DR. HRVOJE PETRIĆ O NIKOLI VII. ZRINSKOM U POVODU 400. GODIŠNJICE NJEGOVA ROĐENJA »Znam naime da sam pravi Hrvat i k tomu Zrinski«

Dr. Hrvoje Petrić

Kratka vijest nedavno objavljena u lokalnom mediju da je početkom svibnja izaslanstvo Zrinske garde Čakovec zapalilo svijeće kod spomenika Nikoli VII. Zrinskomu Čakovečkomu na čakovečkom Trgu Republike jedan je od rijetkih ovogodišnjih spomena toga hrvatskoga velikana povodom 400. obljetnice njegova rođenja. Stoga je zamoljen da ukratko približi njegovu svestranu djelatnost dr. Hrvoje Petrić, profesor i predstojnik Katedre za povijest srednje i jugoistočne Europe na Odsjeku za povijest te voditelj Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dr. Petrić se usavršavao u Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj, Sloveniji, Izraelu i SAD-u, urednik je i član uredništva nekoliko hrvatskih i inozemnih znanstvenih časopisa te dobitnik nekoliko javnih priznanja.

Po njemu se ne zove ni jedna škola
Dr. Petriću, slažete li se s dojmom da se, unatoč opravdanim mjerama zaštite od koronavirusa, trebalo i moglo puno više učiniti u upoznavanju hrvatske javnosti s likom i djelom hrvatskoga velikana Nikole Zrinskoga povodom 400. obljetnice njegova rođenja?
»Vjerujem da nije pretjerano ako ustvrdim da je Nikola VII. bio najdalekovidnija i najsnažnija politička osoba i u Hrvatskoj i u Ugarskoj tijekom 17. stoljeća, ali je njegove dalekosežne planove zaustavila prerana smrt.«

DR. PETRIĆ: Nikola Zrinski rođen je 3. svibnja 1620. u Čakovcu, a 1. svibnja ove godine u njegovu je rodnom gradu izaslanstvo Zrinske garde zapalilo svijeće povodom 400. obljetnice njegova rođenja. Zbog pandemije koronavirusa odgođen je veliki međunarodni znanstveni skup o Nikoli Zrinskom koji se trebao održati sredinom svibnja također u Čakovcu. Dio aktivnosti uz 400. godišnjicu rođenja bio je planiran u Zagrebu, ali hrvatsku je prijestolnicu uz početne probleme vezane uz COVID-19 pogodio i snažan potres. Do kraja godine imamo četiri mjeseca i, ako epidemiološka situacija bude povoljna, još se dosta toga može napraviti. Uostalom i ovaj je naš razgovor hvalevrijedan prilog takvim nastojanima.

Naslanjajući se na prethodno pitanje, bez namjere da »zagadimo« povijesno područje političkim prepucavanjima, što mislite, jesu li mjerodavne državne institucije pokazale dovoljno osjećaja za tako važnu obljetnicu, tj. ne zaslužuje li Nikola VII. Zrinski Čakovečki, koji je ipak bio hrvatski ban gotovo 17 godina, širu hrvatsku, političku i znanstvenu, pozornost od samo hvalevrijednoga i primjerenoga spomena čakovečke općine i Zrinske garde Čakovec?

DR. PETRIĆ: U Čakovcu je po njemu nazvana knjižnica, a tamo i u međimurskoj Donjoj Dubravi postoje spomenici Nikoli VII. Zrinskomu. No imam osjećaj da je on u drugim hrvatskim krajevima, izvan Međimurja, nekako na marginama. Nikola Zrinski hrvatski je velikan i zaslužuje izlazak iz svojevrsne sjene te mu nedvojbeno pripada dostojno mjesto u najširoj javnosti. Među nazivima, odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske nalaze se njegov brat Petar, šogorica Katarina Zrinski, ali i pradjed Nikola IV. (Šubić) Zrinski. Ako bi im koga trebalo dodati iz obitelji Zrinski, to je Nikola VII. Po njemu se, na žalost, u Hrvatskoj ne zove ni jedna škola. U Hrvatskoj postoji nekoliko ulica koje nose ime Nikole Zrinskoga, npr. u Slavonskom Brodu ili Kotoribi, ali nije jasno odnose li se one na Nikolu IV. (Šubića) ili Nikolu VII. Po drugoj strani u susjednoj Mađarskoj po Nikoli VII. nazvane su mnoge ulice, neke škole, a jedno je vrijeme po njemu ime nosila i vojna akademija. Diljem Mađarske ima i dosta poprsja i drugih spomenobilježja vezanih uz Nikolu VII. Siguran sam da samo u Budimpešti postoje najmanje tri, a u Zagrebu ni jedno. Možda je ova 400. obljetnica njegova rođenja prilika da i kod nas polako počne dobivati javno značenje koje zaslužuje.

