DR. IVAN MIHANOVIĆ O ZAŠTITI ŽIVOTA OD ZAČEĆA DO NARAVNE SMRTI Probudila se hrvatska konzervativna scena

Snimio: B. Čović | Ivan Mihanović

Iako je zbog nagloga porasta broja zaraženih koronavirusom zagrebački »Hod za život«, kao ovogodišnja središnja javna »pro-life« manifestacija, odgođen do jeseni, pitanje zaštite života od začeća do naravne smrti ničim nije izgubilo svoju relevantnost. No za mnoge koji su posljednjih dana nastupali u hrvatskoj javnosti još postoje dvostruka mjerila kad je riječ o životu, posebice onom nerođene djece. Pravo na privatnost želi se paradoksalno nametnuti kao važnije od prava na život, premda bez prava na život sva ostala prava ne bi mogla biti ostvarena. Glede pitanja zaštite svakoga ljudskoga života, počev od začeća do naravne smrti, Glas Koncila je pronašao sugovornika u dr. Ivanu Mihanoviću, jednom od koordinatora zagrebačkoga »Hoda za život« i izvršnom direktoru nevladine udruge »Vigilare«. Na sceni hrvatskih udruga civilnoga društva aktivan je niz godina. Doktor je povijesnih znanosti, a disertaciju o temi Domovinskoga rata u Osijeku obranio je nedavno na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu.

Elementi »kulture smrti«
»Hod za život« u općoj se hrvatskoj javnosti najčešće povezuje s borbom protiv pobačaja, no ove je godine, u jeku pandemije koronavirusa, inicijativa istaknula imperativ borbe za zaštitu svakoga života, bez diskriminacije, od začeća do naravne smrti. Možda bi bilo korisno reći na početku razgovora koje su sve prijetnje životu, osim koronavirusa, prisutne u ovom aktualnom trenutku?

DR. MIHANOVIĆ: Prvotno geslo nije bilo ovo koje je danas, ali nakon što se zdravstvena situacija na svjetskoj i domaćoj razini naglo počela mijenjati u veljači i ožujku, i svoje smo geslo prilagodili situaciji. Pritom se posebno htjela skrenuti pozornost na činjenicu da je svaki život bez izuzetka i bez obzira na razvojnu dob ili razvojnu fazu jednako vrijedan. Dakle, bez obzira radi li se o nerođenom djetetu ili o osobi u starijoj životnoj dobi, koji su bili i još jesu posebno ugroženi koronavirusom. Na taj se način želi naglasiti da je stadij čovjeka u prenatalnoj fazi samo jedna od čovjekovih faza razvoja, baš kao što su to i sve druge faze do naravne smrti.

Što se tiče konkretnih ugroza za ljudski život, krenuo bih najprije od umjetne oplodnje jer se i tim postupkom gube životi začetih ljudskih bića. Ako život počinje začećem, tada je i ona problematična, ne samo s vjerskoga gledišta, nego i s obzirom na činjenicu da ona povlači i brojne etičke prijepore. Zatim pobačaj, kao i umjetna oplodnja, može se shvatiti i kao svojevrsna industrija koja djeluje na svjetskoj razini, pa i ovdje, u Hrvatskoj. Usko povezana s tim je i eugenika. U Hrvatskoj je sada potpuno zakonski dopušteno ubiti nerođeno dijete u drugom tromjesečju trudnoće, dijete od 24 tjedna (prerano rođena djeca u 22. tjednu mogu preživjeti), i to ako ispunjava jedan uvjet: ako je bolesno ili ako ima Downov sindrom. Pitam se jesu li ljudi informirani o tome i jesu li toga svjesni?

