DOBRI DANI STUDENOGA Ljubaznost kao ključ sreće

Foto: Shutterstock | Ljubaznost se očituje u malim znakovima pažnje

Studeni je pun lijepih dana u kojima se prisjećamo onoga dobroga u ljudima, u svima nama, ali i dana u kojima se ističe važnost borbe protiv zla i nasilja. Tako se Dan ljubaznosti slavi 13. studenoga, Međunarodni dan tolerancije 16. studenoga, Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad djecom 19. studenoga i Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama 25. studenoga. Prilika je to za sve nas da nešto poduzmemo, da se aktiviramo, da na neki način proslavimo te dane i tako budemo pozitivan primjer društvu u kojem živimo.

Mjesec studeni pun je lijepih dana u kojima se prisjećamo onoga dobrog u ljudima, u svima nama, ali i dana u kojima se ističe važnost borbe protiv zla i nasilja.

Ali kako na ispravan način proslaviti ovakve, ali i sve druge dane? Možda da malo poradimo na toleranciji, na shvaćanju i tumačenju toga pojma? Ili pak da budemo malo ljubazniji, s malo više strpljenja nego inače? Ako što zapravo znači tolerancija i ljubaznost? Nisu li to dva slična pojma, koja često proizlaze jedan iz drugoga? S tolerancijom treba biti oprezan, ne smijemo miješati toleranciju s popuštanjem i odricanjem od vlastitih želja, stajališta i mišljenja. To onda vodi u drugu krajnost, koja se izravno suprotstavlja toleranciji. Ponekad to vodi i do nasilja, koje ni u kojem obliku nije prihvatljivo niti ga smijemo tolerirati. Protiv nasilja treba se boriti, moramo ga iskorijeniti. Posebno ako je riječ o nasilju nad djecom, koja se ne mogu sama braniti, nego postaju žrtve jačih, nadmoćnih. A na djeci svijet ostaje, ona su budućnost društva. Kako odgojimo djecu, takvo ćemo društvo imati, zato treba biti oprezan i prihvatiti pomoć, čak i kada nam se čini da nam ona nije potrebna. Svi roditelji, ali i sama djeca pomoć mogu pronaći i u preporukama Agencije za elektroničke medije koja savjetuje kako najbolje spriječiti nasilje i kako provoditi medijsku pismenost koja je u današnje vrijeme postala veoma važan dio odgoja djece. 

Djeca su budućnost

Zašto se odrastao, zreo čovjek koji stvara i uživa plod svojih ruku brine za djecu, za buduće naraštaje, za nerođeno potomstvo koje ima baštiniti svijet? Uvijek, naravno, postoji roditeljska ljubav koja ne postavlja takva pitanja. Sam pogled na dijete dovoljan je da briga i ljubav prerastu u djela. No što kazati sebičnomu čovjeku koji voli samo sebe? Zašto bi se itko živ tko uživa danas trebao brinuti za one sutra?

Zašto odrastao, zreo čovjek koji stvara i uživa plod svojih ruku brine za djecu, za buduće naraštaje, za nerođeno potomstvo koje ima baštiniti svijet? Uvijek, naravno, postoji roditeljska ljubav koja ne postavlja ovakva pitanja. Sam pogled na dijete dovoljan je da briga i ljubav prerastu u djela.

Možda nije moguće dati jednoznačan i uvjerljiv odgovor, ali je zasigurno moguće proširiti sliku unutar koje svatko može naći mrvice svoga odgovora. Treba kazati da je život svakomu drag i da ni jedan čovjek nije povijest sama za sebe, nego smo svi dio jednoga roda. Koliko je jednomu život mio, toliko je i drugima; koliko jednoga more teške brige, toliko te iste brige more tisuće drugih već tisućama godina. Ili kako je to veliki Ujević napisao: »Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.« Drugačije govoreći, budućnost nosi isti ovaj život koji živimo i danas, s novim rješenjima i novim izazovima. Iako vjerojatno najveći filozof svih vremena, Aristotel početak i kraj filozofije nije odredio svojim vijekom, nego je filozofiju shvatio kao zajednički pothvat – zagonetku koju valja odgonetnuti zajedno. Stoga djeca koja imaju postati ljudima, a još nisu ni rođena, dio su nas koji živimo. Ona nastavljaju našu priču živeći ovaj isti život na potpuno svojstven način. Ljubav prema vlastitomu životu i njegovim dijelovima obvezuje nas na očuvanje uvjeta i života nadolazećih. Točnije, ako ljubimo druge, možemo i sebe. Ako pak ljubimo sebe, moramo i druge.

