DR. ANĐELKO DOMAZET – PRVI PREDAVAČ NA OVOGODIŠNJEM TPT-u O CRKVI U SVIJETU KRIZA I LJUDSKE PATNJE »Bez solidarnosti sloboda je prazna riječ«

Snimio: Fra A. Vučković | Dr. Anđelko Domazet
Isus je mjerilo za Crkvu. Ona je u službi evanđelja koje je Isus živio i naviještao. Crkva koja je svjesna tko ju je i zašto ustanovio ne može biti u svijetu za sebe. Ona je sredstvo spasenja, ona je znak da isključenje Boga znači isključenje čovjeka i obratno

Premda će mu, zbog mjera uvjetovanih epidemijom koronavirusa, broj sudionika uživo biti sveden na minimum, Teološko-pastoralni tjedan u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ipak će se održati, doduše ne u velikoj dvorani Međubiskupijskoga sjemeništa za zagrebačkoj Šalati, nego u prostorijama fakulteta i uz izravni internetski prijenos. To znači da će dimenzija fizičkoga susreta pastoralnih djelatnika, poglavito svećenika, sa svih područja gdje djeluje Crkva u hrvatskom nacionalnom biću – dimenzija koju je TPT unatoč svim promjenama uspio zadržati – pretrpjeti štetu, a o blagodatima susretanja preko suvremenih tehnologija moći će se suditi tek nakon održanoga TPT-a.

No zanimljivosti i dijaloške napetosti na skupu ne će izostati. Tema skupa, »Crkva u svijetu kriza i ljudske patnje«, naime, tiče se čitava svijeta, a u Hrvatskoj ju dodatno »zaoštravaju« dva razorna potresa koji su također udarili neizbrisiv pečat protekloj godini, onaj zagrebački u ožujku te noviji, još razorniji, koji je posebno pogodio sisački kraj i Banovinu. Tražeći među predavačima na TPT-u sugovornika čije izlaganje najviše – jer se u većini njih predavači osvrću na pojedine aspekte vrlo široke i složene tematike – dotiče temu kao takvu, Glas Koncila se obratio splitskomu teologu, franjevcu dr. Anđelku Domazetu, koji na TPT-u drži prvo i vrlo izazovno izlaganje pod naslovom »Crkva i njezina dosljednost poslanja«. Dr. Domazet spremno se odazvao pozivu.

Premda je, naravno, širi od teme o kojoj ćete Vi govoriti, možete li nakratko komentirati naslov ovogodišnjega zagrebačkoga TPT-a »Crkva u svijetu kriza i ljudske patnje«? Malo je reći da se tema mogla očekivati… A opet je tako slojevita…

Slažem se s Vama da je tema očekivana s obzirom na trenutačno stanje u svijetu i društvu. Moglo bi se reći da je tema preširoko definirana, ali je itekako aktualna i zahtjevna. Pretpostavljam da su organizatori na taj načini htjeli otvoriti prostor za različite pristupe temi.

U sažetku koji ste uputili organizatorima kao neku vrstu najave svojega izlaganja, njegovih temeljnih odrednica, govorite o krizi, ali ne samo koronakrizi, ili o krizi koju je u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o pogođenosti određenoga kraja, donio potres u Hrvatskoj, nego mnogo šire. Možete li to ukratko komentirati? Možete li navesti koji primjer koji pokazuje da su, da tako kažemo, korona i potres otkrili neke veće i dublje krize?
Aktualna koronakriza, kao i potresi u Hrvatskoj, iznijeli su na vidjelo mnogo toga s čim se moramo suočiti: primjerice rastuću nesigurnost ljudi u ovom svijetu (bolest, teror, ratovi, migracije, klimatske promjene, bioetička pitanja, siromaštvo), zatim pomanjkanje pouzdanja u Boga, ali i povjerenja u ljude, to jest manjak oslonca na ljude: obitelj, zajednicu, institucije, Crkvu

Generalni naslov TPT-a sadrži sintagmu »u svijetu kriza« i podrazumijeva dakle više kriza. Mislim da različite kolektivne krize koje egzistencijalno i psihološki potresaju današnje društvo treba vidjeti na pozadini krize zapadne civilizacije općenito. Aktualna koronakriza, kao i potresi u Hrvatskoj, iznijeli su na vidjelo mnogo toga s čim se moramo suočiti: primjerice rastuću nesigurnost ljudi u ovom svijetu (bolest, teror, ratovi, migracije, klimatske promjene, bioetička pitanja, siromaštvo), zatim pomanjkanje pouzdanja u Boga, ali i povjerenja u ljude, to jest manjak oslonca na ljude: obitelj, zajednicu, institucije, Crkvu.

