Jedan od idealnih sugovornika u povodu 25. obljetnice beatifikacije kardinala bl. Alojzija Stepinca svakako je ddr. o. Bernard Ardura, do prije nekoliko dana, kad je papa Franjo prihvatio njegovu ostavku zbog predviđene kanonske dobi, predsjednik Papinskoga odbora za povijesne znanosti. U toj je ulozi o. Ardura predsjedao radu Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca. Svoja sjećanja, zapažanja, promišljanja i perspektive o. Ardura je, nešto više od šest godina otkako je komisija prestala s radom, rado podijelio s Glasom Koncila. Razgovor s o. Ardurom to je zanimljiviji što do sada nije iscrpnije javno govorio o radu komisije. A ne manjka mu ni iskustva s procesima proglašenja blaženima i svetima. I sam je (bio) postulator u nekoliko slučajeva, među kojima je i kauza sluge Božjega Roberta Schumana.
Kad je Sveti Otac od mene zatražio da predsjedam, na godinu dana, toj mješovitoj komisiji, odmah sam, jasno, pristao. No uvijek sam govorio da rad jedne komisije ne će promijeniti mentalitet. Promjena mentaliteta zahtijeva mnogo vremena jer podrazumijeva dubinsku evoluciju. Za cilj smo si postavili govoriti o različitim razdobljima blaženikova života te je svatko mogao iznijeti svoje mišljenje i viđenje o različitim događajima i situacijama. Činjenica jest da se konačno uspjelo organizirati ozbiljan susret dviju strana te da su svi sudjelovali i surađivali u skladu sa svojim mogućnostima. Možemo reći da je susret bio bratski, do čega je Svetomu Ocu silno bilo stalo.
Što se pak povijesne dimenzije u strogom smislu riječi tiče – cilj je, naime, bilo povijesno-znanstveno propitivanje – moramo utvrditi da nije predočen ni jedan jedini dokument koji bi na bilo koji način mogao biti zaprjeka kanonizaciji blaženika. Mislim da je to važno reći: ništa takvo nije predočeno. No postoji načelno protivljenje, rekao bih, kanonizaciji. Stoga smo se nakon godine dana razišli zaključivši da hrvatska strana i srbijanska strana drugačije vrjednuju različite događaje i različita razdoblja blaženikova života. Smatram da bi bilo korisno nastaviti proučavanje na strogo povijesnom planu.
Prvo, Stepinčeva kanonizacija i svi drugi procesi za kanonizaciju odnosno beatifikaciju pod nadležnošću su Katoličke Crkve te konačnu odluku o njima donosi Sveti Otac. No važno je, kao drugo, da se o svakom slučaju izjasni i povijesna komisija, kako bi se čitava kauza gradila na povijesno pouzdanim datostima, koje trebaju biti dokumentirane. Treći važan element jest da, budući da je riječ o velikom crkvenom događaju, beatifikacija ili kanonizacija bude prigoda za jačanje jedinstva, jedinstva unutar Katoličke Crkve, ali i jedinstva s drugim kršćanima koji još nisu u punom jedinstvu s Katoličkom Crkvom. Mislim da je upravo to treće Papi na srcu: ne želi se učiniti čin koji bi na neki način mogao ugroziti približavanje Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve. Riječ je, dakle, o pitanju koje se odnosi na ukupno crkveno ozračje, pa i izvan granica Katoličke Crkve.
Katolička vjera ne živi se negdje u zraku: živi se u određenom društvu, u određenim okolnostima. Stoga se u procesima za beatifikaciju/kanonizaciju svjedočanstvima različitih osoba dokazuju herojske krjeposti kandidata za oltar. No to je u slučaju bl. Alojzija Stepinca već učinjeno. I to uopće nije bio predmet rada komisije. Cilj je komisije bio nastojati shvatiti zašto postoji i u čemu je razlika u vrjednovanju između pravoslavnih Srba i Hrvata katolika. Nastojalo se, s katoličke strane, shvatiti zašto se Srpska pravoslavna Crkva protivi kanonizaciji i na kojim dokumentiranim činjenicama temelji svoje protivljenje. Ta dokumentacija, kao što sam rekao, nije predočena. Stoga pitanje prikladnosti ili neprikladnosti kanonizacije ostaje stvar razlučivanja Svetoga Oca. Čini se da je Papa učinio to razlučivanje te je odlučio da je u ovom času bolje pričekati, nadajući se pozitivnomu razvoju odnosa. U tom bi se smislu na kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca, pa i na njezino iščekivanje, moglo i trebalo gledati kao na veliku prigodu.