Pogrješno shvaćena »politički korektna« tolerancija

Često se u razgovorima s društvom prisjetimo neke prigode u kojoj je naš »tolerantan« poznanik reagirao na sebi svojstven način, koji nama možda nikada ne bi pao na pamet. Iznimno je tanka linija između tolerancije i popuštanja, a s pojavom sintagme koja mnogo puta ništa ne znači – tzv. »političke korektnosti« – dolazi do još većih prijepora.

Foto: Shutterstock | Tolerancija ne podrazumijeva odbacivanje svojih stajališta, nego prihvaćanje tuđih

Tolerancija je prema UNESCO-ovoj definiciji »poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama«, a nije ni »koncesija, dobrodušnost ili popustljivost«. Unatoč tomu što je na svojevrstan način »općepoznato« da popuštanje i odricanje od vlastitih stajališta nije isto što i tolerancija, ta dva pojma često se rabe kao sinonimi. Popuštanje ni jednomu članu društva ne donosi ništa dobra. Primjerice, kada bi svi nastavnici svima onima koji se obrazuju, bez obzira na razinu znanja, popuštali, vrlo brzo ostali bismo gotovo bez stručnjaka za bilo koje područje. Ista je stvar i s našom vjerom – ako se odričemo našega Boga kako bismo nekomu ugodili, odričemo se i samoga spasenja. Ta kako možemo tvrditi da uistinu vjerujemo kada u najtežim trenutcima okrećemo glavu od onoga koji je za nas pretrpio nezamislive muke?

S pojavom »političke korektnosti« taj jaz oko toga što tolerancija jest ili nije samo se još više povećao. Sam spomen određenih kulturnih vrijednosti integriranih u naše društvo odjednom je uvrjedljiv i »politički nekorektan«, bez ikakve mogućnosti rasprave ili tolerancije strane koja ju forsira. Činjenica jest da »politička korektnost« guši slobodu govora i izražavanja te u samom korijenu reže kvalitetnu raspravu o nekom problemu. To ne znači da granice pristojnosti ne postoje, ali kada se »politička korektnost« rabi kao argument koji pobija sve druge, nestaju naša osnovna ljudska prava koja nam netolerantno guše oni koji za sebe tako rado govore da su baš to – tolerantni.

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad djecom

Svjetski dan prevencije zlostavljanja djece i nasilja nad djecom obilježava se od 2000. godine s ciljem prevencije nasilja nad djecom širom svijeta te kako bi se promicala dječja prava. Opća je skupština Ujedinjenih naroda 20. studenoga 1959. usvojila »Deklaraciju o pravima djeteta«, a trideset godina kasnije – 20. studenoga 1989. – usvojena je i »Konvencija o pravima djeteta«, koja propisuje obvezu države da poduzme potrebne »zakonodavne, administrativne, socijalne i obrazovne mjere da zaštiti djecu od svakoga oblika fizičkoga ili psihičkoga nasilja, povrjeda ili zloupotrebe, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, dok se o njemu brine roditelj, zakonski zastupnik ili neka druga odgovorna osoba kojoj je briga o djetetu povjerena«. U nizu je međunarodnih akata koji štite prava djeteta i Europska socijalna povelja kojom se zahtijeva zakonska zabrana svakoga oblika nasilja nad djecom. Nadalje, »svaki oblik ponižavajućega kažnjavanja ili postupanja prema djeci mora se zakonom zabraniti i popratiti odgovarajućim sankcijama«.

Foto: Shutterstock | Nasilje ni u kojem obliku nije prihvatljivo i ne smijemo ga tolerirati

Organizacije koje se bave ljudskim pravima i slobodama svake godine potiču na poduzimanje konkretnih koraka u zaštiti i unaprjeđenju dječjih prava s ciljem senzibiliziranja javnosti. Unatoč tomu, velik problem postalo je i nasilje u školama, gdje se nerijetko pojedinac nalazi u ulozi žrtve, ali i nasilnika, a sve je češći naglasak i na digitalnom nasilju koje je sve prisutnije napretkom tehnologije.

