DR. MANFRED SPITZER, PSIHIJATAR, AUTOR KNJIGA »DIGITALNA DEMENCIJA« I »USAMLJENOST – NEPREPOZNATA BOLEST« Usamljenost je bolna, zarazna i ubojita bolest

Snimio: B. Čović | Prof. ddr. Manfred Spitzer, psihijatar, autor knjiga »Digitalna demencija« i »Usamljenost - neprepoznata bolest«
»Na simpoziju u Zagrebu puno smo o tome govorili i tema je u Hrvatskoj očito vrlo aktualna. Mogu reći samo jedno: raspoloživi podatci jasno govore da digitalizacija škola ide na štetu učenja. Ako je to poznato, a ipak se izdaje silan novac da bi se digitaliziralo školstvo, dolazimo do apsurda: ulaže se velik novac da bi se postigli lošiji rezultati.«

Sredinom prosinca prošle godine Odjel za psihologiju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta organizirao je međunarodni znanstveni skup o temi »Mozak i um: promicanje dobrobiti pojedinca i zajednice«. Prvo predavanje na skupu održao je, kao pozvani predavač, glasoviti njemački psihijatar dr. Manfred Spitzer, predstojnik Katedre za psihijatriju Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Ulmu te Psihijatrijske sveučilišne klinike u tom gradu. No sudjelovanje na simpoziju nije bio jedini povod dolasku dr. Spitzera u Zagreb. Nakon prošlogodišnje uspješnice »Digitalna demencija« u Zagrebu je naime – najprije u Novinarskom domu, a potom i na znanstvenom skupu (govorili su neuroznanstvenik dr. Goran Šimić i psihijatrica dr. Marina Šagud) – u njegovoj nazočnosti predstavljena nova knjiga »Usamljenost – neprepoznata bolest«. Uza sav zahtjevni program boravka u Zagrebu, dr. Spitzer je rado pristao dati intervju za Glas Koncila.

Najbolje za djecu? Odgovor je: ne!
Možete li, za početak, ukratko predstaviti svoj doprinos na simpoziju u Zagrebu?

DDR. SPITZER: Govorio sam o popratnim pojavama masivne uporabe informatičke tehnologije. Pritom mi je bilo stalo reći nekoliko jednostavnih i važnih stvari koje se inače rijetko kažu. Naravno, svima nam je, uključujući i mene kao znanstvenika i psihijatra, potrebno računalo, potreban nam je internet.

»Svakako bih želio spomenuti i kratkovidnost, koja je posebno vezana uz uporabu pametnih telefona. (…) Uobičajeni udio kratkovidnih u različitim populacijama iznosi od 1 do 5 posto. A danas smo u Europi u djece mlađe od 12 godina dosegnuli stope od 30 do 40 posto, u Kini od 80 posto, u Južnoj Koreji 95 posto. To je nevjerojatno! Više nije riječ o epidemiji, nego se takvo stanje naziva pandemijom!«

Mislim da na to ne treba trošiti previše riječi. No je li to baš najbolje za osmišljavanje slobodnoga vremena djece vrtićke dobi, ili osnovnoškolaca? Odgovor do kojega je znanost do sada došla glasi: ne! Možda nam se čini da je i to jasno, ali praksa pokazuje da to još nije slučaj. Naime, nove komunikacijske tehnologije još se bezrezervno veličaju, govori se da ih treba učiniti dostupnima djeci, da djeca moraju učiti o njima i da trebaju učiti s njima živjeti… A to je besmislica.

Držanje tijela, dijabetes, kratkovidnost
Zacijelo ste tako snažnu tvrdnju obrazložili iznijevši svoje spoznaje kao argumente. Možete li neke od njih podijeliti s našim čitateljima?

DDR. SPITZER: Pretjerana uporaba tih tehnologija u dječjoj dobi povezana je s čitavim nizom važnih, velikih zdravstvenih poteškoća. Spomenut ću ovdje neke pojave koje su uistinu opipljive. Tu primjerice spadaju problemi s normalnim držanjem tijela. Drugi krug problema započinje s pretilošću i rizikom od šećerne bolesti. Osim zbog nedostatka kretanja taj je rizik posebno izražen zato što je pretjerana uporaba digitalnih medija povezana sa smetnjama sna, a smetnje sna nose sa sobom izraženi rizik od dijabetesa. Dijabetes je pak izrazito povezan s rizikom od srčanih udara. Tako stižemo do oboljenja koja su najčešći uzrok smrtnosti u našem zapadnom svijetu.

