Stara je tradicija u pisanju dokumenata Svete Stolice da se njihove prve riječi uzimaju za naslov dokumenta. Pritom se njihovi pisci redovito trude da te prve naslovne riječi izraze bit poruke koja se u dokumentu prenosi, ili pak da na tu bit snažno aludiraju. Nije iznimka ni novi dokument Kongregacije za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života. Dokument se bavi »redom djevica« (»Ordo virginum«), a naslov »Slika Crkve Zaručnice« (»Ecclesiae Sponsae imago«) izražava ono što je tipično, konstitutivno za posvećeno djevičanstvo u Crkvi.
Ipak, budući da je posvećeno djevičanstvo sastavni dio svakoga redovničkoga poziva i svećeničkoga celibata, valja odmah pobliže opisati na koga se dokument odnosi. Riječ je o ženama koje su djevičanstvo izabrale kao svoj životni put, ali ne kao članice nekoga crkvenoga reda ili družbe, ili pak društva apostolskoga života (tzv. svjetovni instituti), nego je njihova referentna zajednica mjesna Crkva, biskupija, a njihov »poglavar« mjesni biskup. Posvećene djevice mogu dakle živjeti same, u vlastitoj obitelji ili u nekom drugom obliku suživota, već prema potrebama i okolnostima, ali svoje posvećeno djevičanstvo žive u mjesnoj Crkvi i u službi mjesne Crkve.
Dokument je predstavljen javnosti početkom srpnja ove godine. Govorili su pročelnik Kongregacije za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života kardinal Joao Braz de Aviz te njezin tajnik nadbiskup Jose Rodriguez Carballo, koji je, osim što je izvrsno sažeo dokument, iznio i dvije zaključne misli koje bi mogle biti korisne za ovaj prikaz, odnosno za razumijevanje dokumenta. Prva tvrdnja glasi: »Ponovno pojavljivanje ‘reda djevica’, specifično ženskoga poziva, značajna je datost, ne samo za razumijevanje i vrjednovanje prisutnosti žena u narodu Božjem, nego također, još korjenitije, za produbljivanje svijesti koju Crkva ima o sebi kao Kristova Zaručnica, kao Božji narod koji u povijesti hodi prema eshatološkomu ispunjenju.«
Druga tvrdnja nadbiskupa franjevca neka posluži kao uvod u prikaz dokumenta. »To što se taj oblik života ponovno nudi u Crkvi čini se anakronizmom, no riječ je o činu pouzdanja u djelovanje Duha koji mnoge žene navodi da prihvate i tumače taj poziv u svjetlu puta koji je Crkva stoljećima prevalila te u skladu sa zahtjevima sadašnjega povijesnoga konteksta: riječ o istinskom putu posvećenja, fascinantnom i zahtjevnom«, rekao je nadbiskup Carballo.
Dokument, dakle, ne donosi niti govori o nečem novom. Štoviše, posvećeno djevičanstvo jedan je od prvih i najosnovnijih načina življenja kršćanskoga poziva u Crkvi. »Slika Crkve Kristove Zaručnice javlja se u Novom zavjetu kao ikona koja učinkovito otkriva prisnu narav odnosa koji je Gospodin Isus želio uspostaviti sa zajednicom onih koji u nj vjeruju«, kaže se u prvoj rečenici dokumenta, u njegovu uvodu. A potom se odmah, u drugoj bremenitoj rečenici (gotovo bi se moglo reći da je njome sve bitno rečeno), nastavlja: »Od apostolskih vremena taj je izričaj otajstva Crkve (Kristova Zaručnica) pronašao svoju posve osobitu manifestaciju u životu žena koje su se, odgovarajući na karizmu koju je potaknuo Duh Sveti, zaručničkom ljubavlju posvetile Gospodinu Isusu u djevičanstvu, kako bi iskusile duhovnu plodnost prisnoga odnosa s njime te ponudile njezine plodove Crkvi i svijetu.«
»Spontano i u različitim krajevima« pojavljivao se taj poziv u prvoj Crkvi te je »s drugim oblicima asketskoga života, u kontekstu poganoga društva«, bio »očit znak novine kršćanstva i njegove sposobnosti da odgovori na najdublja pitanja o smislu ljudskoga postojanja«. Sve dok posvećeno djevičanstvo nije »postupno poprimilo obilježja životnoga staleža koji Crkva javno priznaje« te su žene koje su prigrlile taj način života naposljetku postale »institucionalizirana skupina, nazvana imenom ‘red djevica’«.
