Prije izbora davana su brojna obećanja, moguća i nemoguća. Čak su doneseni i neki zakoni kojima se proširuju mirovinska prava na hrvatske građane koji ne ispunjavaju uvjete staža propisane mirovinskim zakonom ili čak uopće nemaju mirovinskoga staža jer nikada nisu radili u Hrvatskoj, što znači da nisu plaćali poreze ni doprinose u hrvatski proračun. Narod je i to prihvatio te dao povjerenje onoj političkoj stranci koja je bila uvjerljiva u dokazivanju dosadašnjih rezultata i daje nadu da će i ubuduće ispunjavati dana obećanja. Zahvaljujući tomu vladajuća stranka nastavila je svoj kontinuitet i nakon izbora, čak s uvjerljivijom pobjedom i s manje ovisnosti o koalicijskim partnerima. Takav uspjeh daje veću samostalnost, ali i obvezuje na veću odgovornost jer ne daje mogućnost izmotavanja s tobožnjim obvezama prema brojnim koalicijskim partnerima.
Zbog toga kontinuiteta nova vlada ne bi trebala očekivati protek od sto dana, kao neke vrste roka »mira« za uhodavanje. Naime, ništa novoga ni iznenađujućega nije nastupilo nakon izbora, ni u europskoj, a ni u svjetskoj gospodarskoj situaciji. Sve se znalo i prognoziralo prije izbora. Znalo se da nastupa gospodarska kriza izazvana koronakrizom te porast nezaposlenosti, smanjenje prihoda od turizama, čemu je posebno podložna Hrvatska kao izrazito turistička zemlja. Zato se treba nadati da je bivša vlada, koja je postala sadašnja vlada, ispravno prosudila ekonomske i financijske mogućnosti državnoga proračuna.
Zbog toga valja podsjetiti na problem depopulacije Hrvatske, ne samo zbog iseljavanja, nego ponajprije zbog sve manje novorođene djece. U protekle dvije godine u političkim nadmudrivanjima posebno se davalo značenje demografiji, odnosno depopulaciji. Unatoč tomu javio se problem prijevoza u škole otočke djece (o tome smo pisali). Pitanje doplatka za djecu još nije riješeno na odgovarajući način jer taj doplatak još ovisi o imovinskom stanju roditelja. Dakle nije postao isključivo pravo svakoga djeteta, neovisno o prihodima obitelji. Naime, ne polazi se od činjenice da djeca, iako radost roditelja i nada u budućnost naroda i hrvatske države, istodobno zahtijevaju i novčane izdatke za odijevanje, prehranu, igračke, knjige, školovanje i slično. To su trajni izdatci roditelja za djecu tijekom odrastanja, u pravilu do 25. godine.
Stoga, jednokratne pomoći prigodom rođenja djeteta, neovisno o tome koliko velike i izdašne bile, ipak ostaju jednokratne, što znači da se brzo potroše i zaborave, nakon čega obitelji s manjim prihodima, a s više djece, padaju u zonu siromaštva. Traže se izlazi u socijalnoj skrbi i drugim moljakanjima, koja ugrožavaju dostojanstvo roditelja. Lokalne vlasti, koje imaju mogućnost, često dodatnu pomoć iskoriste u demagoške svrhe da bi se politički održavale na vlasti dok država ostaje sa strane, kao da se to nje ne tiče. Sve to nameće zaključak da demografski ugrožena nacija, a to je Hrvatska, treba nuditi trajnija rješenja, koja bi stimulirala roditeljstvo, a ne jednokratne pomoći.
Jedno od takvih rješenja jest da doplatak za djecu postane isključivo pravo svakoga djeteta, neovisno o prihodima ili imovini roditelja ili osoba koje se skrbe za djecu. Dakle, doplatak za djecu (koji prima roditelj) treba postati »dječji doplatak«, odnosno pravo svakoga djeteta. Osim toga doplatak za djecu ne smije biti simbolično primanje, nego to primanje mora biti u primjerenoj visini koja dostojno kompenzira izdatke koji su potrebni tijekom odrastanja i školovanja djeteta. Ako se mogla zakonski utvrditi početna visina posebne nacionalne mirovine (800 kn mjesečno) za svakoga hrvatskoga državljanina, koji nikada nije radio u Hrvatskoj, ali ima ili je stekao hrvatsko državljanstvo i boravi u Hrvatskoj najmanje 15 godina, još je preče da dječji doplatak pripadne svakomu djetetu bez posebnih uvjeta, i to u primjerenijim svotama od sadašnjih. Ne treba se bojati što će taj doplatak pripadati i djeci drugih nacionalnih skupina jer je to zanemarivo u odnosu na korist koju će ostvarivati djeca većinskoga hrvatskoga stanovništva. Zaustavit će se depopulacija, a u budućnosti ne će biti potrebe za uvozom strane radne snage.
U prilog tomu stajalištu iznosimo primjer Njemačke, koja prema najnovijim podatcima »Socijalna sigurnost u pregledu – 2000« navodi sljedeće. Tko u Njemačkoj stanuje (dakle i strani radnici), ima pravo na dječji doplatak. On pripada za svako dijete. Ako dijete ne živi kod roditelja, doplatak pripada djetetu u čijem kućanstvu dijete živi. Doplatak pripada do 25. godine, neovisno o prihodima roditelja. Za svako dijete pripada posebno 204 eura (dakle oko 1500 kuna za dijete), za treće dijete 210 eura, a za četvrto i svako dalje dijete pripada posebno 235 eura. Ova usporedba i visina doplatka primjer je kako se u praksi provodi demografska politika u jednoj europskoj državi. Osnovno je da taj doplatak pripada svakomu djetetu koje boravi na teritoriju Njemačke, neovisno o prihodima, nacionalnosti ili državljanstvu roditelja.
Svrha ove usporedbe nije traženje doslovnoga preslikavanja rješenja, ali može biti korisno kao moguće rješenje, naravno primjereno hrvatskim mogućnostima. Ako se hrvatska politika opredijelila davati prioritet demografskoj politici, mora to potvrđivati i promjenama u politici davanja doplatka za djecu, a ne politikom širenja mirovinskih prava, kojima se stimulira doseljavanje Hrvata iz drugih država bivše Jugoslavije (nacionalne mirovine). Istodobno velikim porezima na dohodak opterećujemo povratnike – korisnike inozemnih mirovina (npr. iz Švicarske) te tako destimuliramo vraćanje naših iseljenika.