Svakako bih želio spomenuti i kratkovidnost, koja je posebno vezana uz uporabu pametnih telefona. U međuvremenu je kratkovidnost već postala svjetskim problemom. Uobičajeni udio kratkovidnih u različitim populacijama iznosi od 1 do 5 posto. A danas smo u Europi u djece mlađe od 12 godina dosegnuli stope od 30 do 40 posto, u Kini od 80 posto, u Južnoj Koreji 95 posto. To je nevjerojatno! Više nije riječ o epidemiji, nego se takvo stanje naziva pandemijom! I nije najveći problem što će puno ljudi morati nositi naočale ili leće, nego što je takva deformacija oka rizični faktor broj jedan za sljepilo u starosti. Kad bi, primjerice, u pet posto kratkovidne djece došlo do sljepila, u Kini bismo u ne tako dalekoj budućnosti imali 50 milijuna slijepih! Prepoznala je to, ili se berem tako čini, kineska vlada pa je zabranila pametne telefone u školama. Jednako je tako određeno da djeca u školama svaka dva sata moraju izići van na najmanje 20 minuta kako bi boravila na danjem svjetlu.

Južna Koreja otišla je još dalje donijevši niz zakona koji bi trebali štititi djecu i mlade od najgorih utjecaja pametnih telefona. Jedan od zakona nalaže da pametni telefon kojim se koristi maloljetna osoba ima ugrađen ‘softver’ koji blokira pristup stranicama s pornografskim i nasilnim sadržajima. Drugi program mjeri vrijeme koje osoba provodi na pametnom telefonu i kad određeno vrijeme istekne, automatski se to dojavljuje roditeljima. Isti program u ponoć blokira pristup igricama, onemogućujući da se uz igrice provede cijela noć. Zemlja koja proizvodi najviše pametnih telefona na svijetu ujedno je tako prva zemlja koja pokušava zakonski i sustavno zaštititi svoju djecu i mlade od štetnih utjecaja pametnih telefona. Mislim da bismo svi mi trebali tako razmišljati i djelovati.

Australija odustala od digitalizacije škola
Na temelju toga što ste rekli čini se gotovo suvišnim pitati Vas što mislite o digitalizaciji školstva, od čega ni hrvatsko nadležno ministarstvo uza sva upozorenja još nije odustalo.

DDR. SPITZER: Da, uz ovo što sam rekao, rekao bih još jedno: djeca će manje i slabije učiti. Na simpoziju u Zagrebu puno smo o tome govorili i tema je u Hrvatskoj očito vrlo aktualna. Mogu reći samo jedno: raspoloživi podatci jasno govore da digitalizacija škola ide na štetu učenja. Ako je to poznato, a ipak se izdaje silan novac da bi se digitaliziralo školstvo, dolazimo do apsurda: ulaže se velik novac da bi se postigli lošiji rezultati. Ne samo u Hrvatskoj. I mi u Njemačkoj imamo taj problem. U digitalizaciju školstva ulaže se pet milijarda eura! Zamislite koliko bi se učitelja moglo zaposliti za taj novac, što bi stvarno pridonijelo kvaliteti školstva i učenja. A mi kupujemo nešto što će sutra biti brdo digitalnoga otpada, a nakon svega ćemo dobiti lošije rezultate učenja.

Ima li zemalja koje su već iskušale digitalizaciju školstva i stakle nekakvo iskustvo s tim?
»Epidemiolozi su pitali ljude: ‘Imate li visok krvni tlak? Jeste li pretili? Pušite li? Pijete li?’ Uz ta pitanja postavili su još jedno: ‘Jeste li usamljeni?’ Rezultat je bio zapanjujući: usamljenost je ispala daleko rizičnija od svih ostalih čimbenika. Mehanizam je zapravo jednostavan i danas vrlo dobro poznat. Usamljenost uzrokuje stres, a stres dovodi do mnoštva smrtonosnih oboljenja.«

DDR. SPITZER: Tipičan je primjer Australija. Godine 2008. uložili su 2,4 milijarde australskih dolara za digitalizaciju škola. Poslije se, u istraživanju provedenu u sklopu programa PISA kojemu je ta zemlja također pristupila, uspostavilo da su u godinama digitalizacije učenici u Australiji drastično pali s rezultatima učenja. Drugim riječima 2,4 milijarde dolara potrošene su da bi se bitno pokvarilo školstvo. Godine 2016. digitalni su uređaji uklonjeni iz izravne nastave u Australiji.

»Znamo kako učenje funkcionira«
To je jedno od pitanja kojima ste se bavili u knjizi »Digitalna demencija«. Zašto su zapravo rezultati učenja lošiji?