Tema koju ćete Vi iznijeti na neki način, htjeli – ne htjeli, uvodi u cijeli rad TPT-a i nužno će mu dati određeni ton. »Crkva i njezina dosljednost poslanja«, glasi Vaša tema. Što za Crkvu znači »biti dosljedna« svojemu poslanju. Kako bi se u nekoliko riječi saželo to poslanje, koje Crkva mora slijediti, biti dosljedna? Komu ona za svoju dosljednost polaže račun?

Rastuća kriza vjerodostojnosti Crkve u društvu koju opažam oko sebe potaknula me da se u svom razmišljanju zaustavim na pitanju dosljednosti poslanja. Gubitak vjerodostojnosti utječe na evangelizaciju i posredovanje vjere budućim naraštajima. Isus je mjerilo za Crkvu. Ona je u službi evanđelja koje je Isus živio i naviještao. Crkva koja je svjesna tko ju je i zašto ustanovio ne može biti u svijetu za sebe. Ona je sredstvo spasenja, ona je znak da isključenje Boga znači isključenje čovjeka i obratno.

Kad govorimo o vrjednovanju bilo čega, pa onda i dosljednosti, uvijek postoje plusevi i minusi. Biste li pokušali nabrojati barem neke od jednih i drugih: gdje je to Crkva u ovoj krizi, po Vašem mišljenju, bila više dosljedna, a gdje manje – u odnosu, jasno, na svoje poslanje?

Kada je buknula kriza uzrokovana koronavirusom, mnogi su prigovorili da je Crkva postala »nevidljiva« u koronakrizi. Crkveno vodstvo pokušalo se obraniti od izrečenih kritika nabrajajući primjere dušobrižničkoga zauzimanja u vremenu epidemije: svećenici su posjećivali bolesne i umiruće, tješili ožalošćene, koristili se novim tehnologijama kako bi slavili službu Božju, preko interneta dijelili poticaje na molitvu i razmišljanje i slično. I to valja priznati.

S druge strane, u nekim drugim pitanjima stječe se dojam da se glas Crkve nije dovoljno čuo u dramatičnim društvenim previranjima i sukobima, kao da je izostalo hrabro Crkveno evanđeosko razlučivanje: primjerice u pitanjima migranata, raznih religijskih fanatizama, govora mržnje, lažnoga domoljublja, liječenja trauma prošlosti, u konkretnim političkim odnosima posvađanih ljudi, regija unutar istoga naroda, država i odnosa među njima i narodima.

U Vašem uvodu stoji i rečenica koju jednostavno nije moguće previdjeti: »Ovdje se govori također o Crkvi koja je u krizi svoga temeljnoga smisla/poslanja te krizi praktične vjere (ortopraksije).« Kako je komentirate?

Crkva je u krizi kao i suvremeni ljudi, ona ima svoje specifične krize, ali se ona u dovoljnoj mjeri ne suočava s vlastitim propustima, nevjerodostojnostima, nedosljednostima, grijesima u praksi, grijesima protiv ljubavi. Crkva je u krizi poslanja kada biskupima, svećenicima, redovnicima, ali i svim ostalim vjernicima postane sredstvo sigurnosti, u najširem smislu njihove društvene moći, jer ona tada ostavlja dojam institucije koja je samoj sebi svrha i koja ateizira vlastite vjernike. I zato papa Franjo poziva Crkvu na »pastoralno obraćenje«, u misijskom ključu, posebno u apostolskoj pobudnici »Radost evanđelja«, primjerice u br. 27.

