne može odgovoriti.
Državna nagrada za znanost koju ste nedavno dobili ne čini se tek priznanjem jednoj knjizi, nego i priznanjem važnosti sama njezina predmeta. U čemu se ogleda važnost kristologije za svijet današnjice?
Važnost kristologije kao znanstvene grane ogleda se među ostalim i u činjenici da je Isus Krist cjelina, potpunost, istina. U kršćanstvu, kao vjeri u Isusa Krista, sve izvire iz susreta s Kristom jer ne postoji nekakva apstraktna bît kršćanske vjere; kršćanski bitak definiran je osobom Isusa Krista. On je mjerilo i kriterij kršćanskoga gledanja i življenja. U to vjeruje dobar dio današnjega svijeta, ali i oni koji nisu kršćani nalaze u Isusu Kristu nadahnuće za promišljanje o sebi, o čovjeku i svijetu uopće, o sadašnjosti i budućnosti, o načinu življenja i djelovanja.
A sve to obuhvaća i kristologija kao znanost. Polazeći od Svetoga pisma, ona uvijek nanovo traži i promišlja putove koji će čovjeka i čovječanstvo učiniti ispunjenim, usudio bih se reći i spašenim već ovdje na zemlji, iako nas konačno spasenje čeka u eshatonu.
U toj potrazi za ispunjenjem suvremenoga čovjeka progoni osjećaj da je sve već rečeno, pa i da je vjera u Krista jedna od »gotovih priča« čija je privlačnost stvar tek osobnoga ukusa. Kako na to odgovoriti?
Izraz da je »sve već rečeno« podsjeća me na kraj XIX. stoljeća, kada su neki znanstvenici ozbiljno tvrdili da više ne će biti nekih posebnih znanstvenih otkrića, da je sve otkriveno… Osoba i otajstvo Isusa Krista uistinu je toliko bogato i toliko nas nadilazi da je jednostavno nemoguće reći da je on ili vjera u njega »gotova priča«. To može reći netko tko gotovo i ne poznaje Isusa Krista, tko nema baš mnogo iskustva s njim, a ni znanja o njemu. Naime, činjenica je da se u dvadesetak stoljeća koliko je proteklo od Isusova rođenja za njega nisu zanimali samo oni koji vjeruju da je on Sin Božji i Spasitelj, nego i osobe, grupe i pokreti izvan granica kršćanstva i kršćanskih Crkava.
Na pitanje tko je Krist, dakle, još nije do kraja odgovoreno?
To pitanje prati sve one – vjernike i koji to nisu, filozofe i znanstvenike, umjetnike i književnike – koji su na bilo koji način došli u dodir s Isusom Kristom, od Cezareje Filipove do naših dana, a uvjeren sam da će tako biti i u budućnosti. I svatko traži pravi odgovor na to pitanje! Uostalom, goleme promjene u svijetu koji se neprestano mijenja na neki način stvaraju, pa i uvjetuju pojavak novih pitanja i o Isusu Kristu te se s pravom traže odgovori. Stoga i kršćanske Crkve trebaju biti pozorne i spremne pružiti i nove odgovore na pitanja o Isusu Kristu.
Zanimljivo je da se od pet Isusovih naslova koji se nalaze u naslovu Vaše knjige u javni diskurs jedini uspijeva probiti upravo Krist, kao svojevrsno Isusovo prezime.
Istina, izraz »Krist« jedan je od kristoloških naslova za Isusa iz Nazareta kao što su i »Mesija«, »Sin Božji«, »Spasitelj«, koji govore iz perspektive vjere u Isusa Krista. Kršćanska zajednica od svojih početaka rabi te naslove za ispovijest vjere u povijesnu osobu Isusa iz Nazareta kao utjelovljenoga Sina Božjega i jedinoga Spasitelja. Dakle, izraz »Krist« izvorno nije ime i prezime ni nadimak Isusa iz Nazareta, nego je ispovijest vjere. Kada kaže: »Isus Krist«, kršćanin ispovijeda svoju vjeru: »Isus jest Krist, Spasitelj.«
Nije li to umnogome različito od javne uporabe riječi »Krist«? Njome kao da se Isusu priznaje povijesnost, ali ne i univerzalnost…
U javnom diskursu zna se dogoditi da se pri govoru o »Kristu« na neki način Isus izjednačava s drugim utemeljiteljima religija, kao da su »svi jednaki«. Uza sve poštovanje prema drugim religijama, mi kršćani smatramo da nisu »svi jednaki«! Upravo na to upozorava izvrsna deklaracija iz 2000. »Dominus Iesus«: različiti mogu biti putovi spasenja – primjerice, druge religijske tradicije – ali Spasitelj je samo jedan: Isus Krist. Katolička Crkva poštuje sve religije, vodi sa svima intenzivan dijalog, ali ne može se odreći svojega temelja.