DDR. SPITZER: Negativni odrazi uporabe digitalnih tehnologija na učenje podosta su jasni. Danas, naime, znamo kako učenje funkcionira. Učenje je promjena mozga na način da se on bavi nečim određenim. Što god kroz mozak prolazi, bilo to gledanje, slušanje ili proces mišljenja, mijenja ga, kao što se mišić mijenja nabolje, postaje funkcionalniji, kad se njime koristimo. Ako nešto činimo bez uporabe mozga – ako primjerice računamo pomoću džepnoga računala ili pomoću pametnoga telefona – ne ćemo naučiti dobro računati. Sve što nas lišava duševnoga rada slabi učenje. Te digitalne naprave i rabimo zato da bi nas oslobodile prevelikoga duševnoga rada koji nam je naporan. No to općenito šteti učenju. Vrlo brojne studije nedvosmisleno pokazuju da pametni telefoni negativno utječu na koncentraciju, na procese učenja; pokazuju da će učenici, ako im se u ruke daju pametni telefoni i ako se njima pretjerano služe, biti gori u učenju; ako im ih se oduzme, bit će bolji. Stoga ću još jednom ponoviti: digitalizacija škola je besmislena jer se na nju troši mnogo novca da bi rezultati učenja bili gori, a k tomu će pridonijeti zdravstvenim rizicima i nepotrebnu ekološkomu onečišćenju.

Dok ovo govorite, pada na pamet ona filozofska Humeova tvrdnja da u umu nema ničega što nije prošlo kroz osjetila, što bi značilo da se stvari to bolje uče što kroz više osjetila prođu…

DDR. SPITZER: Kad ste već spomenuli Davida Humea, ja ću spomenuti velikoga njemačkoga filozofa Gottfrieda Leibnitza, koji je nadopunio tu misao (da u umu nema ničega što prije nije bilo u osjetilima) riječima: »osim uma samoga«. Leibnitz je, zanimljivo, bio prvi koji je bez empirijskih istraživanja na mozgu koja su nam danas na raspolaganju spoznao da se u našem mozgu događa vrlo mnogo toga što ne zamjećujemo, ali sumu, cjelinu svega toga i te kako zamjećujemo. Štoviše, ta cjelina na neki smo način mi kao osoba.

Tri ključne spoznaje o usamljenosti
Ova bi kratka digresija mogla poslužiti kao uvod u drugi dio intervjua, koji će se odnositi na Vašu novu knjigu o usamljenosti. Kako ste došli do spoznaje da je usamljenost jedan od najvećih problema našega zapadnoga svijeta?

DDR. SPITZER: Prije svega bih spomenuo tri velike znanstvene spoznaje do kojih se došlo u posljednje vrijeme i koje su snažno utjecale na mene. Prva spoznaja, do koje se došlo 2003. godine, jest da se usamljenošću bavi isti centar u mozgu koji je zadužen za bol. I prije se govorilo: samoća boli, rastanak boli, ali se mislilo da je riječ o metaforičkom govoru. No sada se spoznalo da te pojave uistinu bole, da se obrađuju u centru za bol. Kasnije je na temelju toga proveden niz istraživanja koji je dao niz zanimljivih rezultata, primjerice da se bol može ublažiti tako da se gleda u fotografiju svoje obitelji, tj. da osjećaj zajedništva snižava bol; ili da lijekovi protiv boli uistinu djeluju, u kliničkom smislu, protiv usamljenosti – premda se i dalje ne preporučuju dijelom zato što postoje bolja sredstva, a dijelom zbog svojih štetnih popratnih učinaka.

Godine 2009. objavljeno je otkriće koje je na prvi pogled djelovalo paradoksalno, naime da je usamljenost zarazna. Pritom treba reći da usamljenost nije isto što i društvena izolacija. Usamljenost je subjektivni osjećaj napuštenosti, a društvena je izolacija objektivno stanje u kojem osoba nema doticaja s drugim osobama. To je dvoje često povezano, ali nije isto. Ima ljudi koji žive sami i tek povremeno imaju kontakte s drugim ljudima, ali im je to dovoljno da bi se dobro osjećali. S druge strane ima onih koji žive okruženi mnoštvom ljudi, a osjećaju se kao da nemaju nikoga. No vratimo se otkriću iz 2009. godine. Tada je otkriveno da osoba koja se osjeća usamljeno, kad ima kontakte s drugim ljudima, prenosi svoju usamljenost na drugu osobu, ova opet na treću. Drugim riječima, otkrilo se da je usamljenost zarazna kao gripa ili neka druga zarazna bolest.

