DR. O. TOMISLAV SIMLJANIĆ, FRANJEVAC, MORALNI TEOLOG »Narod može imati budućnost samo ako je otvoren životu«

Snimio: V. Čutura | Dr. o. Tomislav Smiljanić, franjevac, moralni teolog

Današnje je društvo puno deklaracija, konvencija, rezolucija, raznih posebnih ljudskih prava. Njihove preporuke i programi ne čine društvo boljim i plemenitijim, što je vidljivo iz crnih kronika, političkih odluka, ratova, nasilja. Može se navesti niz novijih primjera, počevši od Istanbulske konvencije, paljenja naftnih polja i borbe za prava gospodarenja naftnim poljima do uništavanja amazonskih šuma. Izazove današnjice koji odstupaju od jasnih normativa i načela jednakosti komentira franjevac doktor moralne teologije Tomislav Smiljanić. Član je Provincije sv. Ćirila i Metoda. Istodobno, ususret proslavi blagdana svega Franje govori o sv. Franji i ekologiji. Rođen je 1983. u Virovitici. Maturirao je na Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji, a za svećenika je zaređen u Zagrebu 2002. Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu s temom »Recepcija nauka Drugoga vatikanskog koncila o kristocentričnosti u postkoncilskoj obnovi moralne teologije«. I dalje djeluje kao pastoralac. 

Čovjek današnjice izgubio je duhovni orijentir
U društvenim previranjima čovjek je često izgubljen u vremenu i prostoru, zbunjuju ga mediji u kojima istina selektivno dopire u širu javnost. Kako se obraniti od moralnoga relativizma?
»Nastupila je duboka duhovna kriza koja se očituje ponajviše u krizi razuma, istine i moralnih vrjednota jer je etička svijest i moralno odlučivanje postalo zamagljeno. Znanost i tehnika stavile su pred nas budućnost koju ne možemo predvidjeti pa se u čovjeka uvukla tjeskoba i strah, i to čak tjeskoba i strah od njega samoga.«

DR. SMILJANIĆ: Naše stoljeće obilježeno je znanstvenim i tehničkim napretkom kao ni jedno stoljeće do sada u povijesti čovječanstva. Sa svim svojim pozitivnim stranama i blagodatima koje su znanost i tehnika iznjedrile, pridonijele su s druge strane nastanku onoga što nazivamo moralnim relativizmom na svim područjima ljudskoga života i djelovanja, i to u svim svojim oblicima. Zapravo se radi, kako bi rekao Žarko Paić, o postmodernoj igri svijeta. Ključna je riječ postmoderne destrukcija ili još bolje rečeno dekonstrukcija. Te destruktivne ideje iz filozofije pretočile su se u znanost o čovjeku – antropologiju. Postmoderni čovjek današnjice izgubio je duhovni orijentir i tako se otuđio od samoga sebe i moralnih vrijednosti koje proizlaze iz evanđelja. Nastupila je duboka duhovna kriza koja se očituje ponajviše u krizi razuma, istine i moralnih vrjednota jer je etička svijest i moralno odlučivanje postalo zamagljeno. Znanost i tehnika stavile su pred nas budućnost koju ne možemo predvidjeti pa se u čovjeka uvukla tjeskoba i strah, i to čak od njega samoga. U takvoj duhovnoj klimi, ako se već govori o odgovornosti, to je odgovornost samo za samoga sebe jer tzv. prosvijetljena liberalna etika daje čovjeku lažnu nadu da u ukidanju samoga sebe u sebi nađe samo sebe. A Isus nas poziva na nešto sasvim drugo i dublje, a to je da čovjek izgubi sebe kako bi našao i sebe i druge, bližnje i u konačnici Boga. Time odgovornost postaje odgovornost ne samo za sebe, nego za druge. U tome se sastoji kršćanska nada i odgovornost u svim vremenima i za sva vremena, neovisno o bilo kakvoj društveno-političkoj klimi.

Solidarnost – odgovornost za čitavo čovječanstvo
Često ste pisali i govorili o solidarnosti. Kako komentirate solidarnost u »negativnosti«, na primjer kad se »moralne vrjednote« gube, a pojedine skupine poput političkih, ideoloških i inih traže u tome solidarnost?