No nerijetko se i iz teoloških krugova čuju glasovi o nepodudarnosti »povijesnoga« i »otajstvenoga« Krista. Imaju li bez povijesnosti Pisma otajstva Crkve ikakve vjerodostojnosti? Kakva bi nam vjeroispovijest preostala bez povijesti?
Svojevrsno razdvajanje povijesnoga Isusa i otajstvenoga Krista, »Krista vjere«, započelo je u vrijeme takozvanoga prosvjetiteljstva i racionalizma, a posljedica je ideološkoga pristupa vjeri u Isusa Krista. Povijesni Isus i »Krist vjere« jedna je te ista osoba; Isus koji je bio razapet i koji je umro na križu isti je uskrsnuli Krist o kojem govore evanđelja.
Neki će prigovoriti upravo povijesnim manjkavostima evanđeoskih izvještaja…
Istina, evanđelja nisu Isusove biografije u današnjem smislu te riječi; ona su nadasve svjedočanstva vjere. Ali ona su i odbacivanje mita. Predstavljanje Isusa Krista od strane prve kršćanske zajednice doista je do vrha puno povijesti.
Pozivanje na Isusov konkretni zemaljski život u evanđeoskim spisima i u Djelima apostolskim sastavni je dio misionarskoga propovijedanja prve Crkve te upravo u povijesti svaka manipulacija, ideologizacija i mitizacija Isusa Krista nalazi svoju granicu. Kršćanski Isus Krist nije tek kakva ideja izvan vremena i prostora, nego je konkretna, ljudska i povijesna osoba.
To mijenja i kršćanski pogled na povijest?
Sadržaj kršćanske ispovijesti vjere i spasenja koje Isus Krist donosi odnosi se i na povijest – na djelo, na osobu i na usud Isusa Krista umrloga i uskrsnuloga – te crkveno vjerovanje ima svoj sadržaj i svoju zadanu normu i u Isusovoj povijesti. Uostalom, navještaj prvih učenika nije ništa drugo doli pozivanje na teološko-spasenjsku povijest Isusa Krista. Dakle, u konkretnoj povijesti Isusa iz Nazareta pokazuje se i ostvaruje Božji plan spasenja.
Za razliku od riječi »Krist«, »kristologija« će se prosječnomu vjerniku učiniti vlasništvom teologâ. No to je posve suprotno svrsi koju ste opisali u uvodu svojoj knjizi.
Nažalost, fama je da su teolozi »vlasnici kristologije«, s čime se ja apsolutno ne slažem. Svaki je vjernik na neki način i kristolog, onaj koji stvara kristologiju. Naime, kršćanin je onaj koji vjeruje u Isusa Krista, koji vjeruje da je on Sin Božji i Spasitelj i koji s njim ima poseban, osobni odnos.
Što taj odnos čini posebnim?
Moglo bi ga se opisati četirima momentima: (spo)znati, vjerovati, ispovijedati, nasljedovati. Dakle, treba spoznati ili upoznati tko je Isus Krist jer se bez upoznavanja ne može s njim uspostaviti autentičan odnos. Iako je neizostavna, sama spoznaja ipak nije dovoljna; odnos s Isusom Kristom stvara se i vjerom, to jest vjerujući u njega. Vjera ovdje znači temeljno životno opredjeljenje. No vjera ne može i ne smije ostati nijema i skrivena u vjerniku. Od svojih početaka kršćansku je vjeru valjalo i javno ispovijedati. Nadalje, vjernik se ne može zadovoljiti samo izvanjskom ispoviješću vjere, pa makar ona bila najortodoksnija. Vjera i ispovijest vjere trebaju postati norma za život: trebaju se preobraziti u konkretno nasljedovanje Isusa Krista.
