Premda će mu, zbog mjera uvjetovanih epidemijom koronavirusa, broj sudionika uživo biti sveden na minimum, Teološko-pastoralni tjedan u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ipak će se održati, doduše ne u velikoj dvorani Međubiskupijskoga sjemeništa za zagrebačkoj Šalati, nego u prostorijama fakulteta i uz izravni internetski prijenos. To znači da će dimenzija fizičkoga susreta pastoralnih djelatnika, poglavito svećenika, sa svih područja gdje djeluje Crkva u hrvatskom nacionalnom biću – dimenzija koju je TPT unatoč svim promjenama uspio zadržati – pretrpjeti štetu, a o blagodatima susretanja preko suvremenih tehnologija moći će se suditi tek nakon održanoga TPT-a.
No zanimljivosti i dijaloške napetosti na skupu ne će izostati. Tema skupa, »Crkva u svijetu kriza i ljudske patnje«, naime, tiče se čitava svijeta, a u Hrvatskoj ju dodatno »zaoštravaju« dva razorna potresa koji su također udarili neizbrisiv pečat protekloj godini, onaj zagrebački u ožujku te noviji, još razorniji, koji je posebno pogodio sisački kraj i Banovinu. Tražeći među predavačima na TPT-u sugovornika čije izlaganje najviše – jer se u većini njih predavači osvrću na pojedine aspekte vrlo široke i složene tematike – dotiče temu kao takvu, Glas Koncila se obratio splitskomu teologu, franjevcu dr. Anđelku Domazetu, koji na TPT-u drži prvo i vrlo izazovno izlaganje pod naslovom »Crkva i njezina dosljednost poslanja«. Dr. Domazet spremno se odazvao pozivu.
Slažem se s Vama da je tema očekivana s obzirom na trenutačno stanje u svijetu i društvu. Moglo bi se reći da je tema preširoko definirana, ali je itekako aktualna i zahtjevna. Pretpostavljam da su organizatori na taj načini htjeli otvoriti prostor za različite pristupe temi.
Generalni naslov TPT-a sadrži sintagmu »u svijetu kriza« i podrazumijeva dakle više kriza. Mislim da različite kolektivne krize koje egzistencijalno i psihološki potresaju današnje društvo treba vidjeti na pozadini krize zapadne civilizacije općenito. Aktualna koronakriza, kao i potresi u Hrvatskoj, iznijeli su na vidjelo mnogo toga s čim se moramo suočiti: primjerice rastuću nesigurnost ljudi u ovom svijetu (bolest, teror, ratovi, migracije, klimatske promjene, bioetička pitanja, siromaštvo), zatim pomanjkanje pouzdanja u Boga, ali i povjerenja u ljude, to jest manjak oslonca na ljude: obitelj, zajednicu, institucije, Crkvu.
Rastuća kriza vjerodostojnosti Crkve u društvu koju opažam oko sebe potaknula me da se u svom razmišljanju zaustavim na pitanju dosljednosti poslanja. Gubitak vjerodostojnosti utječe na evangelizaciju i posredovanje vjere budućim naraštajima. Isus je mjerilo za Crkvu. Ona je u službi evanđelja koje je Isus živio i naviještao. Crkva koja je svjesna tko ju je i zašto ustanovio ne može biti u svijetu za sebe. Ona je sredstvo spasenja, ona je znak da isključenje Boga znači isključenje čovjeka i obratno.
Kada je buknula kriza uzrokovana koronavirusom, mnogi su prigovorili da je Crkva postala »nevidljiva« u koronakrizi. Crkveno vodstvo pokušalo se obraniti od izrečenih kritika nabrajajući primjere dušobrižničkoga zauzimanja u vremenu epidemije: svećenici su posjećivali bolesne i umiruće, tješili ožalošćene, koristili se novim tehnologijama kako bi slavili službu Božju, preko interneta dijelili poticaje na molitvu i razmišljanje i slično. I to valja priznati.
S druge strane, u nekim drugim pitanjima stječe se dojam da se glas Crkve nije dovoljno čuo u dramatičnim društvenim previranjima i sukobima, kao da je izostalo hrabro Crkveno evanđeosko razlučivanje: primjerice u pitanjima migranata, raznih religijskih fanatizama, govora mržnje, lažnoga domoljublja, liječenja trauma prošlosti, u konkretnim političkim odnosima posvađanih ljudi, regija unutar istoga naroda, država i odnosa među njima i narodima.
Crkva je u krizi kao i suvremeni ljudi, ona ima svoje specifične krize, ali se ona u dovoljnoj mjeri ne suočava s vlastitim propustima, nevjerodostojnostima, nedosljednostima, grijesima u praksi, grijesima protiv ljubavi. Crkva je u krizi poslanja kada biskupima, svećenicima, redovnicima, ali i svim ostalim vjernicima postane sredstvo sigurnosti, u najširem smislu njihove društvene moći, jer ona tada ostavlja dojam institucije koja je samoj sebi svrha i koja ateizira vlastite vjernike. I zato papa Franjo poziva Crkvu na »pastoralno obraćenje«, u misijskom ključu, posebno u apostolskoj pobudnici »Radost evanđelja«, primjerice u br. 27.
