DR. FRANJO MIJATOVIĆ, PROFESOR FILOZOFIJE NA TEOLOGIJI U RIJECI Život je svake sekunde nova mogućnost susreta u Emausu

Snimio: T. Vuković | Dr. Franjo Mijatović, profesor filozofije na Teologiji u Rijeci
Zanimljivo je da kad čovjek dolazi na svijet, svi se smiju osim njega, a kad odlazi, svi plaču osim njega. Čudan je taj oksimoron života i smrti, žalosne radosti i radosne žalosti. Naglo, kao i smrt, najbolje je završiti riječima psalma: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom.«

Predstavljajući program političke stranke koju je osnovao, nedavno je hrvatski političar, miljenik nekih medija, u intervjuu uz ostalo imao potrebu istaknuti da je »čvrsto uvjeren da Boga nema« te da nikako nije mogao »povezati znanost i religiju«. Budući da se u hrvatskom medijskom prostoru puno rjeđe čuju glasovi onih znanstvenika, političara i drugih javnih djelatnika koji vjeruju u Boga i mogu povezati znanost i religiju, zamolili smo za razgovor dr. Franju Mijatovića, profesora na Katedri za filozofiju Teologije u Rijeci, da sa svog motrišta približi spomenutu temu.

Rođen je 1979. u Mijatovićima u općini Jajce u Bosni i Hercegovini, gdje je započeo osnovno školovanje, a dovršio ga je u Sloveniji. Srednjoškolsko obrazovanje nastavio je u Klasičnoj franjevačkoj gimnaziji u Visokom, filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a doktorski rad »Filozofija vrlina Josefa Piepera« obranio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu g. 2012. Sudjelovao je na nekoliko međunarodnih simpozija, objavio nekoliko znanstvenih članaka, bavi se prevođenjem s njemačkoga, oženjen je i otac dvoje djece.

Prevladavaju jednostrane ideološke dimenzije
Dr. Mijatoviću, svjedoci smo da povremeno u Hrvatskoj, pa i u sadašnjoj kampanji za izbore za Europarlament, pojedini političari ističu silnu vlastitu predanost znanstvenomu istraživanju, što je po sebi, dakako, poželjno, ali ga žestoko konfrontiraju s vjerskim uvjerenjima smatrajući ih prevladanima, retrogradnima, nepoželjnima… Općenito, »drži li vodu« u današnjim znanstvenim krugovima u svijetu takvo razmišljanje?

DR. MIJATOVIĆ: Čini se da je to naše Penelopino tkanje. Čini se da je ključna zadaća nekih pojedinaca unutar našega društva održati trajne napetosti između navodne ozbiljne racionalnosti i vjerskih uvjerenja, istodobno potpuno pogrješno shvaćajući vjeru ili jednostavno kao neki zastarjeli svjetonazor. Tomu svakako pridonosi i ideja postmetafizičke ere, odnosno kraja tzv. velikih priča. Vjerska uvjerenja prelaze sve više u poseban prostor stručnoga istraživanja, pri čemu ih se tretira i neutralizira društveno prihvatljivim metodama. S druge strane, kršćanska vjera je i dalje, u svim svojim starim i novim pojavama, nesumnjivo, čimbenik koji oblikuje kulturni i društveni život. Crkva je i institucija koja zastupa određene istine, a upravo je ta definicija uzrok sporova, barem u medijskom prostoru, u našem društvu. Crkva osim ritualne ima i druge dimenzije kao što su intelektualne, iskustvene, praktične itd. Kad govorimo o odnosu Crkve i društva, tj. vjere i znanja, zapanjujuće je kako prevladavaju jednostrane ideološke dimenzije i intelektualne površnosti.

Nije li suprotstavljanje razuma vjeri, zapravo, vraćanje u neka prošla vremena kada se mislilo da će razum, znanost i tehnologija riješiti sve čovjekove probleme?