Svi »hodovi za život« kao i konzervativna društvena scena općenito živnuli su tijekom posljednjih osam godina prije svega zbog onih koji se žele nametnuti nasilnim idejama, koje nisu prirodne ljudima u Hrvatskoj. Ne postoje unisona mišljenja o prijepornim pitanjima kao što su prošlost i ljudska prava. No to nužno ne govori o nekim dubokim podjelama u hrvatskom društvu. Poticajno je vidjeti da se u Hrvatskoj još borimo i da nismo otupjeli kao neka zapadna društva.

Potom bih upozorio i na opasnost od liberalnoga spolnoga odgoja koji se u Hrvatskoj pokušao uvesti i koji zbog otpora civilnoga društva nije uspio u svojim naumima, što je veliko postignuće. Eutanazija je opasnost, ali ona koja nas tek čeka i, to je sigurno, ta borba dolazi vrlo brzo. To je trend koji se širi. Sada je ta tema vrlo aktualna u Portugalu, ali i u drugim zemljama gdje se to pitanje postupno sve više liberalizira. Eutanazija tim više postaje problematična kad uzmemo u obzir nastojanja da se to pitanje proširi i na djecu, kao što je to slučaj u Belgiji gdje se djecu u terminalnim fazama oboljenja može zakonito eutanizirati, tj. ubiti, a blizu toga je i Nizozemska. Prijeporno je koliko djeca, pogotovo u takvu zdravstvenom stanju, mogu razumski zdravo rasuđivati.

Problematično je i pitanje prava istospolnih partnera na udomljavanje i posvajanje djece. Na neizravan način i to je opasnost za ljudski život, odnosno za čovjekov razvoj u općenitom smislu. Neizostavno je i pitanje rodne teorije, što je ideologija za sebe, a koja nakon ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije sve više prodire i u hrvatsko društvo, ponajprije zbog vladajuće stranke čiji je vrh u vrijednosnom smislu prilično odnarođen i izgubljen. Zato i dolazi do pojave »trećih putova«. Za izborne neuspjehe vladajućih nisu krivi ti »treći putovi«, kako se pokušava imputirati, nego krive politike koje su prouzročile njihovu pojavu. Veliki je problem kad narodni vođe postanu oni koji u vrijednosnom smislu ne osjećaju ili ne razumiju bilo svojega naroda.

Postoji i pojava da čovjek može sam izabirati spol, potpuno suluda, a to je ideja koja se pokušava implementirati već najmanjoj djeci. Dakako, sve je počelo od sveučilišta u inozemstvu osamdesetih, a kolegija koji se bave rodnim teorijama ima već i na nekim hrvatskim sveučilištima. Sve pojave koje sam naveo rezultiraju stvaranjem nestabilnih, problematičnih pojedinaca, koji onda podižu i druge problematične pojedince. Oni grade nezdrave odnose, nalaze se u problematičnoj okolini i zajednicama, a kad se lavina pokrene, to uzrokuje porast nestabilnoga dijela društva. Sve su to općenito elementi »kulture smrti«, pojam koji je uveo papa sv. Ivan Pavao II.

Postoji li poseban uzrok zašto posljednjih dana svjedočimo vulgarizaciji pitanja pobačaja? Ono je uvijek bilo prisutno u dosadašnjim predizbornom političkim kampanjama, ali nikad nije uključivalo ovoliku dozu nekulturnoga javnoga ponašanja…

DR. MIHANOVIĆ: Mislim da je uzrok takvoj vulgarizaciji očito jačanje »pro-life« scene u Hrvatskoj, koja je sve popularnija, unatoč raznim zaprjekama. U povorkama »Hoda za život« ne vidimo samo osobe starije životne dobi, nego i brojne mlade osobe i obitelji s djecom. Nažalost uvijek se na najekstremnijim primjerima nastoji izvući generalni zaključak i donijeti stajalište o jednoj općoj temi, kao što je tema prava na život. To je pogrješno, ali do toga dolazi jer se postavlja pogrješna premisa pa onda iz nje slijedi i pogrješan zaključak. Skandalozno je kojim se sredstvima u toj borbi koriste, a možda je još degutantnije što takve reakcije neki nazivaju »damskim odgovorima«.