DR. SMILJANIĆ: O solidarnosti se mnogo govori i piše ne samo u crkveno-teološkoj literaturi. Gotovo u svim humanističkim znanostima možemo pronaći tekstova koji govore o solidarnosti i pozivaju na nju. U današnjem društvu i kulturi solidarnost je ne samo nezaobilazna tema, nego je prijeko potrebno da svi oblici solidarnosti konkretno zažive. Socijalni nauk Crkve snažno promovira solidarnost upravo kao odgovornost za čitavo čovječanstvo i za sve stvoreno. Dva su glavna obilježja Crkve: poslanje i zajedništvo (missio i communio). U svom prvotnom poslanju da naviješta Krista i njegovo evanđelje Crkva ističe da je čovjek i socijalno biće i zato je solidarnost ponajprije odnos čovjeka prema čovjeku, i to onomu najbližemu čovjeku. Princip solidarnosti u društvu današnjice zamijenjen je, kako kaže Walter Kasper, centraliziranim birokratskim sustavom koji služi ne čovjeku i čovjekovoj slobodi, nego promovira i zahtijeva slijepu poslušnost i sljedbeništvo. Političke i društvene elite, pogotovo u Hrvatskoj, ne traže solidarnost, nego sljedbeništvo upakirano u celofan tzv. demokratskih prava i vrjednota. Kako ovdje odzvanjaju one Isusove riječi: »Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.« Htio bih ovdje još samo spomenuti po mom mišljenju jedan od najvećih konkretnih oblika solidarnosti koje je Crkva iznjedrila, a to je pokret svećenika radnika koji se pojavio četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća u Francuskoj. Tragično je i bolno što je taj pokret kasnije zabranjen.

Crkva je čuvarica i braniteljica života
Ljudski život neprestance se propituje, od začeća do naravne smrti, na biološkom, medicinskom, tehnološkom i inom području. Koje odgovore daje suvremena moralka?

DR. SMILJANIĆ: Nepobitna je činjenica da je danas ljudski život ugrožen na svim razinama. Posebno boli činjenica da je najugroženiji nerođeni ljudski život i da mu se osporava temeljno i neotuđivo pravo, a to je ono na život. To temeljno i neotuđivo ljudsko pravo na život ima svoj izvor i korijen u Bogu Stvoritelju. Pravo na život i pravo na slobodu, da tako kažem, i nisu »ljudska« prava jer ih ne daje i ne propisuje ni jedna ovozemaljska stvarnost i institucija, za razliku od drugih socijalnih ili političkih prava koje su norme društvenoga konsenzusa. Pravo na život i slobodu proizlaze iz volje Boga Stvoritelja. Zato Crkva kao čuvarica i braniteljica života tako snažno neprestano naviješta da se ljudski život mora štititi i braniti od začeća do naravne smrti. Svaki je ljudski život svet jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i otkupljen na sliku Kristovu. U toj osnovnoj i temeljnoj ispovijesti kršćanske antropologije leži neotuđivo čovjekovo dostojanstvo. Sva ova pitanja koja proizlaze iz ove problematike svode se samo na jedno ključno pitanje, a to je: Što je čovjek? Za kršćansku vjeru neupitno je da je čovjek stvoren na sliku Božju, da je uzdignut na dostojanstvo božanske naravi Kristovim utjelovljenjem i vazmenim otajstvom i da ljudski život započinje u trenutku začeća. Sva ova pitanja i problemi veliki su izazov za Kristovu Crkvu i njezinu teologiju, osobito moralnu teologiju koja se mora i treba suočiti s tom bioetičkom problematikom. Zato katolička moralna teologija od Koncila postaje središnja teološka disciplina koja svoja načela crpi iz Božje riječi kako bi ispunila svoje poslanje, a to je da služi čovječanstvu i ponudi moral odgovornosti i moral smisla, i to na tri glavna područja ljudskoga života, kako je to istaknuo španjolski teolog Marciano Vidal: prvo da ponudi moral smisla u orijentaciji aksiološkoga prevrata koji se zbio u znanstvenom i tehničkom dobu; drugo da promiče etos solidarnoga uključivanja nasuprot etosu isključivanja, a radikalni etos isključivanja upravo je zagovaranje pobačaja; i treće da pridonese oblikovanju zrele moralne svijesti kršćana trećega tisućljeća. Katolička moralna teologija u sebi posjeduje tu snagu jer je natopljena i nataložena utjelovljenom Božjom mudrošću, Isusom Kristom koji je došao da imamo život u izobilju.