Jest, no ipak je Crkvi stalo da beatifikacije/kanonizacije ne budu povod novih razdora. Što se, primjerice, tiče mučenika iz razdoblja građanskoga rata u Španjolskoj, danas njihove beatifikacije više nisu predmet sporenja. Mučenika iz toga razdoblja ima mnogo i slavlja beatifikacije su česta, no nema protivljenja službene vlasti niti se u društvu vode neki sporovi. Načelnoga je protivljenja bilo kad su se slavile prve beatifikacije, još za vrijeme pape Pavla VI.
Da, to je u nadležnosti papa.
Zajedničkih elemenata ima, premda se ne mogu u potpunosti usporediti. Zajednička je točka načelno osporavanje, a onda i protivljenje beatifikaciji/kanonizaciji. Zajedničko je i to da ta protivljenja ne drže vodu pred povijesnim analizama.
Papu se optužuje zbog navodne šutnje, Stepinca da se navodno kompromitirao s ustašama. No da bi se to utvrdilo, treba pronaći uporište u dokumentima. Ja pak, kao bivši predsjednik mješovite komisije koja se bavila bl. kardinalom Stepincem, još jednom kažem: ni jedan takav dokument nije predočen.
Apsolutno je sigurno da je negativnu sliku o Stepincu stvorio komunistički režim, koji se za to koristio svim sredstvima. Poznato je, primjerice, da su u tu svrhu izrađivali lažne dokumente. Taj je postupak raskrinkao vatikanski dnevnik »L’Osservatore Romano« još u vrijeme procesa beatifikacije. Na prvoj je stranici bio objavljen tekst u kojem se kritički analizirao jedan dokument te se pokazalo da je riječ o falsifikatu. Već je na temelju vanjske forme, načinima oslovljavanja bilo jasno da ne može biti riječ o pismu koje bi neki nadbiskup uputio papi. Komunistički je režim pod svaku cijenu nastojao deformirati Stepinčev stvarni lik.
Što se tiče prvoga dijela pitanja, upravo sam zato od početka govorio da rad jedne komisije ne će promijeniti mentalitet. To se na kraju pokazalo točnim. A sada ću iznijeti i jedan primjer promjene mentaliteta. Mržnja između Francuza i Nijemaca razvijala se i dolazila do izražaja, od 1870. do 1945. godine, u tri krvava rata. A onda su se pojavili ljudi nadahnuti prije svega svojom kršćanskom vjerom: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi. Ti su ljudi rekli: »Dosta je ratova, moramo promijeniti pristup te učiniti zajedničkim ono što je do sada bio predmet sukoba i podjela.« Tako je stvoren prvi temelj za ono što će kasnije postati Europskom unijom. Stoga, dok se među Srbima i Hrvatima ne pojave muškarci i žene koji će reći »dosta« prošlosti sukoba i učiniti slične hrabre korake, odnosi se ne će promijeniti. I za Nijemce i Francuze tada je potez spomenutih čelnika bio revolucija. Jasno, bilo je i otpora. No od 1945. godine zapadna Europa proživljava najdulje razdoblje mira u čitavoj svojoj povijesti. Mislim da je to dobra pouka. Jednako tako presudnom smatram činjenicu da su nam tu pouku dali ljudi koji su bili istinski vjernici. I današnji vjernici, uključujući i one u Hrvatskoj i Srbiji, pozvani su pridonositi izgradnji novoga svijeta, svijeta mira i bratstva. A to također znači, za obje strane, nekako prebroditi, na neki način »zaboraviti« dio onoga teškoga, užasnoga što se dogodilo, osjećaj nepravde… Zašto? Zato što smo pozvani graditi Božje kraljevstvo. Govorim kao vjernik: pozvani smo izgrađivati Božje kraljevstvo, a to je kraljevstvo mira, pravednosti, pomirenja.