»Nastojim živjeti ono što propovijedam«
S obzirom na to da je na predstavljanju Vaše knjige u Novinarskom domu rečeno da i sami imate veliku obitelj, zamolit ćemo Vas za komentar jedne tvrdnje. Naime, Vaš govor o usamljenosti prilično je blizak govoru Crkve o krizi obitelji, o demografskoj zimi u Europi, o strahu od budućnosti…
DDR. SPITZER: Naravno, velika obitelj štiti od društvene izolacije. Treba reći i to da se mnoge osobe, ako pate od depresije, osjećaju usamljeno i u velikim obiteljima. No isto tako treba reći da velika obitelj pomaže u njihovu liječenju. U svakom slučaju obitelj je zaštitni faktor protiv usamljenosti.
Ako me osobno pitate: da, ja sam obiteljski čovjek, imam šestero djece, volim djecu, djeca vole mene, volim s njima pjevati i svirati, pripovijedanjem sititi njihovu znatiželju… U tom smislu mogu reći da nastojim živjeti ono što propovijedam.

 

Treće otkriće objavljeno je 2010. godine: usamljenost je čest uzrok smrti. Istraživanje koje je dovelo do te spoznaje u osnovi je vrlo jednostavno. Epidemiolozi su pitali ljude: »Imate li visok krvni tlak? Jeste li pretili? Pušite li? Pijete li« i ostala uobičajena pitanja vezana uz rizične čimbenike prerane smrti. Uz ta pitanja postavili su još jedno: »Jeste li usamljeni?« Rezultat je bio zapanjujući: usamljenost je ispala daleko rizičnija od svih ostalih čimbenika. Mehanizam je zapravo jednostavan i danas vrlo poznat. Usamljenost uzrokuje stres, a stres dovodi do mnoštva smrtonosnih oboljenja: srčani udar, moždani udar, rak, infektivne bolesti. Usamljenost je, dakle, ubojica broj jedan. Istraživanje iz 2010. provedeno je s više od 300 tisuća ljudi. Godine 2015. rezultati su potvrđeni, ovaj put u istraživanju provedenom sa 3,5 milijuna ljudi.

I tri ključna čimbenika
Što pogoduje toj, kako kažete, zaraznoj bolesti?

DDR. SPITZER: Izdvajaju se tri ključna čimbenika. Prvo, sve više ljudi živi u gradovima gdje je čovjek okružen mnoštvom, ali nedostaju kontakti, nedostaje poznanstava, nedostaje međuljudske interakcije. Drugi je čimbenik veliki zapadni trend jednočlanih kućanstava, tj. trend da osobe žive same. Istražujući sam došao do podatka da je u Njemačkoj, primjerice, u posljednjih 15 godina broj jednočlanih kućanstava porastao za 3,5 milijuna. S druge strane, sve je manji broj kućanstava u kojima živi obitelj. Broj kućanstava s dvije osobe u Njemačkoj je u posljednjih petnaest godina ostao otprilike isti. I treći čimbenik – vraćamo se početku našega razgovora – jest sve veća konzumacija medija. Naime, ako čovjek satima sjedi pred ekranom, tada ne gleda u drugoga čovjeka, nego upravo u staklo, u ekran. A takozvani društveni kontakti preko »Facebooka« i sličnih mreža samo su »takozvani« kontakti, tj. nisu stvarni kontakti s ljudskim bićima. Ta tri trenda ne samo da su već sveprisutna, nego se još sve više šire. Stoga će usamljenost biti u porastu, ne u padu. Kad sam sve to uvidio, bilo mi je jasno da moram napisati knjigu i upozoriti na te stvari.

Pomoć u malim poticajima i koracima
U knjizi dajete i neke savjete kako pomoći usamljenima…

DDR. SPITZER: Da, dajem neke smjernice. Općenito govoreći, treba prekinuti društvenu izoliranost. No tu treba reći da to često nije lako jer je usamljenost u mnogo slučajeva postala toliko kroničnom da će osobe reći da ih ljudi živciraju, da ne žele izići, da će oni drugima ići na živce. Stoga je moj savjet: molim vas, nemojte davati savjete. Jer ako osobi koja se osjeća usamljeno kažete: »Što ne ideš među ljude?«, poručit ćete još samo to da ne razumijete što je posrijedi. Kao da nekomu u invalidskim kolicima kažete: »Što ne ustaneš?« A on je u kolicima baš zato što ne može ustati!