Budućnost je u otvorenosti životu
Kontinuitet je čovječanstva u Božjem planu, no čovjek ga često uzima u svoje ruke, bolje rečeno igra se »boga«, pa tako i u našem društvu kad je u pitanju demografija. Što je s odgovornošću za narod i potomstvo, šire zajednice, ali i pojedinca?

DR. SMILJANIĆ: Sve više je uočljivo da je demografski problem u Hrvatskoj jedan od najvećih problema. Narod bez potomstva ne samo da izumire, nego i sadašnjost postaje otežavajuća. Mladi se sve rjeđe odlučuju sklopiti ženidbu, svaki treći brak završi rastavom, znatno je više umrlih nego rođenih, obiteljski i bračni život u velikoj je krizi. Postoji mnoštvo uzroka zašto je to tako i ovdje ih se i ne može sve navesti. Tradicionalne moralne vrijednosti, među njima ona osnovna, brak i obitelj, zapadaju u sve veću krizu i na vjetrometini su raznih ideoloških manipulacija i obmana. Međutim Crkva odlučno brani obitelj i brak jer zna da jedan narod može imati budućnost samo ako je otvoren životu. Obitelj je nositeljica novoga života.

A definicija obitelji i braka se zna. Zajednica između muškarca i žene. Zato je bio važan referendum iz 2013. godine o ustavnoj definiciji braka kao zajednici između muškarca i žene. Važno je naglasiti da na taj referendum mi nismo išli da izglasujemo da je brak zajednica između muškarca i žene pa da onda brak to postane, nego da takva definicija braka bude Ustavom zajamčena jer je to istina po sebi. Istina se ne donosi referendumom, nego ona postoji kao takva sama po sebi. Što se tiče pitanja demografije, i država i Crkva, pojedinac i zajednica moraju se smatrati odgovornima i zauzimati se za rast demografskoga stanja, tj. za rađanje novoga života.

Tko ne obogaćuje druge, ostaje u egoizmu
Koliko pojedinci ugrađuju u Crkvu kršćanski personalizam? Koliko je tu potrebno izgraditi vjerničku svijest zajedništva?

DR. SMILJANIĆ: Kršćanski personalizam važan je oblik življenja kršćanske vjere ponajprije u praksi svakodnevnoga života i ispovijedanja kršćanske vjere, ali onda i na teoretskoj razini, odnosno u oblikovanju svijesti i mentaliteta kako pojedinca tako i kršćanske zajednice. Velika je zasluga kršćanskih personalista poput Marcela i Mouniera što su svojim personalističkim idejama utjecali na duh i slovo Drugoga vatikanskoga koncila koji je pokrenuo obnovu Crkve i teologije, posebno moralne teologije koja je usvojila ideje personalizma i ugradila ih u oblikovanje moralne svijesti i mentaliteta. U središtu kršćanskoga personalizma nalazi se subjekt, čovjek pojedinac, ali koji nije izoliran i sam sebi dostatan, nego je uronjen u zajednicu i svoju vjeru živi i ostvaruje unutar crkvene i društvene zajednice. Čovjek koji svojim darovima i talentima ne obogaćuje druge ostaje u stanju egoizma i samodopadnosti. U današnjem društvu obilježenu materijalizmom, tržišnom ekonomijom koja jedne bogati sve više, a druge sve više osiromašuje, u kojem vlada konzumeristički duh Zapada, od presudne je važnosti oblikovanje kršćanske vjerničke svijesti zajedništva da se ne brinemo i skrbimo samo za sebe, nego i za ono što se tiče drugih.

Veliki izazovi za moralnu odgovornost i skrb
Neprestance se spominju i ekološke prijetnje, zatim tu su ratovi, osvajanja, prestiž krupnoga kapitala i niz drugih problema koji povlače moralnu odgovornost. U kojem pravcu sve te odrednice vode svijet?