DR. MIJATOVIĆ: Zasigurno! No sukob između znanosti i religije kontinuum je u povijesti čovječanstva. Uostalom, francuski filozof i utemeljitelj pozitivizma Auguste Comte od početka je odbacivao svaku metafiziku nadomještajući je pozitivnom znanošću. Međutim, put prema toj »svjetovnoj« religiji nisu slijedili svi pozitivisti. Iako je misija pozitivista bila i jest iznimno uspješna, jer nemoguće je nabrojiti sve dobrobiti kojima znanstveni napredak, gotovo svakodnevno, obasipa čovjeka, ipak, s druge strane, biotehničko i neuroznanstveno redefiniranje života, smrti, patnje, ljudskih odnosa, vlastitoga identiteta, stvara nove ekstremne situacije koje moraju biti interpretirane i s drugoga motrišta. Zapravo čovjek, sa znanstvenim napretkom, nikako da prijeđe taj egzistencijalni prag vlastite otuđenosti. Nije li iluzorno očekivati od znanosti rješavanje ključnih egzistencijalnih pitanja? Kad se više ne može osloniti samo na zdrav razum, kad znanost više ne može ponuditi suvisao egzistencijalni odgovor, kad je pojedinac bačen natrag samomu sebi, tada se javlja itekako snažna želja za orijentacijom. Čini mi se da taj kompas u olujnim vremenima još nisu iznašle prirodne znanosti.

Religija i znanost – komplementarna područja
Koliko je onda »pametno« ne uvažavati vlastitu autonomiju razuma i vjere, filozofije i teologije, znanstvenoga istraživanja i duhovnoga života?

DR. MIJATOVIĆ: Populističko je uvjerenje da religija i znanost nude dva bitno različita pogleda na svijet: religija se temelji na vjeri, iracionalnosti, neizvjesnosti, znanstvene spoznaje na racionalnosti, pouzdanosti i sigurnim činjenicama. Max Weber je religiju i znanost zamišljao kao komplementarna područja. Religija bi bila mjerodavna za pitanja smisla u obliku izvanzemaljskih rješenja, znanost za istraživanje unutarsvjetske spoznatljivosti. Međutim, ako su religija i znanost ograničene samo na navedene funkcije, religija ne će moći razviti sve/obuhvatno rješenje, a znanost gotovo nikakve moralne imperative. Jer svaka teorija, pogotovo fizika, u biti u sebi sadrži i metafizičke i znanstvene spoznaje, te u tom smislu krajnji rezultat ostaje »sumnjiv« ako se tumači samo iz jednoga kuta. I papa Franjo u enciklici »Laudato si’« smatra da mnogi etički problemi koje sa sobom donose »zadivljujući znanstveni napredci« moraju biti promatrani i iz kršćanske perspektive.

Dr. Mijatoviću, kao teolog i filozof idealan ste sugovornik za pitanje: Kako se razum i vjera uz spomenutu autonomiju ipak nadopunjuju i prožimaju?

DR. MIJATOVIĆ: Filozofija i teologija već su od početka u nekoj nepisanoj vezi budući da je objema predmet, među ostalim, zajednički: svijet kao cjelina, bitak, Bog… Slična je situacija između razuma i vjere, posebice jer njihova međusobna suradnja i odnos nije i ne može biti samo akademsko cjepidlačenje i poigravanje pojmovima. Filozofija, barem u Platonovu smislu, mora uključivati sve dostupne informacije, čak i mit, te će jedino na taj način moći iznijeti jasniju dimenziju misterija koji prožima sveukupnu stvarnost. Konflikti ne samo da su mogući, nego su oni prirodna pratnja duhovnoga napretka. Bez obzira koliko znamo, budućnost na koju je usmjereno znanje ostaje u mraku. Vjera nadopunjava ono što znanje ne nudi. Nemamo pouzdanih dokaza da znanje pruža sigurnost kad su u pitanju velike egzistencijalne krize. S druge strane, vjera se nikada ne može postići znanjem. Paradoksalno, ali što više znamo, to više uviđamo granice našega znanja. Veliki fizičari 20. stoljeća: Albert Einstein, Werner Heisenberg, Wolfgang Ernst Pauli i drugi, poput antičkoga mudraca, ponavljaju uglas: »Znamo da ništa ne znamo.« Uostalom, što ili tko priječi čovjeku da čini oboje: uvjetno rečeno – filozofira i – vjeruje?