Pitanje nasljedovanja Krista u srži je i »kristološkoga« sukoba koji kao da u ovim trenutcima dijeli Crkvu na one što se pozivaju na milosrđe i one što zazivaju jasnoću… Je li Krist negdje u sredini?
Ne, nije u sredini, nego »iznad« svakoga sukoba. Temeljno obilježje Boga kojega Isus Krist objavljuje upravo je milosrđe, ljubav, što lijepo opisuje epizoda sa Zakejem. Istina, tu su i apostoli imali teškoća: Zakej je ipak »javni grješnik«. Ali na Isusovu su gestu i apostoli »prelomili« nešto u sebi i pridružili se gozbi. Želi li nasljedovati Krista, čovjek uvijek nanovo u sebi treba nešto »prelomiti« – egoizam, zatvorenost, isključivost…
No ne zahtijeva li nasljedovanje Isusa katkada i »prevrtanje stolova«, kao što je Krist učinio u hramu?
U sklopu svojega navješćivanja Isus je činio i neke geste koje valja ispravno razumjeti. Jedna od njih je i takozvano – i krivo nazvano – »očišćenje Hrama«. Posrijedi je kritički odmak od hrama i hramskoga kulta. Postoje razna tumačenja te epizode, ali ja smatram da je riječ o proročkoj gesti, znaku koji podsjeća na klasične izraelske proroke koji su na razne načine – ponekad čudne i iznenađujuće – prenosili poruku narodu ili vođama. Tako i Isus svojom demonstrativnom i javnom gestom navješćuje kraj takva hrama, takva hramskoga kulta i takve hramske institucije te početak nečega novoga što će posredovati između Boga i ljudi. To »novo« jest njegov navještaj, odnosno on sâm. Uostalom, ponekad čin milosrđa traži i naizgled oštrije mjere.
Kakvoj kristologiji podučavaju roditeljski odgoj i braniteljska žrtva?
Od dosadašnjih Petrovih nasljednika papa Franjo možda i najoštrije zagovara milosrdnu »Crkvu koja služi«…
Da, papa Franjo stavlja naglasak na »Crkvu koja služi«, ali to su – možda na drugačiji način – činili i njegovi prethodnici, posebice Benedikt XVI. Crkva i ima smisla jedino ako služi! To je poslanje koje joj je Isus Krist povjerio. Naime, cijelo Pismo govori o Bogu, odnosno o Kristu koji se učinio slugom. Prva i temeljna stvar koju čovjek vjernik treba učiniti jest prihvatiti Boga koji služi, koji se u Isusu Kristu ponižava i postaje »slugom«. Ako dopusti da mu Bog služi, ako priznaje da je »konkretno Božje lice« obilježeno služenjem, čovjek ne može ni svoj život drugačije postaviti doli kao služenje. No nije uvijek lako dopustiti da se bude služen.
Zašto je tako?
Kada dopusti da mu se služi, čovjek se počinje osjećati dužnikom drugoj osobi. Možda je to, primjerice, razlog zašto Petru nije bilo lako dopustiti da mu Isus pere noge. Prije svega teško mu je bilo gledati i prihvatiti takva Isusa, takva Boga, a potom mu je teško bilo prihvatiti činjenicu da se i on treba angažirati i obvezati na služenje drugima.
To Petrovo nećkanje kao da nagoviješta i zaključak Vaše knjige da se do danas u Crkvi nije razvila »konkretnija ‘ekleziologija služenja’«. Možemo li u zanemarivanju služenja razaznati i najveću slabost suvremenoga navještaja Krista?
O toj je temi lijepe stranice ispisao Dietrich Bonhoeffer, ali ne služi na čast nama kršćanskim teolozima što je ne produbljujemo. Čini se da je temeljni razlog činjenica da služenje kao cilj poslanja Crkve još nije odlučno i izričito utemeljeno na mesijanskom služenju Isusa Krista.
Drugim riječima, služenje Crkve još nema jasno određenu kristovsku motivaciju. Zbog toga se više općenito i samo deklarativno govori o služenju Crkve čovjeku i čovječanstvu, o služenju koje je često određeno tek povijesnim okolnostima.
