Nova podjela ministarstava i fotelja u Vladi ostavila je stare probleme u sektoru poljoprivrede koji su ponovno isplivali na površinu zatvaranjem mljekare u Slavoniji, kao i proteklih tjedana zbog krize izazvane koronavirusom. Dodjeljivanje poljoprivrednoga zemljišta, pretjerani uvoz, zakonodavni okvir koji »guši« male proizvođače – sve to priječi da poljoprivreda prodiše punim plućima kao strateška grana gospodarstva. O tim temama za Glas Koncila spremno je govorio stručnjak i zagovornik ekološke poljoprivrede dr. Darko Znaor.
DR. ZNAOR: Slučaj sa zatvaranjem mljekare »Meggle« poučan je i slojevit jer iz njega možemo iščitati mnoge znakove vremena u kojem živimo. Jasno je da strani kapital dolazi u zemlje u kojima je jeftinija radna snaga i gdje može ostvariti veći profit. No kada se to promijeni, kad proizvodnja više nije isplativa, diže se sidro jer je isključivi motiv profit. Taj odlazak ne će osjetiti samo tamošnjih 200 zaposlenika, nego i dvjestotinjak obitelji Meggleovih kooperanata, proizvođača mlijeka, ali i svi ostali koji su bili uključeni u druge povezane usluge. U nekim drugim ekonomskim djelatnostima to načelo imalo bi veće opravdanje, no kad je riječ o poljoprivredi, nju treba promatrati kao višeznačnu djelatnost u kojoj se sve ne može svesti isključivo na pitanje dobiti i profita. Nadalje, situacija s Meggleom pokazuje našu ranjivost jer je u posljednjih deset godina prepolovljen stočni fond u Hrvatskoj, posebice mliječne krave. Pokazalo se i da gotovo trećinu potreba za hranom podmirujemo uvozom, a u dvije trećine osigurana je samodostatnost. No to jako varira unutar pojedinih sektora. Najnepovoljnija je situacija s mlijekom i voćem, gdje samo polovicu potreba možemo podmiriti vlastitom proizvodnjom. S motrišta nacionalne sigurnosti i strateških odrednica to nije dobro. Zanemarili smo ruralna područja, a Hrvatsku su u Domovinskom ratu ponajprije branili ljudi u ruralnim područjima koji su bili izloženi na prvoj crti. Danas su sela prazna, politike i globalizacija rezultirale su iseljavanjima pa su tako Lika i Gorski kotar među najrjeđe naseljenim područjima ovoga dijela Europe. Sve je to krug – budući da nema ljudi, nema stoke, pa ni stočarskih proizvoda, zbog čega nam još opada i plodnost tla i bioraznolikost.
DR. ZNAOR: Poljoprivredu smo sveli ponajprije na proizvodnju jeftine hrane i jeftinih sirovina za prehrambenu industriju i hrvatski se seljak teško nosi s tom situacijom. Poljoprivreda je znatno više od toga.
Poljoprivreda je jedan od najhrvatskijih sektora. Gotovo svi resursi – zemljišni i stočni fond, kao i mehanizacija, u rukama je naših državljana, od čega velik dio u obiteljsko-poljoprivrednim gospodarstvima. Što god poljoprivrednik radi, ima utjecaj na svakodnevni život u urbanom području: počevši od kvalitete hrane koju proizvodi, uz pitanje podržava li ona na ispravan način životne procese, preko zraka koji može biti onečišćen tvarima koje imaju izvor u poljoprivredi do vode koja može biti onečišćena nitratima. Jer poljoprivreda ne proizvodi samo namirnice i sirovine za industriju. Ona pruža i tzv. usluge ekosustava – »proizvodi« čistu ili onečišćenu vodu, zrak i tlo te bogatu ili siromašnu biološku raznolikost i krajobraz, a značajan je i čimbenik (ne)stabilnosti klime. No tu veoma važnu, ali »nevidljivu« ulogu poljoprivrede tržište gotovo uopće ne vrjednuje. Ekološki su standardi društvena tekovina, kao što je pravo glasa i pravo žena na zaposlenje. Ako primjerice pogledamo Gorski kotar prije 50 godina, tamo se mogao vidjeti prekrasni pejzaž protkan livadama, pašnjacima i šumama, a danas je to isključivo šumovito područje. Izgubili smo tu ljepotu jer nema ljudi koji bi njome upravljali pa je tako vrijednost toga područja uništena i s motrišta turizma… Lijepo je doći u Austriju u mozaični pejzaž koji su uvelike stvorili upravo poljoprivrednici. Mi toga u brdsko-planinskim područjima nemamo. Time što smo zanemarili ruralna područja izgubili smo i biološku raznolikost, više nemamo toliko flore ni faune. Nekada je područje Žumberka i Samoborskoga gorja na kvadratnom metru imalo 50 biljnih vrsta, a sada su tamo samo paprat i breza, dvije kulture koje su s gospodarskoga, ali i motrišta bioraznolikosti – bezvrijedne. No osim usluga ekosustava, u Hrvatskoj poljoprivreda pridonosi i dostojanstvu ljudi koji žive u gotovo pola milijuna poljoprivrednih kućanstava. Poljoprivreda je za mnoge ljude stil života, ona je žila kucavica i kralježnica naših ruralnih područja.
