DOSTOJANSTVO OSOBE I NJEZINE TEŠKOĆE Omogućiti osobama s invaliditetom jednake prilike i integraciju

Foto: Shutterstock | Mnoge aktivnosti kojima se mladi bave u svakodnevnom životu nisu prilagođene osobama s invaliditetom, ali ulaganjem napora u prilagodbu osobama s invaliditetom uvelike možemo pridonijeti njihovu boljemu položaju, ali i osjećaju pripadnosti društvu

Bog nas uči da smo svi njegova ljubljena djeca, jednaki bez obzira na sve i s jednakim životnim mogućnostima. Tako je i s osobama s invaliditetom koje imaju različite vrste i stupnjeve oštećenja, teškoća ili smetnja. No iako različiti u pogledu fizičkoga, psihičkoga, psihofizičkoga i socijalnoga razvoja, svi moramo imati jednake šanse biti »prisutni« u društvu i životu zajednice na različite načine. Pod time mislimo na jednake mogućnosti sudjelovanja osoba s invaliditetom u aktivnostima u kojim sudjeluju i njihovi vršnjaci. Pritom je prije svega bitno educirati ljude, mlade, o mogućnostima osoba s invaliditetom te ih što više uključivati u razne aktivnosti zajednice. Mladi kao pokretačka snaga mogu i tu mnogo učiniti dajući svoj doprinos u organizaciji aktivnosti kojima će zajednici približiti u čemu to osobe s invaliditetom mogu ostvariti svoj potencijal, a pritom biti ravnopravni sudionici društva. Mnoge aktivnosti kojima se mladi bave u svakodnevnom životu nisu prilagođene osobama s invaliditetom, ali podizanjem svijesti o njihovim potrebama i ulaganjem napora u prilagodbu osobama s invaliditetom uvelike možemo pridonijeti njihovu boljemu položaju, ali i osjećaju pripadnosti društvu.

Iako različiti u pogledu fizičkog, psihičkog, psihofizičkog i socijalnog razvoja svi moramo imati jednake šanse biti »prisutni« u društvu i životu zajednice na različite načine.

Nažalost, brojna su područja na kojima se osobe s invaliditetom, slučajno ili namjerno, isključuju iz društva. Kristina Zadković u svom završnom radu »Inkluzija i socijalna integracija osoba s ivaliditetom« navodi da je posrijedi diskriminacija tih osoba na temelju njihovih oštećenja. Osobe s invaliditetom zbog takve diskriminacije i manjka razumijevanja njihovih vršnjaka imaju osjećaj manje vrijednosti, što može prouzročiti druge psihičke probleme. Osjećajima prihvaćanja, jednakosti, empatije i razumijevanja koje ćemo im iskazivati možemo omogućiti osobama s invaliditetom jednake prilike i normalnu integraciju u društvu. Mladi mogu i moraju prednjačiti svojim aktivnostima vezanima uz inkluziju i socijalnu integraciju osoba s invaliditetom, posebno svojih vršnjaka. A jedna od njih može biti edukacija koja će dovesti do destigmatizacije osoba s invaliditetom te do podizanja svijesti o njihovim jednakim mogućnostima u svim područjima života.

Mnoge aktivnosti kojima se mladi bave u svakodnevnom životu nisu prilagođene osobama s invaliditetom, ali podizanjem svijesti o njihovim potrebama i ulaganjem napora u prilagodbu osobama s invaliditetom uvelike možemo pridonijeti njihovu boljemu položaju, ali i osjećaju pripadnosti društvu.

»Asistenti djece s teškoćama u razvoju imaju različite dužnosti s obzirom na sposobnosti i osobine djeteta, međutim neovisno o tome, svakomu djetetu s teškoćama u razvoju potrebno je razumijevanje, tolerancija i potpora«, ističe Edita.

Poseban dar Crkvi i društvu

U Hrvatskoj postoje brojne udruge, organizacije i pokreti, kako oni svjetovni, tako i crkveni, koji se u svom svakodnevnom djelovanju posvećuju upravo djeci i osobama s teškoćama u razvoju. U te udruge i inicijative nerijetko su kao volonteri uključeni i mladi, a zahvaljujući njihovu radu, u zadnje se vrijeme sve više govori o integraciji osoba s teškoćama u razvoju u društvo kojemu pripadaju.

U Republici Hrvatskoj postoje brojne udruge, organizacije i pokreti, kako oni svjetovni, tako i crkveni, koji se u svom svakodnevnom djelovanju posvećuju upravo djeci i osobama s teškoćama u razvoju.