Dokument među ostalim nabraja posvećene djevice koje su mučeništvom zapečatile svoju vjernost Kristu: sv. Agata iz Katanije, sv. Lucija iz Sirakuze, sv. Agneza (Janja) i sv. Cecilija iz Rima, sv. Tekla iz Ikonija, sv. Apolonija iz Alaksandrije, sv. Restituta iz Kartage, sv. Justa i sv. Rufina iz Sevilje. »Nakon toga, do dana današnjega, spomen djevica mučenica ostao je živim podsjetnikom na posvemašnje predanje same sebe koje djevičansko posvećenje zahtijeva«, kaže se u dokumentu.
Dokument u uvodu nastavlja opisujući obred posvećenja djevica – žena bi pred euharistijskom zajednicom iskazala »sanctum propositum« (svetu nakanu) da čitav život iz ljubavi prema Kristu ostane djevica, a biskup bi izrekao odgovarajuću molitvu posvećenja, čiji je vanjski znak bilo polaganje vela – te iznosi sažetak patrističkoga nauka o posvećenu djevičanstvu. Potom se opisuje kako se postupno taj oblik života stopio s redovništvom organiziranim u zajednice i konačno nestao. I tako je bilo stoljećima.
»Impuls crkvene obnove koji je nadahnuo Drugi vatikanski koncil pobudio je interes i za liturgijski obred posvećenja djevica te za ‘red djevica’. Nakon mnogo stoljeća od njegova nestanka te u povijesnom kontekstu koji se korjenito promijenio, u kojem su bili u tijeku procesi duboke promjene stanja žena u Crkvi i u društvu, taj je drevni oblik posvećenoga života otkrio iznenađujuću snagu i privlačnost te se činilo da odgovara ne samo želji mnogih žena da se u potpunosti posvete Gospodinu i braći, nego i, u širem kontekstu, ponovnu otkrivanju vlastitoga identiteta mjesne Crkve u jedinstvu s jednim Kristovim Tijelom«, opisuje se povijesni preokret i povratak »reda djevica« na veliku pozornicu Crkve.
Sljedeći ključni korak u afirmaciji »reda djevica« bilo je objavljivanje novoga Reda posvećenja djevica 1970. godine, za pontifikata Pavla VI., kao dijela pokoncilske liturgijske obnove. Liturgijska knjiga predviđa dva oblika slavlja. Jedan je namijenjen monahinjama u zajednici, a drugi »ženama koje, ostavši u svijetu, tj. u svojim redovitim životnim uvjetima, dijecezanski biskup pripusti posvećenju«. Dokument u uvodu iznosi trenutke i prigode u kojima je Crkva od 1970. naovamo promišljala o posvećenom djevičanstvu te ističe doprinos mnogih biskupa diljem svijeta koji su u njemu prepoznali znak vremena.
Naposljetku, u zaključku uvodnoga dijela, ističe se: »Otkada je u Crkvi ponovno ponuđen taj oblik posvećenoga života, svjedočilo se pravomu procvatu ‘reda djevica’, čija se vitalnost iskazuje u mnogoobličnom bogatstvu osobnih karizma stavljenih u službu izgradnje Crkve i obnove društva prema duhu evanđelja. Ta pojava očituje veliku važnost, ne samo zbog broja uključenih žena, nego i zbog širenja na svim kontinentima, u veoma mnogo zemalja i biskupija, na geografskim područjima i u kulturnim kontekstima koji su međusobno toliko različiti.« Na konferenciji za novinare spomenute su procjene iznesene tijekom Godine posvećenoga života (od 21. studenoga 2014. do 2. veljače 2016.), prema kojima je u svijetu u tom času bilo više od pet tisuća posvećenih djevica, pri čemu je prisutna stalna tendencija rasta.
Zbog toga, kao i zbog zahtjeva iz svih dijelova svijeta da se donesu smjernice za obnovljeno posvećeno djevičanstvo, te zbog potrebe da ga se jasnije smjesti u opći okvir posvećenoga života u Crkvi, nastao je dokument »Slika Crkve Zaručnice«. »Ova instrukcija utvrđuje normativna načela i usmjeravajuća mjerila koja će pastiri u svakoj biskupiji… morati primjenjivati u pastoralnoj skrbi ‘reda djevica’«, kaže se u dokumentu.
Širemu će čitateljstvu zacijelo biti na korist snažnije istaknuti dijelove dokumenta koji govore o mjestu i vrijednosti posvećenoga djevičanstva u Crkvi budući da je ono znak kojim neki njezini članovi progovaraju, samim svojim životom, svim vjernicima i čitavu svijetu. Posebno se to odnosi na biblijsko-teološke temelje posvećenoga djevičanstva.