DR. ZNAOR: Dobro je da je u krizi porasla svijest o važnosti onoga što je čovjeku zaista važno, ona je natjerala na preispitivanje životnih vrijednosti i smisla. U proteklim mjesecima, kad je kriza bila najintenzivnija, svi su se brinuli hoće li imati dovoljno hrane, osnovne ljudske potrebe došle su u prvi plan, nije bilo bitno koji se model mobitela posjeduje. Ljudi su imali priliku jesti kvalitetnije, porasla je svijest o hrani koja se danas često doživljava kao roba. Ova je kriza bila poticaj za razmišljanja o »novom ugovoru« između grada i sela. Ljudi koji žive u urbanim područjima trebali bi više valorizirati vrijednost onih koji rade u ruralnim područjima, posebice poljoprivrednike. To su ljudi koji rade više, manje spavaju, imaju golem rizik proizvodnje, ulažu vlastiti kapital… Koliko je samo znanja i vještina potrebno poljoprivredniku da preživi: mora biti ne samo vrhunski agronom, nego i ekonomist i mehaničar i pravnik… Jeftinom cijenom njihovih proizvoda ne vrjednuje se na adekvatan način njihov rad. Mnogi su poljoprivrednici tijekom koronakrize bili primorani preko noći ponuditi internetsku prodaju, uspostaviti izravne kratke lance opskrbe i ono za što bi u normalnim okolnostima trebale godine odrađeno je u nekoliko tjedana. To budi nadu da među poljoprivrednicima postoji poduzetnički duh, duh inovativnosti.
DR. ZNAOR: Neupitno je da klimatske promjene utječu na poljoprivredu, bez obzira na to doživljavamo li ih kao posljedicu prirodnih ciklusa ili promjene uvjetovane ljudskim intervencijama. Za razliku od ostalih ljudskih djelatnosti poljoprivreda je i uzročnik i žrtva klimatskih promjena. To je posebice izraženo u Hrvatskoj, gdje u prosjeku gotovo svake treće godine imamo ekstremne vremenske prilike: tuču, mraz, poplave… Podatci govore da je od 2011. do 2018. Hrvatska imala štetu od ekstremnih vremenskih prilika u iznosu od 2,6 milijardi eura, a dvije trećine odnose se na poljoprivredu. To je golema šteta! To je ekvivalent 60 posto sredstava koje je država poljoprivrednicima u istom razdoblju dala izravnim plaćanjima. Slikovito rečeno, 60 posto onoga što smo kao društvo dali poljoprivrednicima – »pojele« su vremenske neprilike. A riječ je o golemim sredstvima, dovoljnim za izgradnju jednoga i pol pelješkoga mosta. No unatoč tomu nemamo adekvatne mjere kako se nositi s klimatskim promjena, u programu ruralnoga razvoja – koji s oko 80 posto sufinancira Europska unija – nemamo ni jednu mjeru koja se primarno odnosi na borbu s klimatskim promjenama i prilagodbu na njih. Većina naših nastojanja u tom je pogledu usmjerena na izgradnju veoma skupih, neisplativih i poljoprivrednicima neatraktivnih sustava za navodnjavanje. Trebali bismo se ugledati na zemlje koje problem klimatskih promjena pokušavaju riješiti mudrije i puno jeftinije, primjerice potporama za mjere izgradnje humusa. Humus, osim što hrani biljke, skladišti jako puno vode i u sušnim razdobljima djeluje kao prirodni spremnik.
DR. ZNAOR: Moje je stajalište poznato već godinama. Za stvarnu promjenu trebalo bi napraviti »rez«. R se odnosi na raspodjelu resursa budući da imamo situaciju da su nepravedno raspodijeljeni resursi i subvencije; E se odnosi na ekologizaciju jer imamo golemih problema s plodnošću tla, onečišćenjem voda i gubitkom biološke raznolikosti; a Z znači zajedništvo i znanje. Ima nekih pomaka u smislu ekologizacije, ali kod raspodjela resursa imamo golemu socijalnu nepravdu. Državna je zemlja gotovo u potpunosti podijeljena velikim sustavima, od kojih mnogi nisu godinama plaćali nikakvu najamninu i dobili su je pod netransparentnim okolnostima za mali novac. Malo je toga skrojeno da bude vjetar u leđa OPG-ovima pa ne treba isključiti mogućnost veza između velikih sustava i političkih elita u smislu njihova financiranja od onih kojima se pogoduje.