DR. SMILJANIĆ: Zbog tih svih katastrofa i nedaća koje se događaju razumljivo je da je čovjek današnjice zabrinut za vlastiti opstanak i egzistenciju. Ugroženost ekosustava poprima zabrinjavajuće obrise. Svjedoci smo nedavnih nemilih događaja u amazonskoj prašumi. Klimatske promjene potresaju i utječu na čitavu stvorenu stvarnost i sva živa bića. Svi ti događaji zahtijevaju od čovjeka moralnu odgovornost i skrb, osobito jer je velikim dijelom i sam krivac i uzročnik klimatskih promjena. Briga i skrb za okoliš i prirodu sastavni su dio također vjere u Boga Stvoritelja. Čovjek je pozvan da odgovornim ophođenjem s prirodom i njezinim resursima ostavi budućim naraštajima okoliš za dostojanstven ljudski život. Takvo je ophođenje ukorijenjeno u kršćanskoj vjeri u stvaranje. Poučio nas je to još u 13. stoljeću sv. Franjo Asiški, »prvi ekolog svijeta«, u svojoj Pjesmi stvorova u kojoj veliča Boga Stvoritelja za svu stvorenu stvarnost koja služi čovjeku za dostojanstven život. Moramo priznati kao kršćani da se nismo uvijek ophodili s prirodom na ispravan način i da smo također sudionici ekoloških katastrofa. U tome se također očituje odgovornost za druge prema onoj rečenici pripisivanoj sv. Franji: ne živjeti samo za sebe, nego i drugima koristiti.

»Za slobodu nas Krist oslobodi«
Nerijetko se čuje iz kršćanskih usta: to je volja Božja. Pa zar čovjeku Bog nije dao i slobodu, ali da je ne zlorabi. Što je volja Božja za čovjeka slobode?

DR. SMILJANIĆ: Život i sloboda dar su Božji svakomu čovjeku. Upravo zato što je čovjek slobodan do te mjere da čak i Bogu može reći »ne« tu svoju slobodu čovjek može i jest zlorabio. No u onom konačnom temeljnom opredjeljenju, što nazivamo »optio fundamentalis« u moralnoj teologiji, vjerujemo i nadamo se da čovjek u svojoj slobodi spoznaje ponudu spasenja koju mu Bog daje u Isusu Kristu. Volja je Božja da se svi ljudi spase i dođu do spoznaja istine, a onda i za čovjeka slobode to mora biti glavna misao vodilja, i da na tom putu slobode ne putuje sam, nego uvijek s drugima i za druge, te tako živi i djeluje da i drugima upravo želi Božje spasenje. Jedna od najsmionijih novozavjetnih rečenica glasi: »Za slobodu nas Krist oslobodi«, koja je u poslanici Galaćanima.

Do istine se može doći samo priznavanjem istine
U hrvatskom društvu postoje velike ideološke podjele, prvotno nastale na povijesnim okolnostima, a današnje je garniture potiču i proizvode, posebice kad se skriva istina o prošlosti. Kako do svjetla istine?
DR. SMILJANIĆ: Mislim da odgovor na to pitanje najbolje izražavaju ove riječi pape Franje iz enciklike »Laudato si’«: »Moramo ponovno osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet te da vrijedi biti dobar i čestit. Već predugo grcamo u moralnoj degradaciji izrugujući se s etikom, dobrotom, vjerom i poštenjem. Vrijeme je da priznamo da nam ta lakomislena površnost nije donijela ništa dobro. To rušenje samih temelja društvenoga života na kraju može dovesti do toga da se borimo jedni protiv drugih kako bismo obranili vlastite interese, do novih oblika nasilja i okrutnosti.« Uz to vrlo je poticajno pročitati i knjigu prof. dr. Tončija Matulića »Tužaljke kamenja hrvatske pustinje« iz koje se jasno vidi kakvo je realno društveno i političko stanje u Hrvatskoj i kako su duboke ideološke podjele i dalje ne samo prisutne, nego se i produbljuju. Do istine se može doći samo priznavanjem istine. Onaj tko je od istine sluša glas Istine, Isusa Krista koji je Put, Istina i Život.
U hrvatskom društvu na snazi je selektivnost istine koju promiču ideološki usmjereni mediji. Jednu se istinu želi jako naglasiti i osuditi, a drugu uvijek opravdati i relativizirati. Oni koji relativiziraju istinu o komunizmu i komunističkim zločinima jako su glasni jer im mediji omogućuju da iznose svoja iskrivljena povijesna stajališta i šire povijesne neistine. Iz čitave ove društvene i političke sfere nameće se jedini zaključak da oni koji potiču i promiču povijesne neistine žele reći da bi bilo bolje da Republike Hrvatske nije ni bilo i da bi sve bolje bilo da je ostala bivša Jugoslavija. Žalosno je i tragično za jedan narod da takve i te ideje zauzimaju znatan prostor u hrvatskim medijima. To je zajednički nazivnik koji bih podvukao što se tiče ove problematike. Dakle, samo onaj tko prihvati istinsko evanđeosko obraćenje, radikalnu promjenu uma i srca može priznati istinu, njome biti preobražen i zahvaćen te tako očitovati da je čovjek istine i donositi onda plodove svjetlosti, a to su dobrota, pravednost i istina.