Primjetno je također da takav, u najmanju ruku nekulturan način odgovora, dolazi isključivo od feministkinja, umjerenih ili radikalnih. No ima jedna pozitivna stvar u svemu: vidi se tko je tko. A pitanje je pravednosti: Tko smo mi da sudimo tomu djetetu? Osobno sam u svom višegodišnjem radu u civilnom sektoru upoznao žene koje su bile žrtve silovanja, i djecu koja su nastala nakon takvoga čina. Toj djeci drago je što su rođena, kao što je to, primjerice, i ženi koja je višestruko silovana u vrijeme Domovinskoga rata i koja je naposljetku rodila svoje dijete. Prema tim ljudima nepošteno je što danas moraju slušati takvu vulgarizaciju toga pitanja, što je zapravo napad na njih. Ako netko napadne onoga tko se zauzima za obranu života nastalih u takvim okolnostima, to je napad i na sve one koji su se rodili kao posljedica takvih čina. 

Činjenice protiv mišljenja
Koliko su ideje koje ste istaknuli kao opasnosti za život povezane s liberalnim, ali i kapitalističkim nazorima na svijet? Čini se da se danas sve nastoji upregnuti kao sredstvo za stjecanje profita…

DR. MIHANOVIĆ: Ne trebamo miješati kapitalizam s ljudskom pohlepom. Naravno, čovjek sve može pokvariti i dovesti do besmisla. Na taj se način sve može pretvoriti u profit, u industriju, pa tako vidimo i da u društvima u kojima je vladao socijalizam također postoji, primjerice, industrija pobačaja. U Hrvatskoj, u kojoj još u određenoj mjeri postoji socijalistički mentalitet, te se pojave nažalost događaju. Pobačaj je konstantno u svojevrsnoj sivoj zoni i on će upravo zbog pale ljudske naravi biti u nekoj mjeri ondje stalno prisutan. Uvijek će biti onih koji su spremni na tome zaraditi. Pritom postoje dvije strane koje imaju korist – liječnik koji taj čin obavlja i pacijent koji to traži. Što se tiče liberalizma, pozicija da se svatko ima pravo roditi zapravo je vrlo liberalna pozicija. To je najpoštenija i najpravednija pozicija.

U raspravi o pravima istospolnih partnera na udomljavanje djece bez roditeljske skrbi također se moglo zamijetiti stavljanje mišljenja i dojmova ispred činjenica. Jesu li ugrožena djeca iskorištena kao sredstvo u svrsi emancipacije određenih manjinskih društvenih skupina?
U Hrvatskoj je sada potpuno zakonski dopušteno ubiti nerođeno dijete u drugom tromjesečju trudnoće, dijete od 24 tjedna (prerano rođena djeca u 22. tjednu mogu preživjeti), i to ako ispunjava jedan uvjet: ako je bolesno ili ako ima Downov sindrom. Pitam se jesu li ljudi informirani o tome i jesu li toga svjesni?

DR. MIHANOVIĆ: Ta velika manjina ljudi predstavlja sebe kao predstavnike svih ljudi istospolnih seksualnih sklonosti u Hrvatskoj, premda kod nas još uvijek ta strujanja nisu toliko jako izražena. U Francuskoj, u vrijeme prosvjeda u vezi s pitanjima životne zajednice istospolnih partnera, bilo je pojedinaca koji su javno istupali kao homoseksualci da se istospolnoj zajednici ne daju karakteristike bračne zajednice muškarca i žene. Djeca su u takvom kontekstu apsolutne žrtve i služe isključivo za zadovoljavanje sebičnih ideoloških ciljeva tih interesnih grupa. Postoje brojna svjedočanstva danas odraslih ljudi koji su odrastali u istospolnoj zajednici. Oni govore o neprirodnosti i nenormalnosti takve zajednice za odgoj djeteta. Istraživanja također pokazuju da takva djeca imaju općenito slabije rezultate od djece koje odrastaju u stabilnim zajednicama roditelja različitoga spola. Djeca iz istospolnih zajednica imaju slabije uspjehe u školi, više emocionalnih problema, veću sklonost rizičnim seksualnim ponašanjima ili suicidu. Kao posljedica često se javlja i nemogućnost ostvarivanja stabilnih odnosa s osobama suprotnoga spola. Takva zajednica nikako nije u interesu djeteta jer su mu prirodno potrebni otac i majka od kojih je i nastalo.