Govoreći pak o crkvenom odnosu prema osobama s teškoćama u razvoju, crkveni nas otci uče da su te osobe poseban dar Crkvi. Stoga se i Crkva često aktivno uključuje u integraciju osoba s teškoćama u crkveni život, ali i društvo općenito. Primjerice, jedna župna zajednica u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji već nekoliko godina uspješno surađuje s Centrom za autizam kako bi se djeca pripremila za primanje sakramenata kršćanske inicijacije te na taj način postala punopravni članovi Crkve. Nadalje, brojni studenti okupljeni oko Studentskoga katoličkoga centra uključeni su u pomaganje djeci s teškoćama u razvoju pa im svojom prisutnošću dane čine ispunjenima i zabavnima, a nerijetko su crkvene organizacije, (nad)biskupije te redovničke zajednice osnivači ili financijski pokrovitelji ustanova koje se bave rehabilitacijom takvih osoba. Primjerice, u listopadu 1993. godine uz pomoć franjevaca u Slavonskom Brodu osnovana je ustanova »Zlatni Cekin«, koja se bavi rehabilitacijom i odgojem djece s teškoćama u razvoju. Ta ustanova danas ne bi postojala bez pomoći franjevaca iz Bologne te njihova karitativnoga društva »Antoniano«, a poslove gradnje te organizacije i vođenja rada preuzela je Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Kako ističu u »Zlatnom Cekinu«, ta ustanova prerasla je »u jednu priču u kojoj brojna djetinjstva pišu svoje stranice«.

Iako se Hrvatska, kako je već istaknuto, može pohvaliti brojnim udrugama i pokretima koje aktivno rade na senzibiliziranju društva o problemima s kojima se susreću osobe s teškoćama u razvoju, treba istaknuti da ih na tom putu ne smijemo ostaviti same. I naša najmanja gesta prema takvim osobama može unaprijediti njihov položaj u društvu.

»Crkveni nas otci uče da su osobe s teškoćama u razvoju poseban dar Crkvi. Stoga se i Crkva često aktivno uključuje u integraciju osoba s teškoćama u crkveni život, ali i društvo općenito.«

Dostojanstvo osobe ne ovisi o njezinim mogućnostima
Nerijetko obrazovanje osoba s teškoćama zahtijeva individualan pristup, a to se ostvaruje i uz pomoć asistenata u nastavi. Naša sugovornica Edita Oberan, 24-godišnja apsolventica psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, asistentica je u nastavi djevojčici u prvom razredu jedne zagrebačke osnovne škole. Glavna je zadaća asistenta u nastavi, kako objašnjava Edita, motivirati učenika, usmjeriti mu pozornost te poticati njegovu samostalnost. »Asistenti djece s teškoćama u razvoju imaju različite dužnosti s obzirom na sposobnosti i osobine djeteta, međutim neovisno o tome, svakomu djetetu s teškoćama u razvoju potrebno je razumijevanje, tolerancija i potpora«, ističe Edita. Ova studentica psihologije nije slučajno postala asistentica u nastavi, već je poziv osjetila tijekom fakulteta, na praksi te volontirajući u udrugama koje pomažu osobama s teškoćama, a cijelim ju je putom vodila vjera. »Vjera mi uvelike pomaže u mom poslu jer sve ono što sam iz vjere naučila o poštovanju, vrijednosti i dostojanstvu svih osoba sada primjenjujem u radu asistenta u nastavi. Vjerovanje da smo svi stvoreni na sliku i priliku Božju dodatno me potiče na prihvaćanje onih koji se po nečemu razlikuju od mene.« Edita nije jedina studentica koja se odlučila za taj posao. Ističe da i neke njezine kolegice i neki kolege dijele sličnu motivaciju. Zato mladima poručuje da se okušaju u volontiranju s djecom i odraslima s teškoćama u razvoju. »Vjerujem da ih to iskustvo može poučiti prihvaćanju različitosti te shvaćanju da vrijednost i kvaliteta osobe ne ovise o njezinim sposobnostima i teškoćama.«

 

Duhovna je podrška ključ

Iako ju je teško prihvatiti, ponajviše kada se dogodi našim najbližima, bolest je dio života. Od obične prehlade, virusa i bakterija do teških oboljenja, bolest je svakodnevna pojava koja se često percipira kao nečista, a nekad se pogrješno percipirala i kao Božja kazna.

Kroz Sveto Pismo vidimo da je mnogo češće ozdravljenje od bolesti, ponajviše kroz Isusova, a kasnije i apostolska čudesna ozdravljenja.

Biblijski su nas tekstovi upoznali s brojnim pošastima i bolestima, a u Knjizi Otkrivenja jedan jahač apokalipse čak je personifikacija bolesti kao jednoga od najtežih izazova čovječanstva. No u Svetom se pismu mnogo češće spominju ozdravljenja, ponajviše Isusovim, a kasnije i apostolskim djelovanjem. Isus liječi i podupire one koje društvo odbacuje – liječi čak i od »najteže bolesti« – smrti. Isusova ozdravljanja nisu samo tjelesna, ona liječe, podupiru i usmjeravaju, a upravo je duhovna potpora u suočavanju s bolestima ono što uz liječničku skrb nikako ne smije izostati.

Priredili: K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić

IZVORGlas Koncila br. 12/2021.
Prethodni članakUMJETNIK KOJI JE I FILMSKOM ULOGOM UŠAO U ANALE ZAGOVORNIKA ZA ŽIVOT Jon Voight – američki glumac koji je završio Stepinčevu školu
Sljedeći članakTRI KORIZMENA PITANJA Od korizmene odluke do veste na oltaru