»Neka se ne uznemiruje srce vaše!«
Dolazimo do biblijsko-kršćanskoga odgovora na patnju, smrt i uskrsnuće, koji nadopunjuje i rješava nedoumice, nedorečenosti i manjkavosti svih filozofskih sustava. Kako biste taj odgovor ukratko saželi u nekoliko misli?
DR. MIJATOVIĆ: Što god mi vjerovali o uskrsnuću, jedno je sigurno: smrću gubimo društveno i fizičko postojanje. Vjera u besmrtnost duše i uskrsnuće ne može biti filozofijski opravdana. Stoga je racionalna neizvjesnost zajednička svima, i vjernicima i nevjernicima. Međutim, nasuprot racionalnoga spekuliranja stoji obećanje vječnoga života koje može odagnati strah od konačnoga kraja. Znamo da obećanja vjere ne nude istu sigurnost kao eksperimentalna znanja. Uostalom, nitko ne zna što život poslije smrti nosi. U biti vrlo oslobađajuća misao. Čini mi se da je i više nego dovoljno za vjernika ono što Isus ponavlja svojim racionalizirajućim i uznemirenim učenicima o vlastitoj i njihovoj konačnosti na zemlji: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’?«
(Iv 14, 1-2)
Od Homera do Aristotelove besmrtnosti duše
Doista je teško, gotovo nemoguće, ukratko nabrojiti sva filozofska učenja od antike koja su pokušala odgovoriti na pitanje je li smrt nestajanje i odlazak u ništavilo ili tek razdvajanje duše od tijela, no mogu li se izdvojiti, po Vašem izboru, barem neka stožerna učenja u grčkoj filozofiji.

DR. MIJATOVIĆ: Ideje o besmrtnosti i smrtnosti variraju od Homera do Epikura. Dok Homerovo arhaično vrijeme glorificira zemaljsku besmrtnost u obliku posmrtne slave kao ideala, s pitagoreizmom, misterijskim religijama, kao i predsokratskim filozofima, nazire se zaokret k transcendentnim oblicima besmrtnosti. Izdvojio bih ipak ovdje tri najvažnija imena antičke filozofije: Sokrata koji relativizira umiranje promatrajući beznačajnost smrti u okviru ostvarivanja dobra, tj. moralnoga integriteta. Zatim Platona koji tretira smrt pod motom: filozofirati znači naučiti kako umrijeti. Inače, Platon je taj koji unutar filozofijske misli uspostavlja ideju besmrtne duše i misao suda smrti. U njegovu djelu »Fedon« tijelo je sa svim svojim ograničenjima samo smetnja razvoju duše te je smrt u izvjesnom smislu oslobođenje. Treći velikan ljudske misli – Aristotel govori o individualnoj i nadindividualnoj besmrtnosti duše, što kasnije postaje predmetom kršćanske i islamske filozofije i teologije, u obliku pitanja može li umna duša biti individualna ili samo nadindividualna.

Filozofija kao terapijsko sredstvo
Epikurovo je razmišljanje samo jedno u nizu, ali mora se priznati da je originalno i intrigantno kada tvrdi: »Smrt, dakle, najstrašnija od svih zala, nije za nas ništa ako shvatimo da, kada jesmo, smrti nema, a kada dođe smrt, nas više nema. To je ništa, i živima i mrtvima, jer kod živih nije, a mrtvi više ne postoje.« Što mislite o njemu?