Dakle, savjete, posebno grube, ne bih preporučio. No moguće je izlaziti pred druge s malim prijedlozima, s malim koracima, primjerice: »Bi li pošao/pošla u dječji vrtić, trebaju nekoga jednom tjedno da djeci čita priče?« Ili: »U pučkoj kuhinji trebaju nekoga da podijeli jelo, da pospremi stol. Bismo li zajedno otišli tamo?« U zahvalnosti dječjih očiju ili u zahvalnu pogledu siromašnih ljudi osoba će se osjetiti vrijednom i potrebnom i tako možda malo-pomalo uspije izići iz začaranoga kruga usamljenosti. Od takvih malih ljubaznih poticaja ne treba odustajati, nego neprestano iznositi prijedloge. Dvadeset će puta možda biti uzaludno, a 21. put će upaliti. U osnovi to činimo i mi psihijatri: uvijek ponovno pokušavamo s malim koracima u nadi da će ih osoba kad-tad prihvatiti.

Sljedeći je prijedlog vrlo važan i za svojevrsnu imunizaciju djece protiv društvene izoliranosti, a onda i protiv usamljenosti. Netko možda ima neku vještinu ili znanje koje može drugima biti od koristi ili na radost. Primjerice, ako netko dobro igra nogomet, ili svira violinu, ili dobro pjeva, svojim će umijećem donijeti radost drugima, ali još više i sebi pomoći. Zato kojekakve aktivnosti u dječjoj dobi imaju smisla jer na neki način pomažu djeci ovladati takvim vještinama koje im već u toj dobi pomažu da ne upadnu u društvenu izolaciju, odnosno da se izvuku iz usamljenosti ako u nju kasnije zapadnu, možda zbog gubitka bračnoga druga, preseljenja u novu sredinu i sl.

I posljednja smjernica koja je potvrđena rezultatima brojnih istraživanja: odlaziti u prirodu. Ako čovjek, primjerice, ode na dva sata u šumu, vraća se iz nje kao socijalnije biće nego što je u nju ušao, makar po njoj sam hodao. To je naslutio već Immanuel Kant kad je rekao da priroda čovjeku s jedne strane otkriva koliko je sićušan, ali s druge strane istodobno koliko je velik i vrijedan, koliko je nadilazi. Dakle, s usamljenom osobom može se jednostavno otići u šetnju u prirodu…

Mnoge vrjednote ukorijenjene u kršćanstvu
Na predstavljanju Vaše knjige više su puta izrijekom spominjane vjera i religija. Da bi se ušlo u moguće dodirne točke između Vaše knjige i tih stvarnosti, bio bi potreban cijeli jedan novi razgovor. Stoga ćemo ovdje iznijeti tek primjedbu: kad govorite o tome kako pomoći ljudima s osjećajem usamljenosti, spominjete mnogo toga što se nalazi u evanđelju. Primjerice: »Blaženije je davati nego primati.« Možete li to nakratko komentirati?
DDR. SPITZER: Moram reći da je znanost u posljednjih 20 godina iznijela na vidjelo mnogo toga što su ljudi i prije znali ili slutili, ali to nije bilo moguće znanstveno utemeljiti. Jedna od takvih spoznaja jest da mi ljudi kao bića imamo u velikoj mjeri potrebu za drugima. Čovjek čovjeku dubinski nije vuk, nego je ta tvrdnja izmišljotina zapadnoga divljega kapitalizma. Nismo u svojoj naravi bića konkurencije, nego bića suradnje, ono prvo degradacija je ljudskosti.
Zapadni divlji kapitalizam nije kršćanstvo, nego je prije izrastao iz nijekanja kršćanstva. Bogu hvala, u Europi se još očuvalo mnogo vrjednota koje su dubinski ukorijenjene u kršćanstvu, premda ljudi toga u većini više nisu svjesni. Primjerice da smo u biti svi mi djeca istoga Otca te smo stoga uzajamno braća, dio velike ljudske obitelji koja je šira od krvnoga srodstva te svi imamo ista ljudska prava, a upućeni smo na uzajamno povjerenje, ljubav i suradnju. Mislim da je ta kulturna baština naše bogatstvo, naš kapital. Zato vjerujem: ako postoji nada za svijet kakav danas jest, onda je ona u Europi. Inače ne znam gdje bi bila.

IZVORGlas Koncila br. 2/2020.
Prethodni članakSADAŠNJI LAPIDARIJ SPOMENIKA Crkva sv. Kristofora u Rabu
Sljedeći članakKAD CVATE LJUBAV U OBITELJI? Bogu prvo mjesto u obiteljskom životu