Znanstvena je činjenica da život počinje začećem. No zašto se činjenice konstantno bacaju negdje po strani i primat umjesto njih dobivaju mišljenja, dojmovi ili osjećaji?

DR. MIHANOVIĆ: Pošteno je priznati da smo svi mi koji smo rođeni bili u jednom trenutku u fazi zametka. Prema medicinskoj znanosti, stvaranjem zametka ili embrija započinje novi život. U tijelu žene postoji maternica kojoj je kao organu jedina funkcija da nosi i na svijet donosi novi život. Ako dođe do oplodnje i začne se život djeteta, moramo stati i razumski sagledati pa ćemo vidjeti da nije riječ o motokultivatoru ili nečem trećem, nego novom ljudskom životu. Povjerenstva svih četiriju medicinskih fakulteta u Hrvatskoj suglasna su u odgovoru na zahtjev Ustavnoga suda da ljudski život započinje začećem. No i među liječnicima postoji nepoštenje i licemjerje te, u skladu s tim, različite nijanse u interpretaciji te neosporne znanstvene činjenice koju su naučili kao studenti. To seže sve do njezine apsolutne negacije. Neki od njih bez srama se zalažu za tumačenje da život ne počinje začećem, nego u nekoj kasnijoj fazi, čak i do tvrdnje da život počinje trenutkom rođenja, bez obzira što u zakonodavstvu imamo načelo da ako trudnica, primjerice, strada u automobilskoj nesreći, krivac je okrivljen za stradanje dviju osoba. Ima još sličnih zakonskih primjera. Neki su liječnici u tome motivirani time što sami rade pobačaje pa ih opravdavaju na taj način, a neki u sivoj zoni zarađuju na tome, izravno ili neizravno.

Rješenje je biti pošten i pogledati, ako već ne u znanstvene činjenice, onda recimo u ultrazvuk. U tom aspektu danas se više ne može manipulirati kao prije 40 godina kada ga nije ni bilo. Zato se strana koja se zalaže za nepostojeće pravo na pobačaj protivi pravu roditelja koji se dvoume o tome hoće li dopustiti svojemu djetetu da se rodi ili da vide njegovu snimku na ultrazvuku. Ne možemo u tome vidjeti samo nakupinu stanica. Tomu djetetu kuca srce, ima moždanu aktivnost, ono miče nogama, ima za razvoj sve što imaju i odrasli. Zametak ima već cjelokupni genetski materijal osobe koja će se roditi i u jednom trenutku naći s druge strane utrobe. Zna se kakve će ta osoba imati sposobnosti, sklonosti, boju očiju. Valja također naglasiti da neki stavljaju pravo na privatnost iznad prava na život. Primjerice, Ustavni se sud, iako se proglasio nekompetentnim za zaključivanje o činjenici kada započinje ljudski život, samo izjasnio koje ljudsko pravo ima primat u odnosu na drugo. Dajući primat pravu na privatnost ispred prava na život, učinio je pravnu nelogičnost podredivši pravo niže razine iznad prava više razine. Zato je pobačaj, kao velika laž, mogao postati zakonit jedino prijevarom (slučaj Roe vs. Wade, u SAD-u 1973. godine). 