Za mene je on bio dobri pastir koji je dao svoj život za svoje ovce; svet svećenik, svet biskup koji je uistinu učinio sve, uistinu sve da bi zaštitio svoje stado, da bi spasio sve koje je mogao spasiti, pa i one koji nisu bili katolici – što je posebno važno. Stoga je za mene uistinu riječ o svetcu.
Svetci u Katoličkoj Crkvi imaju barem dvije uloge. Oni su ponajprije primjeri, a potom su i zagovornici; oni za nas mole. Vjerujem da se bl. Alojziju Stepincu, koji je tako lijep lik, moramo moliti. I moramo ga nasljedovati, nasljedovati na način na koji je on živio svoju katoličku vjeru; način koji je prožet snagom, postojanošću, čvrstinom, ali nadasve ljubavlju, silnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu; bližnjemu bez obzira na njegovu pripadnost ili nepripadnost Crkvi. Znamo da je spasio mnoge pravoslavce i mnoge Židove.
Takvi nam svetci moraju biti referentne točke. No s druge strane moramo izbjegavati prikazivati ih kao političke modele jer to na neki način lišava svrhu beatifikacije/kanonizacije njezine stvarne naravi. Svetci su uzor za naše osobno i crkveno življenje. Jasno je da je, primjerice, sv. Ivan Pavao II. uzor svakomu vjerniku, svakomu svećeniku, svakomu biskupu zbog svoje pastirske ljubavi, zbog svoje odlučnosti da potvrdi važnost kršćanske vjere u svijetu u kojem se događaju dubinske kulturne promjene… No ne bi bilo dobro uzeti ga kao uzor samo u njegovoj borbi protiv komunizma. Taj je obris njegova života doduše stvaran, no danas je uvjetovan situacijom koja više ne postoji, barem ne onakva kakvu je on poznavao. Stoga i Stepinca uzmimo kao uzor kršćanskoga života, uzor svećeništva, biskupstva, nadasve zbog njegove pastirske ljubavi, zbog njegova zauzimanja da spasi druge ljude, zbog promicanja pravednijega života. Treba, nadalje, promicati pobožnost prema njemu. Uvijek se razveselim kad se sjetim koliki su se vjernici dolazili moliti na njegov grob do potresa u Zagrebu dok je katedrala bila dostupna. Nedavno sam bio i u Krašiću, u župnoj kući u kojoj je godinama živio i gdje je umro. Tamo sam susreo školske razrede, djecu koja su tamo dolazila te su imala prigodu bolje upoznati taj lijepi i nadahnjujući lik. No od temeljne je važnosti da je poruka svetca prije svega vjerska, religiozna poruka.
Apsolutno. Ako je netko spašavao živote, ima li veće i jasnije društvene poruke? Osim toga, valja se prisjetiti i riječi sv. Jakova: »Pokaži mi svoja djela pa ću ti reći kakva je tvoja vjera.« Mi kršćani ne živimo svoju vjeru samo moleći se, nego smo kršćani u svem svom životu, 24 sata na dan.
Naša se nada temelji na vjeri da su svi naši životi u Božjim rukama i da smo svi pozvani ući u njegovo kraljevstvo mira i pravednosti. Bog nam daje slobodu. Nije on odgovoran za ratove, nego mi; nije on odgovoran za protivljenja, nasilja, nego mi. Pozvani smo ostvarivati Božji plan, a to je plan pravednosti i mira. I ne zaboravimo da ćemo biti suđeni prema tome kako živimo svoj život. To je izazov za nas kršćane. No jednako tako moramo znati da je naš Bog Bog milosrđa, oproštenja. Zato i nas potiče na pomirenje. Stoga smo svi pozvani biti graditelji pomirenja. U tom smislu zazovimo sve svete, zazovimo naše mučenike – mučenike kojih nema samo u Katoličkoj Crkvi, nego u svim Crkvama ima onih koji su svoju vjeru u Krista i svoju ljubav posvjedočili do dara vlastitoga života – zazovimo bl. Alojzija Stepinca da nam u tome pomogne. Mislim da je to za nas katolike pitanje od kojega se ne može pobjeći. I velik izazov: izgrađivati novi svijet. Ne možemo neprestano promicati ono što nas dijeli… Čini mi se da je to važno poslanje Crkava u Europi i čitavu svijetu.