U biti sve to o čemu govorim upozorava na krizu praktične vjere, ortopraksije. To se često ispušta iz vida. Riječ je o »praktičnom relativizmu« (Radost evanđelja, br. 80) ili o praktičnom ateizmu vjernika koji je posljedica nevjerodostojnoga življenja po istinama vlastite vjere. »Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli«, kaže se za takve vjernike u 2 Tim 3, 5. Bog se verbalno spominje, ali ga u praktičnom životu ima sve manje.
Kršćanski nauk uči da uzrok čovjekove ugroženosti i nereda među ljudima ima svoj početak i svoje duboke korijene u raskidu zajedništva s Bogom, što se dogodilo na početku ljudskoga roda (»izvorni grijeh«), koji je prva karika u lancu kojim započinje povijest osobnih i kolektivnih ljudskih grijeha. Tek na toj pozadini možemo sada shvatiti zašto teologija tvrdi da je čovjek biće koje treba otkupljenje, to jest da u činu vjere priznajemo da ne možemo sami sebe spasiti, da nas netko Drugi/Bog oslobađa iz naših osobnih i kolektivnih egoizama.
Svaki čovjek, ljudske zajednice, cijelo čovječanstvo vapi za otkupljenjem, cjelovitim ozdravljenjem, i fizičkim i duhovnim. Riječ »spasenje« dodiruje najdublje ljudske čežnje za konačnim ispunjenjem, za svijetom u skladu i miru. Kršćani su pozvani unijeti Kristovo spasenje u svijet tako da potiču procese oslobođenja od raznih vrsta otuđenja, budu solidarni i pravedni, zalažu se za humanizaciju društva, za pomirenje čovjeka sa samim sobom i sa svim stvorenjima.
Zacijelo imate pravo kada upozoravate na opasnost »tehnokratske paradigme«, koju i papa Franjo kritizira u enciklici »O brizi za zajednički dom« (»Laudato si«). Međutim, u trenutačnoj koronakrizi nije riječ, po mom sudu, o tome. Riječ je o temeljnom izboru pred kojim stoji svaki pojedinac: hoće li imati povjerenje u znanost/znanstvenike, odnosno sposobnost kompetentnoga djelovanja ili će se prikloniti takozvanim »alternativnim« tumačenjima epidemije, raznim teorijama zavjere, kojima obiluju društvene mreže.
Nadalje, ne bih se u potpunosti složio s onima koji tvrde da se u ime epidemije pokušavaju dovesti u pitanje velika dostignuća naše civilizacije kao što su osobno dostojanstvo, sloboda i demokracija. Zaustavimo se, primjerice, na pitanju osobne slobode: Smije li se osobna sloboda svesti na individualizam, potpunu autonomiju pojedinca, da svatko bude neovisan? U koronakrizi nije riječ o lišavanju osobne slobode, nego o ostvarenju vrhunca slobode: slobode u obliku solidarnosti! Svi koji su pristali na ograničenja osobne slobode čine to jer su svjesni svoje povezanosti s drugima i zajednicom u kojoj žive. Bez solidarnosti sloboda je prazna riječ. Da se još jasnije izrazim: svi koji se u epidemiji ponašaju neodgovorno izlažući sebe i druge mogućoj zarazi pokazuju manjak ljudskosti i elementarne ljudske empatije.
Spominjete »jezični inženjering« koji se rabi u javnom prostoru da bi se opravdale poduzete mjere u koronakrizi. Ako smijem primijetiti, postoji na društvenim mrežama još jedna vrsta »jezičnoga inženjeringa« kojim se obilato koriste svi koji ne vjeruju u prevladavajući diskurs o epidemiji: »novi totalitarizam«, »gušenje osobne slobode«, »najveća prijevara«, »novi svjetski poredak« i slično. Imam dojam da dio vjernika olako i nekritički prihvaća takva tumačenja, a jako su skeptični prema službenim stajalištima političara i znanstvenika.
Što se tiče načina odlaska na drugi svijet zaraženih bolesnika u bolnicama, ne mogu o tome donijeti konačan kompetentan sud. Jasno mi je da je pritom riječ o nemogućnosti prisutnosti obitelji, ali takve smrti česte su u bolnicama i bez obzira na koronavirus. U svakom slučaju ovdje bih izrazio zahvalnost bolničkomu osoblju zbog njihove prisutnosti s bolesnicima u posljednjim trenutcima života, kao i na velikom zauzimanju bolničkih kapelana.