Na isusovačkom učilištu u Grazu
Hrvati će Vam diljem svijeta, zasigurno, biti zahvalni, u kontekstu upoznavanja vlastitih povijesnih velikana, ako barem ukratko prikažete njegov životni put.

DR. PETRIĆ: Nakon smrti otca Jurja V. 1626. brigu o maloljetnom Nikoli VII. Zrinskom i mlađem mu bratu Petru IV. (1621. – 1671.) preuzimaju skrbnici – protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović. Kako su oba skrbnika ubrzo umrla, brigu o braći preuzelo je skrbničko povjerenstvo sastavljeno od četiri člana, a neposrednu brigu nad djecom i imanjima preuzeo je Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskoga. Od najranijih je dana djecu odgajala majka Magdalena Elizabeta Széchy, a na preporuku ostrogonskoga nadbiskupa odnosno ugarskoga primasa Petra Pázmányja braća su krenula na školovanje. Nikola VII. Zrinski od 1630. školovao se na isusovačkom učilištu u Grazu, gdje je u četiri godine dobio temeljnu humanističku naobrazbu. Obrazovanje je nastavio u Beču, a navodno se školovao i u Trnavi. Nakon toga, radi dodatnoga usavršavanja, s bratom Petrom otputovao je u Italiju, a primio ih je i papa Urban VII. Po povratku iz Italije Nikola VII. je zajedno s bratom Petrom 1637. proglašen punoljetnim. U prosincu 1637. Nikola VII. je zabilježen kao komornik kralja Ferdinanda III., što otvara mogućnost da je kratko vrijeme služio na bečkom dvoru. Godine 1638. braća su postigla dogovor o razdvajanju posjeda na dva jednaka dijela, zadržavši suvlasništvo u Čakovcu i Ozlju. Nikola VII. je boravio u Čakovcu, gdje je uredio plemićki dvor te utemeljio bogatu knjižnicu, a Petar IV. svojim je posjedima upravljao iz Ozlja. Kada je 1649. s bratom zaključio ugovor o potpunoj podjeli imanja, osim dvaju posjeda u Hrvatskoj zadržao je cijelo Međimurje te sve posjede u zapadnoj Ugarskoj, Vrbovec i Rakovec te kuću u Beču. Usprkos podjeli imanja zajedno s bratom Petrom izvrsno je organizirao gospodarsku djelatnost te ostvarivao veliku dobit. Nikola VII. je kao dijete 1628. postao vrhovnim kraljevskim konjušnikom. Od 1640. obnašao je i dužnosti legradskoga (međimurskoga) kapetana, a 1646. postao je velikim županom Zaladske i Šimeške (Šomođske) županije.

»Imam osjećaj da je on u drugim hrvatskim krajevima izvan Međimurja nekako na marginama. Nikola Zrinski hrvatski je velikan i zaslužuje izlazak iz svojevrsne sjene te mu nedvojbeno pripada dostojno mjesto u najširoj javnosti.«

