DR. PIOTR MAZURKIEWICZ, SVEĆENIK I POLITOLOG NA SVEUČILIŠTU KARDINALA STEFANA WYSZYNSKOGA U VARŠAVI Promjena smjera u Europi je ne samo potrebna, nego i moguća

Piotr Mazurkiewicz
Snimio: B. Čović | Dr. Piotr Mazurkiewicz

Na 20. susretu interkulturalnoga dijaloga kluba pučkih stranaka u Europskom parlamentu s Crkvama i vjerskim organizacijama, koji je nedavno održan u Zagrebu, iznimno je zanimanje privuklo predavanje poljskoga svećenika i politologa dr. Piotra Mazurkiewicza, bivšega generalnoga tajnika Komisije biskupskih konferencija Europske unije (ComECE) koji sada radi na Sveučilištu kardinala Stefana Wyszynskoga u Varšavi. Dr. Mazurkiewicz rado se odazvao molbi Glasa Koncila za razgovor, u kojem se pokazao kao vrlo svestran i susretljiv sugovornik.

»Islam je u Europi općenito u porastu«
Možete li sažeto prenijeti neke naglaske iz svoga zapaženoga predavanja?

DR. MAZURKIEWICZ: U središtu pozornosti moje sekcije bio je fenomen, proces masovne migracije u svijetu, posebno u Europi, gdje je u posljednje tri godine taj proces poprimio sasvim novu dimenziju. Prvo, imigracija je postala masovna, a drugo, ona mijenja religijsku i društvenu strukturu. Naime, oko 80 posto novih migranata su muslimani. Pokušamo li sagledati religijsku budućnost Europe, vjerojatno je – riječ je o projekcijama, o onome što je polazeći od sadašnjih okolnosti znanstveno-analitički moguće predvidjeti – da će u sljedećih trideset godina, dakle oko 2050. godine, broj kršćana pasti sa 75 na 63 posto; druga skupina koja je inače u svjetskim razmjerima u opadanju, a to su oni koji se ne priznaju pripadnicima ni jedne službene religije, u Europi će porasti, sa 18 na 23 posto; i konačno porast će broj muslimana, kojih je sada u Europi oko 6 posto.

»Održi li se stopa imigracije muslimana na razini kakva je bila prije 2014. godine, za tridesetak ćemo godina u Europi imati oko 11 posto muslimana. No budu li se migracijski tokovi razvijali kao prošle tri godine, to će donijeti još tri postotna boda, tj. udio muslimana popet će se na 14 posto. Dakle, 2050. godine mogli bismo imati 75 milijuna muslimana.«

Islam je u Europi općenito u porastu, i to zbog dvaju čimbenika. Prvi je plodnost, koja je među muslimanima veća nego u kršćana ili u osoba bez religije. Prosječna stopa plodnosti u Europi iznosi 1,6, a u muslimana ona iznosi 2,6. Drugi veliki čimbenik, čiji je utjecaj u posljednje vrijeme bitno ojačao, jest imigracija. I tu postoje različite projekcije. Temom se među ostalima bavio glasoviti američki institut »Pew Research Centre«. Održi li se stopa imigracije muslimana na razini kakva je bila prije 2014. godine, za tridesetak ćemo godina u Europi imati oko 11 posto muslimana. No budu li se migracijski tokovi razvijali kao prošle tri godine, to će donijeti još tri postotna boda, tj. udio muslimana popet će se na 14 posto. Dakle, 2050. godine mogli bismo imati 75 milijuna muslimana. No te su brojke prosjek za čitavu Europu. U nekim zemljama u kojima već sada imamo velike muslimanske zajednice, poput Francuske, a sada i Njemačke ili Švedske, taj bi udio mogao biti od 20 do 30 posto. Osim toga, imat ćemo i zemlje s muslimanskom većinom. Za sada su to Albanija i Kosovo, a mogle bi biti i Bosna i Hercegovina i Makedonija. Drugim riječima, granica između kršćanskoga i muslimanskoga svijeta pomiče se prema sjeveru.

Mogući društveno-politički scenariji
Nije li jednostavno nužno da se takvi trendovi odraze i na političku sliku Europe?

