Svaki se dan susrećemo s teškim posljedicama ovisnika. Kod športaša koji upotrebljavaju razne stimulanse dogodi se da se prekorači doza i bude tragično ako se na vrijeme ne zaustavi. Tako je Svjetska antidopinška agencija dodala Tramadol na popis zabranjenih supstanca. Riječ je o tabletama protiv bolova koje zbog zloupotrebe postaju kao heroin. O problemu je pisao Edi Džindo u Večernjemu listu. »Najveći je problem Tramadol počeo izazivati u profesionalnom nogometu diljem svijeta, ali posebice u Engleskoj…. Direktor Udruge profesionalnih nogometaša u Engleskoj (PFA) Ben Wright poslao je mailom službeno upozorenje na adresu više od pet tisuća nogometaša. ‘Zabrinuti smo jer se radi o tvari koja stvara ovisnost, stvara naviku, opijat je i pripada istoj grani kao i heroin. Može zvučati kao ekstremna usporedba, ali je prilično smislena’, poručio je Wright. (…) Tu je velik broj nogometaša upao u zamku… Jedan od njih jest Chris Kirkland (42), bivši vratar engleske reprezentacije, Liverpoola, Leicestera i West Bromwicha. ‘Na početku mi je Tramadol nudio dobar osjećaj. Ako si anksiozan, osjećat ćeš se sretnije. Da, uzimao sam to zbog uklanjanja bolova, ali više od svega zbog uklanjanja anksioznosti. Ali s vremenom te mentalno uništi’, rekao je Kirkland, a potom otkrio svoje saznanje kad je zatražio pomoć: ‘Kad sam otišao na odvikavanje, saznao sam da sam uzimao ekvivalent šest doza heroina dnevno. Tramadol je zla, zla droga. Zamalo me ubila, bilo je vrlo blizu’«, prenosi među ostalim Večernji.
Emocionalna nabijenost sadržaja na ekranima
Teško je povjerovati podatcima da je u Hrvatskoj registrirano 1 002 335 osoba s dijagnozom nekoga mentalnoga poremećaja. To je više od četvrtine svih hrvatskih građana. Treći smo u EU-u po udjelu oboljelih od kronične depresije, a nakon pandemije koronavirusa posebno je porastao broj mladih koji pate od anksioznosti i depresije.
Na udaru su i žene, upozorava u svojem tekstu za Večernji list Nataša Vlašić Smrekar. Kako očuvati mentalno zdravlje, savjetuju Mirna Peterić Vukov i Petar Kraljević, psiholozi iz udruge »Tesa«. »Nije sve što nam iskoči na ekranu bitno, samo je emocionalno nabijeno. A ljudi, pogotovo mladi, ostanu u emocijama u kojima Severina plače radi djeteta, djevojčica leži na podu s lisicama, a tata negdje maše pištoljem. I nitko ne uči djecu što da naprave s tim emocijama. Treba li im to na razini informacija? Kako to pridonosi kvaliteti njihova života?« kaže Mirna, a njezin kolega Petar dodaje da malo tko misli o tome kako milijarde raznoraznih informacija utječu na mlade, posebno adolescente. »Kako će reagirati? Razgovaraju li doma o nekoj informaciji koju su pročitali ili vidjeli, a koja je možda strašna ili je ne razumiju?«
»U kući treba redovito razgovarati. Kad obitelj sjedne za stol, mnogima je to jedino doba dana kad su zajedno, možda za doručak, ručak ili večeru. Tih 10 minuta, koliko traje doručak, ili 20 minuta, koliko traje ručak, ekrani ne smiju biti na stolu. I to je vrijeme uvrh glave! Čuda se mogu ispričati s klincima u 10 minuta«, kaže psihologinja.
Tko zapisuje rukom, bolje pamti
Istraživanje o kojem su izvijestili mediji pokazalo je da učenici pamte bolje kad pišu rukom nego tipkajući. Ručno zapisivanje pomaže ljudskomu mozgu da pamti stvari učinkovitije nego kad ih se zapisuje na uređaju, pokazalo je novo istraživanje koje je u suprotnosti s uobičajenim povezivanjem digitalizacije s napretkom. »Pokazujemo da su kod pisanja rukom obrasci povezivanja mozga daleko složeniji nego kod pisanja na tipkovnici«, rekla je Audrey van der Meer s Norveškoga sveučilišta za znanost i tehnologiju, koautorica studije, pa dodala: »Poznato je da je takva opsežna aktivnost povezivanja u mozgu ključna za formiranje i pamćenje i kodiranje novih informacija te je stoga korisna za učenje. Olovka i papir, kao i ploča za pisanje kredom, u školama i na fakultetima sve se više zamjenjuju ekranima, što je pogrješan smjer i moglo bi negativno utjecati na učenje.«
Slikanjem odaje počast poginulima
Razgovor sa slikarom i grafičarem Ivicom Šiškom vodio je Žarko Ivković za Večernji list. »Sami smo si uništili ono što smo trebali čuvati. Neki od nas dali su za pomoć u Domovinskom ratu 50, 60 slika. Kad u četiri-pet godina date toliko slika, zasitite tržište i galerije. Ali dali smo da bismo pomogli u ratu. Povezan sam s nekim galerijama, ali nisam više u godinama kad mogu dileru isporučiti 20 slika kad mu zatreba. Nekad sam mogao. Imao sam ugovor s jednom pariškom galerijom, no drugi nisam potpisao jer sam trebao isporučiti 15 slika mjesečno. Kad si mlad, na sve pristaješ, ali računaj da su od tih 15 dobre samo tri četiri slike. (…) Freske sam radio svuda, a posebno bih izdvojio Veliku Goricu, gdje sam oslikao cijelu crkvu, izradio vitraje, mozaike. To je dobar primjer kako spojiti čelik, beton, staklo i murano staklo. Murano staklo vam je poput bisera. (…) Mislim da sam se odužio i svom Livnu. Dao sam sve što je trebalo dati i u vrijeme rata i poslije rata. Oslikao sam pet-šest crkava u selima ispod Dinare, još imam obavezu naslikati postrojbu Žute mrave, koji su nepotrebno izginuli na Kupresu. (…) Završio sam oslikavanje crkve u selu Rujanima, strateški važnom mjestu u ratu, a ostavio sam generalu Gotovini jedan kvadrat da ga oslika. On jako dobro slika i puno bi značilo da se i na taj način oda počast momcima koji su dolje poginuli.«