Pornografija – droga 21. stoljeća
Čini se važnim skrenuti pozornost na činjenicu da su mediji u ožujku i travnju, u vrijeme »karantene«, apsolutno nekritički prenosili vijest o tome da su određeni internetski pornografski kanali učinili sve svoje sadržaje dostupnima i besplatnima, pod krinkom što boljega provođenja parole »ostani doma«…
DR. MIHANOVIĆ: Sve su se vijesti o pornografiji tada prenosile kao nešto što pripada svijetu zabave. Bez obzira radi li se o maloljetnim ili odraslim osobama, pornografski je sadržaj štetan. Ponovno je i tu riječ o profitu od kojega mnogi imaju koristi. Pornografija je droga 21. stoljeća jer je ona ubojica spolnosti, brakova i obitelji. U inozemstvu jačaju društveni pokreti koji o tome sve više progovaraju. Provode se i istraživanja o štetnom utjecaju i to je općenito tema koja, barem u Hrvatskoj, tek dolazi, iako je kao pojava odavno prisutna. O posljedicama pornografije tek će se raspravljati, a u jednom se trenutku one više ne će moći jednostavno zaobići. Pornografija je posljednjih 20 godina doživjela veliki uzlet zbog interneta. Treba priznati koliko je pornografija štetna, a premda je očito da je riječ o nečem nenormalnom i devijantnom, to je još uvijek kao neka javna tajna. Pornografija nije malo štetna, nego potpuno štetna.

 

Posljedice »kulturnoga marksizma«
Konkretne brojke, poput posjećenosti »Hoda za život« ili redovitih aktivnosti u sklopu Katoličke Crkve, kao i konkretni politički pomaci, poput referenduma o braku iz 2013. godine, govore da u Hrvatskoj većina stanovništva gaji konzervativne i tradicionalne nazore. No medijska slika stvarnosti nameće pitanje je li u Hrvatskoj glasna manjina još uvijek snažnija od tihe većine?

DR. MIHANOVIĆ: Te pojave svakako svjedoče o tome da su konzervativnost i tradicionalnost dominantni vrijednosni okvir u većini hrvatske populacije. No vodeće su strukture u kadrovskom smislu u većini slojeva društva zauzeli pripadnici manjine, u prije svega svjetonazorskom ili vrijednosnom pogledu. To možemo shvatiti kao ostatak komunističkoga režima. Pripadnika Komunističke partije u to je vrijeme bilo desetak posto, dakle riječ je i tada bila o manjini. Komunističke ideje, s obzirom na to da su utemeljene na ekstremnim zamislima, nisu mogle zaživjeti u većini. No većinom se može vladati pomoću ispiranja mozgova i ideoloških manipulacija. Potomci tih komunista čine te kadrove i strukture koje su i danas u manjini. No nije sva krivnja u komunizmu. Riječ je općenito o idejama ljevice koja uvijek nastoji provesti revoluciju i eksperimentirati s ljudima. Tako danas postoje i mnogobrojni pojedinci koji su negdje u mladosti pohvatali takve ideje, a ne imajući pravo vodstvo, bilo da je riječ o povezanosti s Crkvom, obitelji ili nekom udrugom, oni su se otuđili od ideja korisnih za ljudsku narav, zalažući se za revolucionarne ideje. Sve takve ideje nastrojene su protiv i djeluju na štetu čovjeka. Svi »hodovi za život«, kao i konzervativna društvena scena općenito, živnuli su tijekom posljednjih osam godina prije svega zbog onih koji se žele nametnuti nasilnim idejama, koje nisu prirodne ljudima u Hrvatskoj, ali ni ljudima općenito. Ne postoje unisona mišljenja o prijepornim pitanjima iz prošlosti ili onim vezanim uz prava čovjeka. No to nužno ne govori o postojanju nekih zabrinjavajućih dubokih podjela u hrvatskom društvu. Zar bismo trebali biti svi istoga mišljenja kao u totalitarna vremena? Razilaženja koja danas postoje samo pokazuju da hrvatski čovjek slobodno razmišlja, na što ljevica u nas nije naviknula, no to je i u korijenu ljevičarskoga obrasca funkcioniranja općenito. Poticajno je vidjeti da se u Hrvatskoj još borimo i da nismo otupjeli kao neka zapadna društva, gdje je ta borba postupno aktualna od Drugoga svjetskoga rata. Ako nema podjela, to znači da nije bilo ni rasprave ni reakcije.