Pogled u budućnost ili: kriza je prilika – za što?
Papa Franjo u božićnom nagovoru kardinalskomu zboru i papinskomu domu, 21. prosinca prošle godine, govori o krizi u pozitivnom smislu i upozorava na brkanje krize s konfliktom, a to su dvije različite stvari. Za papu Franju upravo je vrijeme praćeno krizom milosno vrijeme pronalaženja hrabrosti za »novo zamišljanje mogućega«, s realizmom koji nam može dati samo evanđelje. Riječ »kriza« prema izvornom smislu označava situaciju odluke, razlučivanja, izbora. Svaka kriza ima svoj »kairós«, svoju priliku. No malo ljudi, institucija i zajednica zna i umije iskoristiti krize kao priliku za novi početak.
Ako se pitamo u čemu bi se sastojalo zrelo crkveno i kršćansko poslanje u sadašnjoj situaciji pandemije, potresa, ekonomske krize i nepovjerenja u institucije, izdvojio bih dvije ideje vodilje: prva, koja polazi od krize ljudske i kršćanske solidarnosti, altruizma, i poziva Crkvu da u vremenima globalne ravnodušnosti i neosjetljivosti promiče »mistiku sućutnosti« o kojoj govori teolog Johann Baptist Metz ili, drukčije rečeno, duhovnost pozornih ili otvorenih očiju koje vide tuđu patnju i na nju upozoravaju.
Druga ideja, koja mi se čini nezaobilaznom za nas vjernike, ponovna je izgradnja naših zajednica i iscjeljenje ljudskih odnosa. Smatram da bi Crkva puno više trebala biti zajednica, a puno manje institucija, kako se čini da jest. Kriza ponajprije pogađa pojedinca i bitno je postojanje zajednice u kojoj se ona može solidarno prebroditi. Jer, prije svake konkretne pomoći, čovjek treba nadu i usredotočenost na bitno, »zajednicu i duh«, ali drukčiji duh od onoga koji prevladava u dnevnoj politici ili u kapitalističkoj ekonomiji. Čovjek treba postići smirenost i pronaći mjesto »počinka« i »spokoja« za nemirnu dušu i umorno tijelo, ono što Isus nudi u Evanđelju po Mateju (11, 29).

 

U biti sve to o čemu govorim upozorava na krizu praktične vjere, ortopraksije. To se često ispušta iz vida. Riječ je o »praktičnom relativizmu« (Radost evanđelja, br. 80) ili o praktičnom ateizmu vjernika koji je posljedica nevjerodostojnoga življenja po istinama vlastite vjere. »Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli«, kaže se za takve vjernike u 2 Tim 3, 5. Bog se verbalno spominje, ali ga u praktičnom životu ima sve manje.

Ulazite i u podnaslov teme TPT-a, u kojem se navodi riječ »spasenje«. Nameću se barem tri pitanja: spasenje od čega, spasenje po kome ili po čemu i spasenje za što, tj. što spašeni čovjek nakon spasenja ima biti. Po čemu se raspoznaje kršćansko spasenje?

Kršćanski nauk uči da uzrok čovjekove ugroženosti i nereda među ljudima ima svoj početak i svoje duboke korijene u raskidu zajedništva s Bogom, što se dogodilo na početku ljudskoga roda (»izvorni grijeh«), koji je prva karika u lancu kojim započinje povijest osobnih i kolektivnih ljudskih grijeha. Tek na toj pozadini možemo sada shvatiti zašto teologija tvrdi da je čovjek biće koje treba otkupljenje, to jest da u činu vjere priznajemo da ne možemo sami sebe spasiti, da nas netko Drugi/Bog oslobađa iz naših osobnih i kolektivnih egoizama.

Crkveno vodstvo pokušalo se obraniti od izrečenih kritika nabrajajući primjere dušobrižničkoga zalaganja u vremenu epidemije: svećenici su posjećivali bolesne i umiruće, tješili ožalošćene, koristili se novim tehnologijama kako bi slavili službu Božju, preko interneta dijelili poticaje na molitvu i razmišljanje i slično. I to valja priznati

Svaki čovjek, ljudske zajednice, cijelo čovječanstvo vapi za otkupljenjem, cjelovitim ozdravljenjem, i fizičkim i duhovnim. Riječ »spasenje« dodiruje najdublje ljudske čežnje za konačnim ispunjenjem, za svijetom u skladu i miru. Kršćani su pozvani unijeti Kristovo spasenje u svijet tako da potiču procese oslobođenja od raznih vrsta otuđenja, budu solidarni i pravedni, zalažu se za humanizaciju društva, za pomirenje čovjeka sa samim sobom i sa svim stvorenjima.

U pozadini je prethodnoga pitanja i odnos vjere i znanosti, zapravo ne vjere i znanosti kao takve, nego vjere i ideološke tehnološko-prosvjetiteljske paradigme. Primjerice, mjere protiv korone opravdavaju se obranom zdravstvenih sustava, iza čega stoji uvjerenje – ili iluzija – da su sustavi koje je stvorio zapadni čovjek neslomljivi, apsolutni. Stvarnost nas – korona, a posebno potres – međutim upozorava da nije tako. Je li moguće da je na neki način cijeli svijet žrtva opisane paradigme te u ime nje slijepo dovodi u pitanje uistinu velika postignuća naše civilizacije: dostojanstvo osobe i osobnu slobodu kao njezin sastavni dio, pa i demokraciju? Kršćanska poruka ima u sebi i po sebi snagu raskrinkati svako ideološko pretjerivanje. Zašto malo tko u Crkvi, makar na akademskoj razini, javno razmišlja na takav način? Ne bi li i to bilo služenje, pomoć svijetu da ostane humaniji, makar da se lakše i s manje negativnih posljedica izvuče iz krize nakon pandemije?