Spomenuto zanemarivanje služenja u javnosti nerijetko se problematizira u istom dahu s »patrijarhalnošću« katoličke teologije. I sam je papa Franjo nedugo nakon ovogodišnjega zasjedanja Sinode o sinodnosti pozvao na »demaskulinizaciju« Crkve. Kakvo svjetlo na takva stajališta baca nauk Boga koji se utjelovio kao – muškarac?
Kada kažemo »javnost«, moramo imati na umu – bez uvrede ikomu – neupućenost mnogih i nepoznavanje onoga o čemu se govori. Primjerice, na mojoj nas je Katedri dogmatske teologije na KBF-u sedmero, od čega su četiri žene. Slažem se da Crkva i njezina teologija ne trebaju biti »patrijarhalni«; slažem se i s dobrim dijelom promišljanja na Sinodi o sinodnosti. Ali mi ne možemo uvjetovati Boga ni mijenjati vjeru »po posljednjoj modi« tako što ćemo Sina Božjega koji je postao čovjekom – muškarcem – »pretvoriti« u ženu. To je jednostavno apsurdno!
Nema li Bog i svojevrsno »žensko« lice?
Trojstveni Bog u kojega vjerujemo i kojega nam je Isus Krist objavio apsolutno nadilazi naše ljudske kategorije i spoznajne mogućnosti, poput granica jednine i množine, pa tako i razlikovanje muškoga i ženskoga. Sveto pismo, posebice proroci, pridaju Bogu obilježja koja su svojstvena i muškomu i ženskomu; on je u isto vrijeme i otac i majka, spram čovjeka gaji i očinske i majčinske osjećaje. No vratimo se i zaključimo: žena mora imati i ima svoje važno mjesto u Crkvi, i to ne u nekakvu kutu ili »u zapećku«. To nikako!
Sudeći po imenima mislilaca koja bilježi Vaša knjiga, u razvoju kristološke misli važno su mjesto imali i hrvatski teolozi. Možemo li u tom smislu odrediti obrise »hrvatske« kristologije?
Hrvatski su teolozi davali svoj obol teološkomu promišljanju i razvoju na različitim teološkim područjima: u kristologiji, u promicanju kršćanskoga jedinstva i dijaloga, u mariologiji, u prevođenju i pripremanju katekizama… Tu se uistinu možemo pohvaliti velikim imenima. Ipak, ne bih rekao da se može govoriti o »hrvatskoj« kristologiji u smislu da bi kristološko promišljanje bilo »obojeno« nečim tipično hrvatskim, kao što je to slučaj s latinoameričkom teologijom oslobođenja ili s »crnom« teologijom u Africi. Iskreno, bavio sam se mišlju ne bi li bilo moguće bar dio kristološkoga promišljanja crpiti iz iskustava stradanja koja su pratila naš narod. Tu bi se mogla nazrijeti i razviti »hrvatska teologija križa«.
Tek će na kraju Vaše knjige čitatelj otkriti da mu je zborio franjevac. Što su o Kristu otkrivali sinovi sv. Franje?
Premda nije bio učeni teolog, sveti je Franjo na poseban način proživljavao otajstvo Isusa Krista. Iz njegovih »Spisa« proizlazi da on ima pred sobom Isusa Krista u svekolikoj njegovoj konkretnosti: njegov život, riječi, naučavanje, primjer, ponašanje… Dakle pred očima ima »integralnoga Krista«; on u obzir uzima sva otajstva Kristova života i ne promatra ga jednostrano, što se znalo događati u srednjovjekovnoj kristologiji. Veliki rani franjevački teolozi, Aleksandar Haleški, Bonaventura iz Bagnoregia i Ivan Duns Škot – da nabrojimo samo najveće – nadahnjivali su se na svetom Franji, na njegovoj kristološkoj intuiciji, i u duhu svoga vremena sustavno promišljali o Kristovu otajstvu, stavljajući u središte Božju ljubav koja se otkriva u Isusu Kristu. Zbog ljubavi prema čovjeku Sin Božji »silazi« u našu povijest, daje se i razdaje sve do žrtve na križu, ne prestajući ni kao Uskrsnuli iskazivati svijetu i čovjeku ljubav na koju smo svi pozvani: živjeti i širiti se svijetom.