Dana 27. prosinca 1647. imenovan je hrvatskim banom, ali je u čast uveden tek 14. siječnja 1649. na Hrvatskom saboru u Varaždinu. Od veljače 1660. Nikola VII. je bio tajni savjetnik (geheimer Rat) odnosno član najvišega savjetodavnoga tijela i samim time dio vodeće elite Habsburške Monarhije. Ujesen 1663. spominje se i kao glavni državni kapetan (supremus et generalis capetaneus) te blisko surađuje s feldmaršalom Raimundom Montecuccolijem. Za rata 1663./1664. istaknuo se u više bitaka, a osobito svojom »zimskom vojnom« početkom 1664. godine kada je prodro do Osijeka i zapalio znameniti most na Dravi, što mu je osiguralo europsku slavu. I supruge su ga vezivale uz elitu Habsburške Monarhije. Prva supruga bila mu je Euzebija, kćerka kraljevskoga savjetnika i grofa Gašpara II. Draškovića i Anne Veronike Freiin von Eibiswald iz znamenite štajerske obitelji, kojom se oženio 1646. Nakon njezine smrti 1650. druga supruga mu je bila iz još viših krugova, Marija Sofija Löbl, kojom se oženio 1652. godine. Njezin otac Johann Christoph jedno je vrijeme bio predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća (zapravo ministar obrane), a majka Ana Katarina Rattkay od Velikoga Tabora. S Marijom Sofijom imao je četvero djece. Dvoje je doživjelo zrelost: Marija Katarina i vojskovođa Adam, a Marija Barbara i Izak umrli su kao mali. Nakon za Hrvatsku i Ugarsku nepovoljnoga mira sklopljenoga 27. rujna 1664. u Vasváru postao je vodeća osoba u protuhabsburškoj uroti. Prije nego što je uspio razviti veću djelatnost smrtno je stradao u lovu na vepra u Kuršanečkom lugu u Međimurju 18. studenoga 1664. godine.

U borbu i za sigurnost međimurskih posjeda
Što su u to doba značile u širem geostrateškom, pa i političkom smislu, njegove pobjede nad Turcima kod Kaniže s bratom Petrom i g. 1652. kod Kostajnice?

DR. PETRIĆ: Nikola VII. proslavio se u više borba s Osmanlijama. Višekratne borbe vođene oko Velike Kaniže vezane su uz pitanje sigurnosti međimurskih i južnougarskih posjeda pa u sklopu toga treba promatrati i izgradnju utvrde Novi Zrin na ušću rijeke Mure u Dravu 1661. godine. Prodor do okupirane Kostajnice u ljeti 1652. vezan je uz kažnjavanje zbog osmanskih provala i pljački u vrijeme mira.

Možda je manje poznato njegovo sudjelovanje u Tridesetogodišnjem ratu pa nam recite nekoliko riječi i o tome.

DR. PETRIĆ: Nikolini ratni doprinosi u Tridesetogodišnjem ratu bili su jednaki onima koje je napravio njegov otac Juraj. Nikola VII. je u Tridesetogodišnjem ratu prvi put sudjelovao u rujnu 1642. s postrojbom od 500 konjanika. Njima je 1644. pridružio još 500 konjanika, ali nije poznato koliko je vremena Nikola proveo na bojištu i gdje se tada točno borio. Za kasniji period imamo precizne podatke. Švedska je u završnoj fazi Tridesetogodišnjega rata 1646. bila vrlo moćna, a njezina je vojska djelovala po Moravskoj. Kralj Ferdinand III. Habsburški nije imao dovoljno pouzdanih vojnika pa je u pomoć pozvao hrvatske snage. Nikola VII. Zrinski zajedno je sa svojih 300 konjanika iz Međimurja odjevenih u sjajne uniforme 1646. došao kralju u pomoć u mjestu Skalici, na granici današnje Slovačke i Češke. Nikoline su snage nanijele teške gubitke švedskim snagama i njihovim saveznicima predvođenim Jurjom I. Rakoczyjem. Kao priznanje za iskazane ratne hrabrosti svjedoči što je 26. siječnja 1646. postao general-bojnik (General Feldwachtmeister). Isti se čin na latinskom jeziku navodi i na najranijem poznatom Nikolinu portretu koji je 1646. napravio Elias Widemann. Nikolina je pukovnija 1647. raspuštena. Čini se da je jedan njezin dio uključen u pukovniju Petra Zrinskoga, a ostatak je nastavio djelovati u postrojbi kojom je zapovijedao Paul Paraminsky.

Zasluge za najznamenitiju knjižnicu 17. st. u Karpatskom bazenu
Kad je spomenuta njegova kulturna djelatnost, ne može se ne spomenuti »Bibliotheca Zriniana«, knjižnica obitelji Zrinski, koju je većim dijelom prikupio Nikola Zrinski.
DR. PETRIĆ: To je jedna od najznamenitijih knjižnica 17. stoljeća u Karpatskom bazenu. Srećom je veći dio knjiga koje je prikupio Nikola VII. Zrinski vraćen u Hrvatsku 1893. godine i danas se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Najviše je knjiga objavljeno u Italiji, a slijedi prostor Svetoga Rimskoga Carstva. Nikola VII. je 1662. dao sastaviti katalog knjižnice sa 431 sveskom podijeljenim u 11 cjelina. Više od pola knjiga bilo je na latinskom jeziku, otprilike trećina na talijanskom, a preostale su bile na hrvatskom, mađarskom, francuskom, njemačkom, češkom i španjolskom jeziku, kojima treba pribrojiti rječnike više jezika. Prije Nikoline smrti fond je premašivao 600 svezaka. U sebi drage knjige vlastoručno je upisivao svoje geslo »Sors bona nihil aliud« (»Dobra sreća i ništa više«).
Za uklanjanje Habsburgovca s kraljevskoga trona
Može li se s motrišta želje za hrvatskom samostalnošću razumjeti i njegova uloga u svima znanoj Zrinsko-Frankapanskoj uroti?