DR. MIJATOVIĆ: Ako je smrt »najstrašnija od svih zala«, ne bi li bilo bolje da se život nikada ne završi? U trivijalnom smislu smrt kao apstraktni princip ne zamara previše. Zato danas mnogi ljudi kažu da se boje samo umiranja, ali ne i smrti. Ironično, ali vlastitu prolaznost i ne primjećuje punoća života. Epikur zasigurno nije tvrdio da nas se smrt ne tiče. On prije svega kaže smrt »nije za nas ništa«. Budući da nitko ne može doživjeti vlastitu smrt, ona ostaje nedoživljiva. Dobro ili loše, u okvirima epikurovske hedonističke filozofije, može biti samo ono što čovjek može nekako doživjeti. Stoga ni za jednoga čovjeka njegova vlastita smrt ne može biti ni dobro ni loše. Bilo bi nerazumno bojati se nečega što ne može biti loše. S druge strane filozofi su s pravom istaknuli da negativna strana smrti nije kraj života ili stanje nakon smrti. Smrt je zlo jer sprječava mogući životni vijek. Lišava nas novih mogućnosti koje bismo željeli realizirati. A Epikur je upravo zanemario taj aspekt smrti te je njegova procjena smrti donekle nepotpuna. Osim straha od smrti, kod Epikura je još ozbiljnija prijetnja želji za životom, očekivanje i čežnja za besmrtnošću. Njegova strategija prevladavanja straha od smrti sastoji se u činjenici da sve percepcije i svi svjesni i nesvjesni mentalni impulsi ovise o postojanju tijela. U službi te teze nalazi se i epikurejska fizika, tj. materijalistički atomizam, u kojem se duša sastoji od atoma koji se nakon smrti potpuno raspršuju.

Može li filozofija uopće riješiti pitanje patnje i smrti? Ili je to pitanje naposljetku rezervirano za teologe, umjetnike, mističare…?

DR. MIJATOVIĆ: Sustavna distorzija u svim mislima i teorijama o smrti i onome što slijedi poslije nje nalazi se u ograničenju da se o njoj mogu pitati samo živi, a ne mrtvi.

Svaka teorija u biti u sebi sadrži i metafizičke i znanstvene spoznaje te u tom smislu krajnji rezultat ostaje »sumnjiv« ako se tumači samo iz jednoga kuta. I papa Franjo u enciklici »Laudato si« smatra da mnogi etički problemi koje sa sobom donose »zadivljujući znanstveni napredci« moraju biti promatrani i iz kršćanske perspektive.

Prema tome ni jedna živa osoba ne može sa sigurnošću reći što se događa u trenutku smrti i koliko daleko dalje (samo)svijest postoji. Patnja i smrt bili su uvijek dio ljudske egzistencije i predmet filozofijskoga promišljanja. Ako je misao danskoga filozofa S¸rena Kierkegaarda o smrti točna, onda smrt dovodi do prepoznavanja kratkotrajnosti i optimiziranja ţivota. Dugotrajne i ekstravagantne misli o smrti naposljetku su kontraproduktivne za ţivot. Koliko god se filozofija trsila, i premda su filozofi, barem epikurejskoga smjera, ne samo teoretičari dobra života, nego i davatelji praktičkih savjeta, nužno završavaju u poimanju smrti kao ništa. Filozofija, kao terapijsko sredstvo, neka vrsta kućne ljekarne, grč. – tetrapharmakos, može biti promatrana, u svakom slučaju, kao filozofijski lijek s vrlo ugodnim nuspojavama privremenoga mira, spokoja, bezbrižnosti. Međutim, filozofijsko bavljenje smrću i patnjom nužno završava u tišini. Immanuel Kant, na primjer, nije komentirao smrt. Očito je da duboka filozofijska konfrontacija sa smrću nije bila moguća. Možda je Kantova šutnja jedina, stvarna i najdublja vrsta filozofijske ozbiljnosti koja može biti prikladna za takvu temu.

Čudan je oksimoron života i smrti
Za kraj, pitanje koje se često čuje u javnosti: Zašto je nužno trpljenje, patnja i smrt da bi se došlo do uskrsnuća?