Zlostavljanje djece velik je problem koji uzrokuje teške i dugotrajne posljedice u njihovu razvoju. Izloženost djeteta fizičkomu, emocionalnomu ili kakvu drugomu zlostavljanju traumatsko je iskustvo koje ostavlja duboke ožiljke. Stoga svako sprječavanje zlostavljanja i pružanje pomoći djeci mogu pomoći da ona postanu sretnije osobe. Zlostavljanje djece nije problem samo pojedinca ili njegove obitelji, nego je to problem društva u cjelini. Upravo zato se 19. studenoga podsjećamo kako je zadaća svih nas, i to svakodnevna, uložiti trud kako bismo djeci osigurali sigurno mjesto za odrastanje. 

Zaštita maloljetnika od medijskih sadržaja

Agencija za elektroničke medije donijela je 2016. još jednu preporuku za zaštitu djece i sigurnu uporabu elektroničkih medija. Te preporuke namijenjene su ponajprije pružateljima medijskih usluga kao što su televizija, radio, usluga na zahtjev i elektroničke publikacije. Agencija za sebe tvrdi da radi na promicanju važnosti medijske pismenosti u Hrvatskoj. Takve preporuke za njih su jedan od koraka u senzibiliziranju javnosti i onih koji se bave medijima.

Agencija za elektroničke medije donijela je 2016. još jednu preporuku za zaštitu djece i sigurno korištenje elektroničkih medija. Ove preporuke namijenjene su prvenstveno pružateljima medijskih usluga kao što je televizija, radio, usluga na zahtjev i elektroničke publikacije.

Živimo u svijetu u kojem nas mediji – koji su prema crkvenom nauku »Božji darovi« – okružuju u gotovo svakoj prilici i upravo je zato veoma važno da oni koji se koriste medijima znaju prepoznati prilike i probleme. Agencija naglašava da je kritičko stajalište prema medijskim sadržajima ključan dio medijske pismenosti te vještina koja je potrebna za odrastanje djece i mladih. Preporuka predlaže edukaciju roditelja i djece kao najbolji način za zaštitu od potencijalno štetnih medijskih sadržaja. Želi se imati medijski pismene osobe koje mogu donijeti informirane odluke, razumjeti prirodu sadržaja i usluga te iskoristiti prednosti i mogućnosti koje nude nove komunikacijske i medijske tehnologije. Važno je naglasiti da preporuka služi kao svojevrstan priručnik, a ne kao pravilnik.

Osim toga, Agencija za elektroničke medije uključila se u prvo nacionalno komparativno istraživanje o sigurnosti djece na internetu. Radi se o sve značajnijem problemu, koji pogađa maloljetnike koji sve ranije dobivaju pristup internetskim sadržajima. Istraživanje će biti fokusirano na medijske navike djece, a obuhvatit će 1000 djece od 9 do 17 godina i njihove roditelje/skrbnike. Važno je da se Agencija uključi u takva istraživanja budući da ona trebaju biti smjernice za izradu lokalnih i nacionalnih politika u obrazovanju. Također, to istraživanje trebalo bi podići svijest među građanima, učiteljima, roditeljima i djecom o važnosti njihove sigurnosti u bespućima internetskih sadržaja. 

Ljubaznost kao ključ sreće

Jeste li znali da ljubaznost djeluje na promjene u mozgu, pozitivno utječe na rad srca i imunosnoga sustava, a sprječava i depresiju? Činjenice su to koje bi nam same po sebi trebale biti dovoljne da i mi budemo ljubazni, zbog sebe, ali i zbog drugih ljudi. Ali što je uopće ljubaznost i kako ona izgleda, odnosno kako se izražava?

Jeste li znali da ljubaznost djeluje na promjene u mozgu, pozitivno utječe na rad srca i imunološkog sustava, a sprječava i depresiju? Činjenice su to koje koji bi nam same po sebi trebale biti dovoljne da i mi budemo ljubazni, zbog sebe, ali i zbog drugih ljudi.