DR. PETRIĆ: Treba razumjeti protiv koga je bila usmjerena urota. Naime, habsburški se dvor sastojao od mnogo raznolikih i često suprotstavljenih političkih grupacija, frakcija i lobija. Zrinski su od početka 17. stoljeća razvili intenzivne gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom koja im je priznala mletačko plemstvo. Pripadnici te obitelji održavali su i dobre veze s Dubrovačkom Republikom. To je sve upućivalo na to da su Zrinski smišljeno i sustavno stvarali sustav saveza. Čak se i sve moćnija Francuska zainteresirala za Zrinske u svojim političkim kombinacijama. Nemogućnost oslobađanja od Osmanlija zauzetih hrvatskih i ugarskih područja te nespremnost Habsburgovaca za ozbiljnije vojne akcije bili su među uzrocima urote. Nikola VII. se trudio da baština kraljevstva krune svetoga Stjepana, iako privremeno u reduciranom obliku, opstane unatoč habsburškomu procesu stvaranja apsolutističke države, pri čemu je bila obuzdavana moć hrvatskoga i ugarskoga visokoga plemstva. Jedna od važnijih zaprjeka Habsburgovcima u tim nastojanjima bili su Zrinski, koji su kao ciljeve imali osloboditi se istodobno i habsburškoga i osmanskoga pritiska. Grupa utjecajnih plemića okupljena oko bana Nikole VII. razmišljala je o uklanjanju Habsburgovca s kraljevskoga trona. Urotničku je skupinu isprva otvoreno podržavao i Nikolin brat Petar IV., a kasnije joj se i aktivno priključio te na kraju i preuzeo njezino vodstvo.

»Ja sam inače sebe svjestan«
Ako je doista Nikola jednom prigodom izjavio da je »Hrvat, i to Zrinski«, zbog čega ga mađarska javnost smatra »svojim«, kojemu su čak i ime preveli u »Zrinyi Miklos«? Možda zbog spjeva napisanoga na mađarskom jeziku ili…?

DR. PETRIĆ: On je značajna osoba i hrvatske i mađarske tradicije te europskoga ugleda. Brojni su europski umjetnici ostavili njegove portrete, a u Londonu je 1664. objavljen i njegov životopis. U Beču je 1651. otisnuto njegovo djelo pisano mađarskim jezikom »Adriai tengernek Syrenaia« (Jadranskoga mora sirena), koje je sadržavalo nekoliko lirskih pjesama i ep o opsadi te padu utvrde Siget, u kojem je slavio smrt pradjeda Nikole IV. Zrinskoga. To djelo mađarski povjesničari književnosti ocjenjuju kao jedno od najboljih književnih djela mađarske barokne književnosti. Na hrvatski ga je jezik preveo brat Petar kao »Adrijanskoga mora sirena« i objavio u Mletcima 1660. godine. Nikola je na mađarskom jeziku objavio još nekoliko djela – npr. »Ne bántsd a Magyart« (Ne diraj Mađara), »Vitéz Hadnagy« (Hrabri vitez), a u rukopisu je ostavio spise »Razmišljanje o životu kralja Matijaša, Lijek protiv turskoga afiuma« itd. Nikola VII. je, usprkos tomu što je pisao na mađarskom jeziku, bio svjestan svoje pripadnosti hrvatskomu narodu. Na to jasno upućuje dio njegova pisma prijatelju te ujedno zagrebačkomu dožupanu Ivanu Ručiću iz 1658. godine: »Ja sam inače sebe svjestan, znam naime da sam pravi Hrvat i k tomu Zrinski.«

Doista je fascinantna raznovrsnost područja umijeća i uma na kojima se dokazao, od vojnoga i političkoga do književnoga, poliglotskoga (govorio je hrvatski, njemački, mađarski, turski, latinski i talijanski) i kulturnoga. Razlog je u objektivnim okolnostima koje su ga okruživale ili je riječ o njegovim subjektivnim sklonostima, nastojanjima i željama?