 

Čovjek svoju moć pokazuje u tiraniji i vladanju
Treba li se čovjek, koji vjeruje Bogu, bojati što čovjek danas može uništiti svijet?

DR. SMILJANIĆ: Znanstveno-tehnološko doba stvorilo je moć samouništenja. Nuklearno i biokemijsko naoružanje može uništiti čitavo čovječanstvo i planet Zemlju. Čovjek je stavio u svoje ruke moć samouništenja i samorazaranja. To već odavno nije samo mogućnost, nego kruta stvarnost. Čovjek svoju moć pokazuje u tiraniji i vladanju, pokoravanju svega oko sebe i svih oko sebe, osobito još ako je to potpomognuto tehničkom moću. No Bog Isusa Krista svoju moć pokazuje opraštanjem i milosrđem, što je najvidljivije iz riječi i djela Isusa iz Nazareta, Sina Božjega. Kršćanin koji istinski vjeruje u Boga Isusa Krista i živi vrjednote Božjega kraljevstva usprkos mnogim sumnjama i strahovima, tjeskobi i zabrinutosti uvjeren je i zna da posljednju riječ nema »nitko drugi« nego ljubav i milosrđe živoga Boga koji se od početka povijesti spasenja očituje kao jedini Gospodar povijesti.

Samokritičnost i služenje općemu dobru
Brojnima su puna usta prava, pravde, demokracije… Što je s moralnom odgovornošću za opstanak hrvatskoga naroda?

DR. SMILJANIĆ: Moralna odgovornost trebala bi se ponajprije očitovati u brizi i skrbi za opće dobro. Poslanje politike i jest briga i skrb za opće dobro. Teološkim rječnikom rečeno, politika bi trebala biti služenje ljudima i narodu. No politikom se bave ljudi. Oni su subjekt politike. Moralna preobrazba politike moguća je samo preobrazbom političara. U hrvatskom je društvu prijeko potrebna promjena svijesti i mentaliteta političara. Ono što postoji u nas samo je kozmetička preobrazba s demokratskom retorikom. U stvarnosti, kao što svi dobro znamo, sasvim je suprotno. Političke stranke unutar sebe djeluju i ponašaju se po obrascu komunističke partije, dakle jednopartijski. Kako od takvih stranaka očekivati demokratske vrijednosti i vrjednote kada sasvim suprotno djeluju unutar sebe?

Loša i gotovo nikakva nacionalna politika, kritično demografsko stanje, nezaposlenost, odlazak iz zemlje brojnih mladih, slabo gospodarstvo samo su neki od bitnih čimbenika koji pokazuju moralnu neodgovornost hrvatske politike. Osnovni je problem svih hrvatskih političkih faktora to što samo daju analizu koja je više-manje svima dobro poznata i prebacuju odgovornost jedni na druge, a ne nude konkretna politička, ekonomska i gospodarska rješenja. Dok god ne bude samokritičnosti unutar hrvatske politike i istinske volje i želje za opće dobro ostat ćemo u onom što se naziva »circulus vitiosus«.

IZVORGlas Koncila br. 39/2019.
Prethodni članakCRKVA U BIZANTSKOJ UTVRDI IZ 6. ST. Crkva sv. Kuzme i Damjana iznad Barbata
Sljedeći članakŠTO DAJE VRIJEDNOST POKORNIČKOJ PRAKSI? Unutarnja pokora i ljubav prema Bogu