Možemo li borbe na Zapadu o kojima govorite povezati s baštinom revolucionarne 1968. godine? Je li borba s baštinom te godine u Hrvatskoj nagurana u kraćem vremenskom razdoblju nego na Zapadu, od završetka Domovinskoga rata do danas?

DR. MIHANOVIĆ: Ne bih pošao samo od 1968. godine. Početci te baštine sežu od majke svih revolucije – one u Francuskoj 1789. godine. U vrijeme Domovinskoga rata te ideje nisu mogle postati dio »mainstreama«, odnosno vodećih krugova u javnosti. Kasnije, kada je došla na vlast, ljevica je u Hrvatskoj pokazivala da se i u vrijeme vrhunaca gospodarske krize itekako želi baviti svjetonazorskim i vrijednosnim pitanjima. Imali smo tako rasprave o umjetnoj oplodnji, Zakon o životnom partnerstvu, ali i napad policije na hrvatske branitelje na Markovu trgu, što je jedan od najšokantnijih političkih događaja u Hrvatskoj nakon Domovinskoga rata. Sve su to eksperimenti u kojima je čovjek broj i na kraju se samo broje stradali, što je posebno obilježilo cijelo 20. stoljeće. Zato i sve elemente »kulture smrti« možemo smatrati posljedicama kulturnoga marksizma. S druge strane, konzervativizam ne eksperimentira. Hrvatska konzervativna scena se probudila i priželjkujem da se pokrene još više, i to tako da se njezini članovi, u najširem smislu rečeno, uključuju u rad društva na svim razinama, sveučilištima, fakultetima, školstvu i znanosti, da su strukture društva premrežene tim ljudima i njihovim idejama koje idu na čovjekovu dobrobit.

Sudovi su pod pritiskom
Koliko je zastupljena praksa da osobe istospolne orijentacije dolaze pred službena državna tijela lažno se predstavljajući kao partner osobe različitoga spola da bi time mogle udomiti dijete redovitom procedurom?
DR. MIHANOVIĆ: U Hrvatskoj je zapravo ozakonjena neizravna mogućnost usvajanja djece uvođenjem Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola. Toj zajednici dani su najvažniji atributi bračne zajednice i time im je dana mogućnost da manipuliraju formalnom zakonskom nemogućnošću usvajanja djece. Tako se na potpuno zakonit način može formirati i istospolna zajednica s djetetom gdje je jedan od partnera biološki roditelj toga djeteta. Ako netko ima iza sebe brak i rastao se pa sklopio s osobom drugoga spola životno partnerstvo, sud odlučuje komu će dijete pripasti. Dijete tako može, mimo svoje volje, pripasti zajednici istospolnih partnera. Postoji također opasnost da sudovi u takvim slučajevima, iz straha da ih se ne bi kritiziralo zbog tzv. homofobije, tobožnje mržnje prema ljudima istospolne orijentacije, počnu u većini slučajeva dodjeljivati djecu roditeljima koji planiraju sklopiti ili su već sklopili istospolno životno partnerstvo. U svakoj navedenoj opciji najveća su žrtva djeca.

IZVORGlas Koncila br. 27/2020.
Prethodni članakSREDNJOVJEKOVNA ČETVRTASTA CRKVICA U BLATU Crkva sv. Jeronima
Sljedeći članakCILJ DUHOVNOGA PRAĆENJA: Rasti u djelotvornoj ljubavi