DR. MIJATOVIĆ: Ukratko bih ponovio ono što je, na smrtnoj postelji, rekao Romano Guardini: »Na posljednjem sudu ne će on dati da bude samo pitan, nego će i sam pitati; nada se usrdno da mu anđeo ne će tada uskratiti pravi odgovor na ono pitanje na koje mu ni jedna knjiga, pa ni Pismo, ni jedna dogma i ni jedno učiteljstvo, ni jedna ‘teodiceja’ ni teologija, pa ni ona njegova, nije mogla odgovoriti: Zašto, Bože, ti strašni zaobilazni putovi prema spasenju, trpljenje nedužnih, krivnja?«

Je li moguća interpretacija toga Guardinijeva pitanja? Može li se u tom smislu ići »iza« pitanja?

DR. MIJATOVIĆ: Velika su pitanja velika jer ne pronalaze konačne odgovore. Možda je i bolje tako? Smrt je velika, kako kaže austrijski pjesnik Rainer Maria Rilke, ali ona je i sestrica. Naš povratak u (Ne)gdje, filozofijski rečeno, vjerojatno je najveće metafizičko pitanje. U toj skrovitosti Božjega nauma, vjerujem, svatko može pronaći ključ razumijevanja samoga sebe i obećanja položenih u nadi onima koji vjeruju. Smrt nije litica. Život je svake sekunde nova prilika i mogućnost svakodnevnoga susreta u Emausu. Stoga sve drugo treba ostaviti po strani kako bismo mogli napustiti »stol života kao zadovoljni gosti«. Zanimljivo je da kad čovjek dolazi na svijet, svi se smiju osim njega, a kad odlazi, svi plaču osim njega. Čudan je taj oksimoron života i smrti, žalosne radosti i radosne žalosti. Naglo, kao i smrt, najbolje je završiti riječima psalma: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom.«

Kada patnja, trpljenje i smrt imaju smisla?
U ozračju najvećega kršćanskoga blagdana Uskrsa, točnije vazmenoga otajstva, otkada je ta silna čovjekova potreba da problem patnje, smrti i uskrsnuća promisli, odgonetne, osmisli i prihvati?
DR. MIJATOVIĆ: U svakom slučaju patnja, trpljenje, smrt govore univerzalnim jezikom. Ne može ih se privatizirati ni apsolutizirati. One su stvarne, konkretne, opipljive, intersubjektivne, komunikativne. Ni novi uvjeti i načini u kojima ljudi trenutačno pate i umiru, koji su posljedica tehnološke znanosti, nisu uspjeli eliminirati patnju i smrt. Medicina i druge prirodne znanosti pružaju nam mogućnost ublažavanja boli i patnje, njihovo privremeno odgađanje, ali i »bezbolno« ubrzanje. Ono što im, barem zasad, ne uspijeva jest osmisliti patnju, a onda i smrt. Patnja, trpljenje i smrt imaju smisla samo ako spašavaju čovjeka. Zbog toga su i mnogi ljudi bili spremni, i još jesu, na velike žrtve, na neizmjernu patnju, kako bi dali smisao onomu što je patnja štitila, drugi prezirali, mnogi se podsmjehivali, ogovarali… Stoga s racionalno-teologijskoga stajališta jedva da postoji nešto strašnije, u povijesti ljudske patnje, od oklade između Boga i Sotone u pogledu Jobove vjernosti i pouzdanja. Kroz patnju Job postaje igračka, ako smijemo tako reći, božanske taštine. Job je primjer ljudskoga bića vjernoga pravednomu Bogu. Štoviše, čak i da se Bog, na kraju, nije otkrio Jobu, Jobova vjernost samomu sebi i Drugomu i dalje bi bila uzorna.

IZVORGlas Koncila br. 17/2019.
Prethodni članakMAK ZA SVIBANJ Radosni i ponosni
Sljedeći članakŽUPA SVIH SVETIH, ALADINIĆI-DUBRAVE »Tu se moli i hrvatski narod voli«