Zacijelo imate pravo kada upozoravate na opasnost »tehnokratske paradigme«, koju i papa Franjo kritizira u enciklici »O brizi za zajednički dom« (»Laudato si«). Međutim, u trenutačnoj koronakrizi nije riječ, po mom sudu, o tome. Riječ je o temeljnom izboru pred kojim stoji svaki pojedinac: hoće li imati povjerenje u znanost/znanstvenike, odnosno sposobnost kompetentnoga djelovanja ili će se prikloniti takozvanim »alternativnim« tumačenjima epidemije, raznim teorijama zavjere, kojima obiluju društvene mreže.

Nadalje, ne bih se u potpunosti složio s onima koji tvrde da se u ime epidemije pokušavaju dovesti u pitanje velika dostignuća naše civilizacije kao što su osobno dostojanstvo, sloboda i demokracija. Zaustavimo se, primjerice, na pitanju osobne slobode: Smije li se osobna sloboda svesti na individualizam, potpunu autonomiju pojedinca, da svatko bude neovisan? U koronakrizi nije riječ o lišavanju osobne slobode, nego o ostvarenju vrhunca slobode: slobode u obliku solidarnosti! Svi koji su pristali na ograničenja osobne slobode čine to jer su svjesni svoje povezanosti s drugima i zajednicom u kojoj žive. Bez solidarnosti sloboda je prazna riječ. Da se još jasnije izrazim: svi koji se u epidemiji ponašaju neodgovorno izlažući sebe i druge mogućoj zarazi pokazuju manjak ljudskosti i elementarne ljudske empatije.

Dio koronakrize svakako je i jezični inženjering: »novo normalno«, »socijalna distanca«, »ostani doma«, što je, kad se vidjelo da tako ne ide, postalo »ostani odgovoran«, »cijepi se i zaštiti sebe i druge«… Nije li se na neki način i u Crkvi pribjeglo jezičnomu uljepšavanju ili redukciji stvarnosti. Tu su, primjerice, apostrofiranje izraza »kućna Crkva« ili isticanje »brige za starije« da bi se opravdale mjere ili cijepljenje. Što je sa starijima koji u potpunoj samoći umiru u bolnicama? Jesu li i oni dio te »brige«?

Spominjete »jezični inženjering« koji se rabi u javnom prostoru da bi se opravdale poduzete mjere u koronakrizi. Ako smijem primijetiti, postoji na društvenim mrežama još jedna vrsta »jezičnoga inženjeringa« kojim se obilato koriste svi koji ne vjeruju u prevladavajući diskurs o epidemiji: »novi totalitarizam«, »gušenje osobne slobode«, »najveća prijevara«, »novi svjetski poredak« i slično. Imam dojam da dio vjernika olako i nekritički prihvaća takva tumačenja, a jako su skeptični prema službenim stajalištima političara i znanstvenika.

Što se tiče načina odlaska na drugi svijet zaraženih bolesnika u bolnicama, ne mogu o tome donijeti konačan kompetentan sud. Jasno mi je da je pritom riječ o nemogućnosti prisutnosti obitelji, ali takve smrti česte su u bolnicama i bez obzira na koronavirus. U svakom slučaju ovdje bih izrazio zahvalnost bolničkomu osoblju zbog njihove prisutnosti s bolesnicima u posljednjim trenutcima života, kao i na velikom zauzimanju bolničkih kapelana.

Biografija Franjevac i teolog dr. Anđelko Domazet profesor je temeljnoga bogoslovlja (fundamentalne teologije) i dogmatike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, na kojem je od 2015. do 2018. godine obnašao i službu dekana. Rođen je u Splitu 1962. godine. Član je splitske Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Doktorat iz fundamentalne teologije stekao je na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu. Objavio je tri knjige i više desetaka znanstvenih i stručnih članaka. Težište je njegova istraživanja odnos između vjere i kulture u ozračju današnjih kulturnih i religijskih preobrazba.

IZVORGlas Koncila br. 4/2021.
Prethodni članakŠPANJOLSKI SV. VINKO U VELOJ LUCI Kako se prodavala kapelica španjolskoga ekumenskoga svetca
Sljedeći članakNEUMORNI PIJANIST I PEDAGOG VLADIMIR KRPAN »Ponosan sam što sam svjetskoj publici mogao približiti djela hrvatskih skladatelja«