Hrvatski redovnici dali su i u 20. stoljeću izvanredan doprinos hrvatskoj kulturi. Među njima mjesto spomena ima i dominikanac Anđelko Fazinić.
Rođen je 16. rujna 1902. u Korčuli, kršten imenom Ladislav. Nakon pučke škole u rodnom mjestu polazio je Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu, koju je 1916. nastavio u Starom Gradu na Hvaru. Iskusio je nasilje talijanske okupacijske vojske na Hvaru 1919., nakratko bio zatvoren. Iste je godine u Dubrovniku stupio u novicijat Dalmatinske dominikanske provincije, uzevši ime Anđelko. Maturiravši 1920., poslan je 1921. na studij filozofije na rimski »Angelicum«, pa nakratko u Viterbo, a 1922. ponovno je na »Angelicumu«. Zbog bolesti se 1923. vratio u Dubrovnik na Generalno dominikansko učilište, diplomiravši 1928. Za svećenika je zaređen 1927. Prvo je bio vjeroučitelj u bolskoj gimnaziji, potom samostanski ekonom. Godine 1934. upisao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij južnoslavenskih književnosti s hrvatskim, latinskim, talijanskim i staroslavenskim jezikom, pohađajući predavanja i na Muzičkoj akademiji. Vodio je tada, i poslije, zbor željezničara. Ujedno je 1935. – 1938. vodio Konvikt »Kažotić« za srednjoškolsku mušku mladež. Diplomiravši 1939., u bolskoj gimnaziji predavao je hrvatsku književnost. Profesorski ispit položio je 1944. Godine 1942. izabran je za provincijala, što je u dva mandata obnašao do 1950. Početkom 1944. ponovno je bio u Zagrebu i doživio savezničko bombardiranje samostana, tijekom kojega je ranjen. S komunističkim vlastima vodio je tešku borbu za očuvanje dominikanske imovine i slobodu škola, dapače uspio je utemeljiti samostan u Subotici, koji je međutim bio kratka vijeka. Bio je u izaslanstvu klera Zagrebačke nadbiskupije na sastanku s Titom 2. lipnja 1945., o čemu je ostavio zanimljiv zapis u »Mojim sjećanjima«. U Bol se vratio 1950. Treći put je bio provincijal od 1963. do 1968. Tada je pokrenuo »Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije« i ponovno otvorio samostan u Gružu. Godine 1968. preselio se u Korčulu, 1969. u Rijeku, 1978. ponovno je bio u Zagrebu kao prior, a potom je opet u Rijeci, gdje je umro 20. listopada 1983.
Od sjemenišnih dana zanimao se za glazbu. Od 1919. do 1921. u Dubrovniku je učio glazbenu teoriju i orgulje kod subrata Jordana Viculina, u Viterbu je bio sukantor, a nakon povratka u Dubrovnik kantor i orguljaš. U bolskoj gimnaziji podučavao je glazbenu teoriju, harmoniju i pjevanje, vodio pjevački zbor i tamburaški sastav te mjesno crkveno pjevačko društvo »Svetu Ceciliju«. Skladati je započeo 1922., no skladbe je objavio tek od sedamdesetih godina u »Svetoj Ceciliji«, raznim crkvenim pjesmaricama i katekizmima, a 1979. tiskao je samostalnu zbirku religioznih skladba »Pjevajmo Gospodinu«, no većina je u rukopisu. Skladao je po dvadesetak adventsko-božićnih te korizmeno-uskrsnih djela, stotinu petnaest u čast Kristu, po devedesetak u čast Bogorodici te svetcima i blaženicima, više psalama, pripjevnih psalama i hvalospjeva, sedam misa, uglazbio je »Magnificat« s. Marije od Presvetoga Srca te uz više desetaka ostalih skladba i četrdesetak skladba za djecu, četiri kompozicije za tamburaški sastav, još operete »Biserka« i »Genovea« i kantatu »Priorova priča«. Bilježio je stare bolske, hvarske (»Za križen«) i korčulanske napjeve, a s Vladimirom Fajdetićem dešifrirao je i notno zabilježio istarsku misu iz Muna.
Od ostalih tekstova treba spomenuti članak u »Spremnosti« »Dominikanci u Hrvatskoj« (1945.) te u »Arhivskom vjesniku« 1972. i časopisu »Nova et vetera« 1985. objavu i obradu Strossmayerovih pisama hrvatskim dominikancima. Teme iz povijesti crkvene glazbe obrađivao je u »Svetoj Ceciliji«, a ističe se članak »Glazbena djelatnost hrvatskih dominikanaca u ovom stoljeću« (1982./83.). Posvetio se istraživanju života svećenika pjesnika, teologa, filozofa, arheologa i povjesničara Jakova Salečića (1678. – 1747.). U »Gospinoj krunici« pisao je o raznim redovničkim, kulturnim i vjerskim temama, od kojih izdvajamo »Priroda u bogoslužju« i »Bogoslužje u prirodi«. Nakon rata pisao je u »Vrelu života«, »Ave Maria«, »Službi Božjoj«, »Svetoj Ceciliji«, »Lanterni sv. Marka«, »Croatica Christiana Periodica«, zbornicima i spomenicama. Priredio je za tisak molitvenik »Treći red sv. Dominika« 1968. te s talijanskoga preveo nekoliko nabožnih djela. U reviji »Homilije« objavio je propovijedi, a u »Maruliću« tek nekoliko pjesama pod pseudonimom Corcyrensis. Šteta, jer je imao dar dubokoga pjesničkoga osjećanja i sažimanja života, čemu neka posluže stihovi pjesme »Zvona Kozale«: »Sa Kozale zvona rastuženo zvone. / Klonuli jecaji sumorno silaze / Sa sumrakom i sa blagim sjevernjakom / Na grad i na luku. // Kroz čemprese groblja / Povorka ljudi prati do jame / Jednoga od nas. / I zvona plaču. // Topla je večer. / U luci ljudi zadovoljno psuju. / Mlada prostitutka lovi se u svjetlu, / U kući pijanac mlati svoju ženu, / U strahu djeca sakrivena plaču. // I plaču zvona nad otvorenim grobom, / I plaču zvona nad grobnicom grada.«