DR. PETRIĆ: Kako su elite Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kao i Kraljevine Ugarske, dio kojih je bio i Nikola VII. Zrinski, živjele i djelovale u okvirima Habsburške Monarhije, razumljivo je da je dio njih s vremenom ulazio u blisku komunikaciju s nadnacionalnom aristokracijom te je bilo nužno sporazumijevati se na više jezika.

 »Uvoditelj i smjestitelj« čakovečkih franjevaca
GK: Nije zgorega nešto reći o njegovim zaslugama za osnutak franjevačkoga samostana u Čakovcu.

DR. PETRIĆ: On je zaslužan za dolazak franjevaca u Čakovec 1659., a na njegovu portretu koji se čuva u samostanu piše da je »uvoditelj i smjestitelj« franjevaca u Čakovec. Nikola VII. je želio da franjevci u Čakovcu također preuzmu gradsku župu, ali to tada nije realizirano. Čini se važno istaknuti da čakovečki franjevci nisu bili dio ugarskoga franjevačkoga sustava, nego su pripadali 1654. godine osnovanoj hrvatskoj (ilirskoj) Kustodiji sv. Ladislava, izuzetoj od vlasti ugarskoga franjevačkoga provincijala. Još za života Nikole VII. Zrinskoga 1661. Kustodija se preustrojila u Provinciju sv. Ladislava sa sjedištem u Zagrebu.

GK: Potaknuti djelom hrvatskoga velikana Nikola Zrinskoga, Vaša zaključna misao ili poruka sadašnjim hrvatskim naraštajima.

DR. PETRIĆ: Vjerujem da nije pretjerano ako ustvrdim da je Nikola VII. bio najdalekovidnija i najsnažnija politička osoba i u Hrvatskoj i u Ugarskoj tijekom 17. stoljeća, ali je njegove dalekosežne planove zaustavila prerana smrt.

Zalagao se za ime Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
Neki ga čak smatraju pretečom u borbi za hrvatsku samostalnost, istina, u njezinim dalekim povojima, pa što mislite, je li to ipak malo »prenategnuto« zbog vremenskoga odmaka i potpuno drukčijih prilika u kojima se tada nalazila Hrvatska ili bi se takva ocjena trebala uzeti kao ozbiljna?
DR. PETRIĆ: Na saborskom zasjedanju u Zagrebu 11. siječnja 1655. podupirao je zaključak da u krunidbenoj diplomi novoga kralja uz Kraljevinu Ugarsku umjesto izraza »i njoj podređene strane« (»partes subjectae«) po­imence mora biti istaknuto ime Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i to onim načinom kako su navedena u 1. članku ustava kralja Vladislava od godine 1490. Kraljevina Slavonija i Hrvatska imala je identične slobode kao i kraljevina Ugarska. To inzistiranje jasno pokazuje njegov politički smjer da Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ima jednaka prava kao i Kraljevina Ugarska. Moguće je zaključiti da je Nikola VII. Zrinski pragmatično zamišljao Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju u ravnopravnoj konfederaciji s Ugarskom i Erdeljom. Unutar takve konfederacije plemstvo bi plaćalo porez, seljaštvo štitila država, a postojala bi stalna vojska. Nikola VII. Zrinski u praktičnom je smislu nastojao da i Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija kao i ugarsko kraljevstvo, u okvirima Habsburške Monarhije, raspolažu sa što je moguće većom samostalnošću. Naravno, očekivao je da hrvatska i ugarska politička elita očuvaju svoj utjecaj u vođenju zajedničke države. Na umu mu je stalno bila učinkovita borba protiv Osmanlija i oslobađanje privremeno zauzetih teritorija, a ako se to ne bi moglo brzo ostvariti, onda da barem funkcionira što efikasnija protuosmanska obrana.

IZVORGlas Koncila br. 37/2020.
Prethodni članakCRKVA GOSPINA NAVJEŠTENJA U BLATU NA KORČULI Kako su gusari »presudili« crkvi
Sljedeći članakZANOS SRCA Trostoljetno poimanje unutarnje molitve