DR. MAZURKIEWICZ: Da, ta nužnost proizlazi već iz prirodne potrebe različitih skupina da budu zastupljene po svojim političkim predstavnicima.

I tu ste spomenuli različite moguće scenarije…

DR. MAZURKIEWICZ: Već sada u Europi možemo govoriti o relativno mirnoj koegzistenciji dvaju »establišmenta«, dviju skupina, kršćana i onih koji ne pripadaju nijednoj religiji, zvat ćemo ih »sekularisti«. Sada se njima pridodaju muslimani te se postavlja pitanje kakva će biti interakcija između triju skupina. Prva je mogućnost da muslimani promijene vjeru, no ta mogućnost nije baš vjerojatna, barem kad je u pitanju veći broj ljudi. Druga je mogućnost modernizacija islama. Tu se postavlja veliko, presudno pitanje, čija se srž može ovako artikulirati: Je li islam na neki način samo zakasnio u procesu modernizacije u odnosu na kršćanstvo ili je razlika između islama i europske političke kulture imanentna islamskoj religiji, tj. je li određena politička vizija sastavan, bitan dio islama? Ako islam, da se tako izrazim, poprimi europski model, bit će jednostavno jedna od religija u Europi. No ako se to ne dogodi, doći će do sukoba.

Neke su projekcije vrlo negativne, u smislu da predviđaju velik sukob. Već sad svjedočimo terorističkim napadima islamskih fundamentalista na ciljeve u Europi. U slučaju da to dosegne veće, kritične dimenzije, doći će do reakcije drugih, autohtonih skupina, i do otvorenoga sukoba. Jednu od projekcija na neki je način u svojem romanu »Pokoravanje« (»Soumission«) utjelovio francuski pisac Michel Houellebecq. Riječ je o mogućnosti da islamistička stranka demokratski preuzme vlast u nekoj zapadnoj zemlji te da uvede neku vrstu Europi prilagođenoga šerijata. Još jedna mogućnost koja postoji u projekcijama pretpostavlja scenarij u kojem bi skupina sekularista, koja bi ostala manjinom, ali bi prigrabila instrumente moći, uvela neku vrstu modernoga aparthejda, dakle podjelu građana na dvije klase, na one koji zahvaljujući instrumentima moći imaju građanska prava i vlast te na građane drugoga reda.

Potrebna je kratkoročna i dugoročna politika
U svojem ste izlaganju spomenuli i dvojicu papa, Pija XII. i Franju…

DR. MAZURKIEWICZ: Ovo što sam do sada govorio svojevrstan je presjek socioloških i politoloških analiza. No i socijalni nauk Crkve govori o migracijama. U izlaganju sam naveo apostolsku konstituciju Pija XII. »Exsul Familia« iz 1952. godine, kao prvi dokument papinskoga učiteljstva posvećen izravno tomu pitanju. U konstituciji je sveta Obitelj postavljena kao prototip migrantske obitelji i kao mjerilo odnosa prema migrantima. No u apostolskoj se konstituciji ističe i povratak svete Obitelji u Palestinu čim je to bilo moguće. Nisu ostali u Egiptu, nisu postali Egipćani. Paradigma svete Obitelji dakle implicira i pravo na povratak, pravo na domovinu, kao i obvezu da se iseljenicima omogući i olakša povratak.

Istaknuo sam i poruku pape Franje, koja ustraje na suosjećanju: svaka ljudska osoba ima jednaku vrijednost, stoga svakoga čovjeka, pa i izbjeglicu, moramo prihvatiti. To pak uključuje i izazov kako mu omogućiti da raste i integrira se u društvo, kao i izazov kako pronaći ravnotežu između sigurnosti svake osobe i odgovornosti za nacionalnu sigurnost. Na političkoj razini vlade bi trebale preuzeti odgovornost kako za jedno tako i za drugo.