Prema Hrvatskom jezičnom portalu, biti ljubazan znači biti u ophođenju ugodan, srdačan i susretljiv. Sažeta je to definicija ljubaznosti, ali šira nije ni potrebna. Naime, ljubaznost se ne očituje samo riječima, u govoru, nego je ona sve ono što ide uz riječi. To mogu biti sitne, naizgled beznačajne geste, poput osmijeha, pogleda ili ukradenoga dodira. S druge pak strane, ljubaznost se može pokazivati djelima i bez obzira koliko ona velika ili mala bila, bitan je znak pažnje.

Ljubaznost nam otvara mnoga vrata, vrata bliskosti prema drugim ljudima, vrata prijateljstava, ali i vrata poslovnih uspjeha. Kaže se da je ljubaznost stvar izbora, ovisi samo o nama i našoj želji i potrebi da budemo ljubazni. Kada smo mi ljubazni, lančanom reakcijom potičemo druge na ljubaznost. Na ljubaznost se najčešće uzvraća ljubaznošću, čime činimo svijet boljim i pozitivnijim mjestom, onakvim kakvim ga je Isus činio.

Osim toga, ljubaznost je dobra za zdravlje, što je lijepo objašnjeno i u knjizi »Zašto je ljubaznost dobra za vas« Davida R. Hamiltona. Nikad ne možemo znati koliko naša lijepa riječ ili gesta nekomu znače, koliko nekomu možemo popraviti raspoloženje, pa i cijeli dan. To se jednako odnosi na naše prijatelje, ali i na potpune strance, ljude koje možda prvi put vidimo, ali smo ljubazni prema njima. Ljubaznost se uvijek lako prepoznaje, na putu joj ne stoje ni granice ni jezici. Jer kako je rekao Christian Bovee, ljubaznost je jezik kojim govore nijemi, a mogu ga čuti gluhi.

»Batina je iz raja…«

Svi smo već više puta u životu čuli da je upravo »batina došla« ili pak da je »puštena iz raja«, bilo da su to govorili naši roditelji prilikom odgojno-obrazovne uporabe »batine« ili smo na nju naišli u nekom od današnjih medija. Bilo kako bilo, nasilje se u svijetu provodi od ljudskih početaka pa sve do danas te je na neki način postalo mučan dio ljudskoga života.

U dosadašnjem smo životi svi već više puta čuli rečenicu kako je upravo »batina došla« ili pak da je »puštena iz raja«, bilo da su je koristili naši roditelji prilikom odgojno obrazovnog korištenja »batine« ili smo na nju naišli u nekom od današnjih medija.

Nasilje, bilo ono psihičko ili fizičko, ostavlja trajne posljedice na onoga nad kojim se vrši, ali i na osobe koje se nalaze u blizini. Poznato je da je u Starom zavjetu prisutan popriličan broj nasilnih događaja. Starozavjetni je Bog, moglo bi se reći, onaj »opaki« Bog – strah i trepet. Posezao je za nasiljem na izravan način i kako bi nekoga kaznio te preko posrednika. Prema riječima dr. Božidara Mrakovčića, Bog je u Starom zavjetu prikazan kao »Bog po čovjekovoj mjeri«, odnosno Bog kakvim su ga u ondašnje vrijeme ljudi mogli zamisliti. Slika o Bogu stvarala se u povijesti izabranoga naroda kroz dugo razdoblje te se tako vršilo određeno pročišćenje u ljudskim redovima. Također, u Bibliji je opisano i mnogo bitaka u kojima su srušeni cijeli gradovi, za što se pretpostavlja da se zapravo nije dogodilo na tako nadmoćan način kako je prikazano, nego su starozavjetni pisci tako željeli poslati poruku ljudskomu umu kako je jedina mogućnost opstanka vjerovanje u Boga. Tako ćemo i mi danas vječno opstati samo ako se odlučimo na vjernost Bogu.

Naš je Bog strog i blag, ali pravedan, te se ono »modernije« lice Božje očituje u Novom zavjetu. Isus kao Božji sin na zemlji milosrdan je i milostiv, ali je posegnuo za nasiljem, npr. pred hramom, no tim je nasiljem poslao duboku poruku i nije povrijedio nikoga. Možemo reći kako nasilje u Bibliji olakšava poimanje Boga u ono vrijeme, a danas nas upozorava na naše pogrješke te pokazuje put kojim trebamo ići. To nije put nasilja, jer Bog je stvorio zemlju bez nasilja, a zbog sotone i mi smo osuđeni izabrati stranu i boriti se.