Božja zapovijed prvim ljudima: »Plodite se i množite« duboko je prožela mentalitet izabranoga Božjega naroda. Štoviše i same su mesijanske nade i predodžbe bile vezane uz plodnost. »Brak, po mogućnosti bogat djecom, nameće se kao idealan profil svakoga pobožnoga Izraelca, a drugačiji način života tuđ je biblijskomu mentalitetu«, kaže se u dokumentu. Spolna suzdržljivost imala je vrijednost kao »privremeno stanje odvojenosti od onoga što je profano, s ciljem ulaska u sferu onoga što je zahvaćeno Božjom svetošću«. Djevičanstvo je, prije svega u žena, bilo na cijeni »u perspektivi braka«. Smrt djevice koja nije rodila slika je pustoši, Božje kazne. U tom se smislu slika djevice rabi i za izraelski narod, a slika Božje ženidbe s tom djevicom kao paradigma spasenja.
»I celibat u Jeremije – jedinoga kojemu Bog izrijekom naređuje da ne uzima ženu – proročki je navještaj kazne koja će se upravo sručiti na narod. On je izražajno sredstvo Božje riječi, simbol smrti ili bolje bolna personalizacija njegove poruke o sudu koja naviješta neizbježno razaranje kao kaznu za nevjeru naroda Bogu«, kaže se u dokumentu.
Novina Novoga zavjeta odražava se i na poimanje celibata i djevičanstva: oni su »utjelovljeno proroštvo ‘već’ i ‘još ne’ prisutnoga Božjega kraljevstva« te svoj izvor i razlog postojanja duguju »novini prodora Kraljevstva u povijest«. »Evanđelja djetinjstva, Matej, a nadasve Luka, predstavljaju novinu djevičanstva (tijela i srca) Isusove Majke, vidljivoga znaka nevidljivoga utjelovljenja Sina Božjega te ženidbenoga značaja Božjega saveza na koji je pozvan sav vjernički narod«, kaže se u dokumentu. Nadalje, »evanđelja nam prikazuju Isusa kao putujućega propovjednika koji, slobodan od svake veze, pokazuje na hitnost Kraljevstva koje je već prisutno te poziva na vjeru i na obraćenje«.
Dokument naglašava nekoliko elemenata novozavjetnoga vrjednovanja djevičanstva: znak nove Božje obitelji koju je Isus uspostavio (njegova »prava« braća i sestre) i koja nadilazi krvno srodstvo; nasljedovanje Isusove radikalne slobode darovane za druge; djevičanstvo je milost, dar (za one kojima je »dano«; dokument govori da je riječ o »teološkom pasivu«: kojima je Bog dao); znak »novoga eshatološkoga stanja«. U nastavku prikaza iznose se završna promišljanja koja dokument izvodi iz novozavjetnih tekstova.
»Ako Isus, najizvrsniji posvećeni, živi svoje posvećenje ne kao odvojenost od profanoga ili nečistoga, izvršavajući zakonske propise, nego kao prihvaćanje tijela koje mu je Otac dao i darivanjem sebe na križu, tada je njegovo tijelo konkretno mjesto i ostvarujući znak njegova posvećenja planu Otčevu. Tako je sa svakim tko krene putom celibata i djevičanstva: tijelo postaje riječ, navještaj posvemašnje pripadnosti Gospodinu i radosnoga služenja braći i sestrama.«
»Kršćansko se djevičanstvo tako u svijetu postavlja kao znak koji upućuje na buduće kraljevstvo jer njegova prisutnost otkriva relativnost materijalnih dobara i prolaznost samoga svijeta. U tom smislu, poput celibata proroka Jeremije, ono je proroštvo neizbježnoga kraja, ali istodobno, snagom zaručničke veze s Kristom, ono također naviješta početak budućega svijeta, novoga svijeta po Duhu. Tako znak, u skladu s biblijskim poimanjem, nije tek posve konvencionalni podsjetnik ili blijeda slika daleke stvarnosti, nego je stvarnost sama u svom začetnom očitovanju. U znaku je prisutna, makar još uvijek skrivena, buduća stvarnost« (tj. život vječni, zajedništvo s Bogom svega spašenoga ljudskoga roda, nap. Da. G.).
Razmišljanje o biblijskim temeljima posvećenoga djevičanstva dokument zaključuje podsjećanjem na još jedan važan element: »Posvećeno se djevičanstvo stoga smješta u obzor zaručništva, koje nije teogamno (tj. u smislu braka s božanstvom), nego teologalno, tj. krsno, jer se odnosi na Kristovu zaručničku ljubav prema Crkvi. Riječ je o nadnaravnoj spasenjskoj stvarnosti, a ne samo ljudskoj, koja se ne može objasniti logikom razuma, nego vjerom… Ono je (posvećeno djevičanstvo, nap. Da. G.) jedno od velikih djela novoga poretka koji je započeo s Kristovim vazmom i izlijevanjem Duha; iskustvo koje je teško razumljivo tjelesnomu čovjeku, a shvatljivo je samo onomu tko dopušta da ga Božji duh pouči.«
