Orguljaš, skladatelj i glazbeni odgojitelj Mato Lešćan jedan je od najvažnijih hrvatskih crkvenih glazbenika XX. stoljeća.
Rođen je 25. veljače 1936. u Đurđevcu, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu 1954.
Studirao je dvije godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, potom četiri godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu francuski i njemački jezik te naposljetku na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je diplomirao na teoretsko-nastavničkom odjelu 1964. temom o glagoljaškom pjevanju. Najprije je radio kao glazbeni odgojitelj u Srednjoj glazbenoj školi »Vatroslav Lisinski« u Bjelovaru, a potom u Osnovnoj školi »Miroslav Mrkša« u Sv. Klari. Akademsku godinu 1969./1970. proveo je u Rimu na Papinskom institutu za crkvenu glazbu studirajući kompoziciju, improvizaciju i harmonizaciju gregorijanskoga korala. Usto je studirao još orgulje u klasi prof. Ericha Arndta, titularnoga orguljaša bazilike sv. Petra i docenta na Papinskom institutu za crkvenu glazbu. Godine 1970. vratio se u Zagreb, gdje je djelovao kao profesor u Glazbenoj školi »Vatroslav Lisinski« te istodobno u Interdijecezanskoj srednjoj školi na Šalati i na Institutu za crkvenu glazbu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a vodio je Mješoviti zbor »Hosana« u župi sv. Petra i svirao na nedjeljnim misama u crkvi sv. Marije na Dolcu. Godine 1977. otišao je u Frankfurt na Majni, prvotno radi stručnoga usavršavanja, a potom se nastanio i djelovao kao orguljaš i pastoralni suradnik u hrvatskoj katoličkoj misiji. Umro je 18. ožujka 1991. u Frankfurtu, a pokopan je na Mirogoju 22. ožujka.
Već kao sjemeništarac pjevao je u Dječačkom katedralnom zboru, kojim je ravnao maestro Albe Vidaković. Uspješno je sudjelovao u različitim pothvatima Instituta za crkvenu glazbu kao koncertni majstor. Sudjelovao je na svim znanstvenim skupovima i spomenima koje je organizirao Institut za crkvenu glazbu. Od poznatih radova vrijedno je spomenuti »Skladateljski profil Albe Vidakovića« i »Harmonizacija crkvenih popjevaka u pučkom duhu« 1969. te »Božidar Širola, skladatelj misa« 1977. Napisao je rad »Usporedba njemačkih i hrvatskih crkvenih popijevaka«, u kojem je obrazložio njihove zajedničke crte, što je prilog dokazima o pripadnosti naše crkvene glazbe europskoj, koja svoje podrijetlo vuče iz srednjovjekovne himnodije. Glazbeno je uredio novu crkvenu pjesmaricu »Slavimo Boga« i njezin kantual (orguljsku pratnju), koji je posmrtno, 1993., izišao iz tiska u izdanju Hrvatskoga naddušobrižničkoga ureda u Frankfurtu.
Najvažniji i najveći njegov doprinos u crkvenoj glazbi njegov je skladateljski opus. Osobito je bio uspješan kao skladatelj malih liturgijskih oblika (četrdesetak poklika i antifona s psalmima, npr. »Hvali dušo moja«, »Zahvaljujte Gospodinu«), a u liturgijskim pjesmaricama zastupljen je s više od pedeset glazbenih jedinica, što ga svrstava među veće hrvatske crkvene glazbenike. Mogu se spomenuti obrada pjesme iz »Cithare octochorde« »Zdrava Devica«, »O, čovječanska hrano«, »Šator si Božji, himna mostarskoj katedrali«, za koju je tekst napisala s. Marija od Presvetog Srca, »Jedan kruh« na stihove Vladimira Zagorca, »Gospe Sinjska, majko blaga« na tekst Ante Mateljana. Uglazbio je i pjesmu Milana Pavelića »Lovac Srca Isusova«, posvećenu Ivanu Merzu. Skladao je također motete, mise i skladbe za orgulje, među njima »Hrvatsku misu bl. Augustina Kažotića za mješoviti zbor i orgulje« te intradu i koral na napjev »Pjevaj hvale, Magdaleno«.
Bio je izvrstan profesor. Posebice dubok trag ostavio je kod svojih učenika iz »Lisinskoga«. »Beskrajno strpljiv podučavao je zapravo svakoga učenika posebno, na njemu razumljiv i dostupan način. Odgovorio bi na svako pitanje, odsvirao to na klaviru i pokazao druge mogućnosti. Mato Lešćan znao je sve o glazbi. Uvijek bi sa sobom nosio ogromnu torbu prepunu notnih zapisa, papira i knjiga. Kada bi mu zatrebao kakav glazbeni primjer uz predavanje, otvorio bi torbu i nepogrešivo izvukao željene note te ih pružio nama, učenicima, on je ionako sve znao napamet« (T. Petrović).
Utemeljio je i vodio zbor Hrvatske katoličke misije Frankfurt, koji kao spomen i zahvalu nosi njegovo ime. »Kao voditelj zbora poučio je stotine mladih u lijepom pjevanju i sviranju. Želja mu je bila da hrvatski puk što bolje nauči liturgijsku pučku popijevku. Premda je bio veoma poznat i priznat živio je tiho, povučeno i nenametljivo. Volio je glazbu, posebice crkvenu glazbu. Volio je i Hrvatsku, ponajvećma glavni grad Zagreb. Toliko ga je volio da je dan prije prerane smrti u bolesničkom krevetu napisao ‘Pjesmu Zagrebu’« (N. Luburić).
