Htio bih reći nekoliko riječi o starim ljudima koji se nalaze u »staračkim domovima«. Mnogi su stari ljudi otišli u starački dom kako bi djeca imala više prostora u stanu. Žalosno je da mnoga djeca slabo posjećuju svoje roditelje, kao da su zaboravila na njih. Mnoge starce djeca ne posjećuju jednostavno zato što ih ti starci i nemaju. Zato mislim da bi bilo dobro da u te domove odlaze specijalisti, to jest psiholozi, psihijatri i drugi stručnjaci kako bi razgovarali s tim starim ljudima, a oni bi mogli pojasniti zašto nemaju djecu. Možda su im djeca umrla, možda nisu mogli imati djecu, možda nisu htjeli imati djecu – a sve to na staroga čovjeka može teško djelovati. Mislim da bi se pojedine priče mogle prenijeti i mladima. Na temelju svjedočenja starih ljudi mogli bi vidjeti jesu li počinili koju pogrješku u mladosti, donijeli koju pogrješnu odluku, jesu li napravili neki propust u životu, kako mladi to ne bi sami počinili.
Vaš stalni čitatelj
Bolje da čovjeka polože u hladan grob prije vremena nego da ga vlastita djeca strpaju u starački dom, kako smo imali prilike pročitati više puta u rubrici »Naši pokojnici«. A među tom djecom ima i svećenika i časnih sestara koji druge vjernike uče: »Poštuj oca i majku…« Naši su svećenici i časne sestre počeli hodati po skupovima »Lijepom našom«, i to u tolikom broju kao da su na koncelebriranoj svetoj misi, umjesto da kod kuće čekaju ako ih netko treba za bolesničko pomazanje. Nađe se i svećenika koji uz izvođače zapjevaju civilne ljubavne pjesme. Gdje su ih samo naučili, da mi je znati! Ti svećenici ne računaju da na velikim skupovima bude i naguravanja, pa da se nekoga može i pogaziti, a i da može biti netko ili s pištoljem ili bombom koji može uzeti i na desetke života.
Čitatelj
Crkva je itekako svjesna problema s kojima u današnjem ubrzanom, često bespoštednom i nepoštenom svijetu žive i bore se starije osobe o kojima pišete, premda je drugo pismo našega čitatelja više »usmjereno« – pa i gotovo isključivo – na odgovornost svećenika i časnih sestara, koje ipak stavlja u nepriličan i neprimjeren kontekst.
Mnogi su u Crkvi posvetili mnoge stranice i ponudili mnoga rješenja za skrb i odnos prema starijim osobama, a s posebnom je nježnošću o njima u svom pismu pisao sveti Ivan Pavao II. i sam u poodmakloj dobi 2004. godine, pozivajući sve na odgovornost koju ističete u oba pisma. »Čovjek je uronjen u vrijeme: u njemu se rađa, živi i umire. Rođenje označava prvi datum njegova života, a smrt drugi, posljednji: ta dva dana označavaju alfu i omegu, to jest početak i svršetak njegova zemaljskoga života, kao što to ističe kršćanska predaja urezujući ta slova grčke abecede na nadgrobne spomenike« (Pismo pape Ivana Pavla II. starijim osobama, 2), piše i u broju 9 dodaje: »U prošlim vjekovima ljudi su gajili veliko poštovanje prema starijim osobama. (…) A kako je danas? Ako se nakratko osvrnemo na sadašnju situaciju, ustanovit ćemo da se u nekih naroda starost poštuje i vrjednuje. Nasuprot tomu, u drugih ona se mnogo manje poštuje i cijeni zbog određena mentaliteta kojemu je važna čovjekova neposredna korisnost i proizvodnost. Takvo stajalište često vodi podcjenjivanju onoga što nazivamo trećom ili četvrtom dobi, pa se stoga i same starije osobe pitaju je li njihovo postojanje još korisno.« Upravo zato sv. Ivan Pavao II. podsjeća na zapovijed o kojoj piše i naš drugi čitatelj: »Poštuj oca svoga i majku svoju«, jer te riječi »označavaju prošlost i povezanost jednoga naraštaja s drugim, što je uvjet za samo opstojnost jednoga naroda«. »Prema dvama oblicima što ih nudi Biblija (usp. Iz 20, 2-17; Pnz 5, 6-21), ta Božja zapovijed zauzima prvo mjesto na drugoj kamenoj ploči Zakona, koji izlaže dužnosti ljudskoga bića prema samomu sebi i prema društvu. To je također jedina zapovijed s kojom je povezano obećanje: ‘Poštuj oca svoga i majku svoju (…) da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje’ (Iz 20, 12; Pnz 5, 16)« (br. 11), podsjeća te ističe kako i kršćanska zajednica može mnogo primiti od blage nazočnosti ljudi u poodmakloj dobi: »U koliko obitelji unuci nauče od svojih djedova prve osnove vjere!«
Sveti Ivan Pavao II. isto tako pojašnjava da bi »najbolje rješenje bilo da starije osobe ostanu sa svojom obitelji, uz jamstvo učinkovite socijalne skrbi za sve veće potrebe koje iziskuje njihova dob ili bolest«, no svjestan je da ima »slučajeva kad okolnosti preporučuju ili zahtijevaju odlazak u starački dom kako bi starije osobe mogle uživati u druženju s ostalim ljudima i koristiti specijaliziranu skrb«. »Te ustanove zaslužuju svaku pohvalu, a iskustvo pokazuje da su sposobne pružiti dragocjenu pomoć ako se ne rukovode samo kriterijima organizacijske učinkovitosti, nego i usrdnom pažnjom. Na tom području sve postaje lakše ako su odnosi uspostavljeni između obitelji, prijatelja i župnih zajednica s jedne i starijih štićenika domova s druge strane takvi da se oni osjećaju voljenima i još korisnima za društvo. I kako da ovdje ne iskažem divljenje i zahvalnost svim vjerskim kongregacijama i skupinama dobrovoljaca koji se s posebnom skrbi posvećuju pomaganju starijim osobama, posebice onima siromašnima, onima napuštenima ili onima koji su u teškoći?« (br. 13).
I u drugim crkvenim dokumentima – kao što je apostolska pobudnica »Obiteljska zajednica«, a posebno »Dostojanstvo i poslanje starijih u Crkvi i svijetu« (I. poglavlje) možemo pronaći pohvale socijalnim inicijativama kojima je svrha omogućiti starijim osobama što dostojanstveniji život, ali je u njima ujedno sadržan i poziv svim mladima, svim obiteljima, da isprave »sadašnje negativno poimanje starosti« jer je to »uljudbena i odgojna zadaća svih naraštaja« i svatko bi se od nas morao truditi u pomaganju starijim osobama kako bi »svaka osoba mogla dostojanstveno i u punoći živjeti to životno razdoblje«.