DR. ZNAOR: Agrarna politika favorizira velike sustave, počevši od općih mjera politike, operativnih programa, pravila za dobivanje subvencija, pravila natječaja za dodjelu sredstava iz fondova EU-a… Sve je skrojeno tako da ide na ruku velikima, preko leđa OPG-ova. Treba u procesima stvoriti situaciju u kojoj će se i njima pomoći. Ne može se na natječajima od malih obiteljskih gospodarstava tražiti ispunjavanje uvjeta koji su u velikim kompanijama. Toga u drugim zemljama nema… Naravno da i OPG-ovi moraju ispunjavati minimalne higijenske uvjete i slično, ali propisi o tome gdje moraju biti postavljene pločice i o odvojenim toaletima za muške i ženske radnike opterećenje su za OPG-ove, to njima nije potrebno, a to ne traži ni Bruxelles. Takvi se uvjeti ne propisuju u većini drugih zemalja EU-a. Državna politika i oni koji kroje agrarnu politiku trebaju imati viziju i snagu to provesti. Rezultati nas upućuju na potrebu dubokoga reza jer će u protivnom doći do daljnjega iseljavanja iz Hrvatske ili preseljenja u urbana područja. Postat ćemo ruralna pustinja.
DR. ZNAOR: Prije svega zato što ljudi imaju povijesno pravo na to. To su ljudi koji kane osnovati svoje obitelji i živjeti u ruralnim područjima te privrjeđivati za dobrobit toga kraja. To su ljudi koji će ako potrebe budu takve, ponovno biti branitelji naših ruralnih područja. Za razliku od korporacija, vlasnici OPG-ova imaju emotivnu vezu sa zemljom, vinogradom, voćnjakom. Za njih je to stil života i mnogi bi od njih mogli lagodnije živjeti da odu u drugi sektor, ali živeći tamo, oni pridonose kulturnomu i duhovnomu identitetu te razvoju tih sredina. Zato kao dugoročnu političku odrednicu treba uzeti smjer jačanja OPG-ova jer su oni tkivo naših ruralnih područja i našega identiteta.
DR. ZNAOR: Mnogo naše poljoprivredne proizvodnje nije temeljeno na najnovijim inovacijama, a postoje kreativna rješenja ne samo u smislu modernije opreme i rješenja koja dolaze iz Europe i Amerike, nego i inovativnosti duha. Treba znati da sredstva koja će doći iz Europske unije nisu poklon-bon koji se može unovčiti, nije poklonjen novac. Mi plaćamo »članarinu« Europskoj uniji, a dopuštamo i otvorenu granicu za uvoz robe, što nanosi štete našemu gospodarstvu. Sve nas to košta! No dobro je da je na raspolaganju novac EU-a. Ali da bi se on mogao iskoristiti, treba imati operativne programe, oformiti snažne operativne timove. U tom smislu dobar je primjer Poljska koja je uspjela iskoristiti 97 posto ukupnoga novca koji joj je EU stavio na raspolaganje za poljoprivredu. Naglasak treba staviti na jačanje znanja i vještina, na jačanje zajedništva – formiranje poljoprivrednih zadruga kako bi se bolje plasirali proizvodi. Potom investirati u znanje mladih i inovativnost, omogućiti podizanje plastenika i staklenika te prerađivačkih kapaciteta na OPG-ovima.
DR. ZNAOR: Odgovor na to pitanje je bolan. Na naplatu dolaze stari dugovi vezano uz stupanj obrazovanja naših poljoprivrednika, ali i agronomske struke – jer su rijetki među njima usvojili nove vještine i znanja. Potom je tu zemljišni fond, koji je Zakonom o nasljeđivanju omogućio rascjepkanost, usitnjavanje parcela i neprovođenje u katastru, što je sada za mnoge omča oko vrata jer se bez čistih papira u zemljišnoknjižnim ispravama ne može prijavljivati za fondove EU-a. Nadalje, odnos prema poljoprivredniku je pejorativan, još je živo razmišljanje: ‘Ako nisi za matematiku, bit ćeš za motiku.’ Sve to nas čini manje konkurentnima… Možemo povećati konkurentnost ako se ulaže u znanje, udruže ljudi te okrupne gospodarstva. To je moguć, ali dugotrajan proces. Također, bilo bi važno orijentirati se na određene vidove proizvodnje za koje imamo komparativne prednosti.