»Ključno je, međutim, kakvo značenje dajemo tim činjenicama, što one kažu politici. Kakav će odgovor biti na njih – to je zadaća političara. No ne mogu zatvarati oči pred problemima jer će oni kad-tad postati neizbježni. (…) Projekcije koje sam naveo nisu determinističke, nego ovise o odlukama koje se donose, o onome što će se učiniti, a što izbjeći.«

Rekao sam također da je politika koja se zasniva na razini suosjećanja kratkoročna politika. Postoje izvanredna stanja usred kojih se nalaze ranjive ljudske osobe i potrebno ih je zbrinuti. Takva je kratkoročna politika nužna jer ljudi ne mogu čekati. No potrebna je i dugoročna politika. Ona mora krenuti od pitanja zašto dolazi do migracija, tj. mora analizirati i probleme u emigrantskim zemljama koji navode ljude na odlazak (engl. push factors, čimbenici »guranja«) i probleme zbog kojih Europa privlači migrante (engl. pull factors).

Kad je riječ o elementima »guranja«, Europa mora pridonijeti rješenju problema zemalja Trećega svijeta, posebice u Africi. Europa je, istina, u Afriku do sada utukla velik novac, ali prema mojem mišljenju nikada nije željela stvarni razvoj afričkih zemalja, tj. stvarno smanjenje gospodarskoga jaza između Afrike i Europe.

S druge strane, među europskim problemima ističe se demografska kriza. U tom pogledu u Europi postoji praznina, zbog koje Europa, pa i političari i politike, želi privući ljude. No ako pogledamo dublje, demografska je kriza izravno povezana s pobačajem. Broj pobačaja počinjenih u posljednjim desetljećima okvirno odgovara broju ljudi koji nedostaju. Europa, dakle, vlastitom politikom uzrokuje krizu, a onda, da bi je riješila, traži rješenja izvana. Stoga smatram da Europa mora dubinski revidirati svoju politiku i pitati se kako riješiti svoje probleme, a da istodobno ne stvori nove probleme, samoj sebi, ali i u zemljama u razvoju.

Politika je odgovorna za odgovore
Nakon niza izlaganja u kojem je bilo i Vaše, talijanska zastupnica Elisabetta Gardini rekla je u raspravi da se na izlaganjima moglo čuti nešto što u današnjoj Europi, nesvjesnoj svojih korijena, graniči s politički korektnim. Vrlo je vjerojatno da je mislila upravo na Vaše izlaganje. U Hrvatskoj bi Vam prigovorili sintagmom da »prebrajate krvna zrnca«, i to ne samo sadašnjim naraštajima, nego i budućim…

DR. MAZURKIEWICZ: Mislim da je dužnost znanstvenika analizirati, informirati. To je po sebi neutralno, u smislu da govorimo o činjenicama i o projekcijama koje se na njima temelje. Ključno je, međutim, kakvo značenje dajemo tim činjenicama, što one kažu politici. Kakav će odgovor biti na njih – to je zadaća političara. No ne mogu zatvarati oči pred problemima jer će oni kad-tad postati neizbježni.

Kad govorimo o crnim predviđanjima, znanost to ne čini zato da bi bila proročica nesreće, nego upravo zato da se ona ne bi obistinila. Projekcije koje sam naveo nisu determinističke, nego ovise o odlukama koje se donose, o onome što će se učiniti, a što izbjeći. Dakle saznanje da postoji teoretska mogućnost da se neki od crnih scenarija ostvare treba shvatiti kao upozorenje da se oni ne bi ostvarili. U konačnici to je jedna od glavnih zadaća i međureligijskoga dijaloga s muslimanima.

Poljska i Mađarska pokazuju da je promjena smjera moguća 
Činjenica je da Poljska ima vladu čiji se članovi većinom izjašnjavaju kao katolici te u mnogočemu nastoje i djelovati prema onom što kažu da vjeruju – što baš u europskim okvirima nije tako česta pojava. Kako to vrjednujete?
DR. MAZURKIEWICZ: Prvo, nema vlade na svijetu koja ne griješi i kao kršćani nikad ne možemo reći: »Ova je vlada savršena.« Uvijek moramo imati kritički odmak. S druge strane, ako u duljem razdoblju sagledamo politički i društveni razvoj u Europi, možemo ustanoviti da je uvijek išao ulijevo. Navest ću samo jedan primjer, onaj španjolski: Zapaterova je vlada provela društvenu revoluciju proguravši gotovo sve elemente suvremene europske ljevičarske agende. Što se dogodilo nakon Zapatera? Došli su takozvani konzervativci koji su konzervirali gotovo sve što je učinjeno za vrijeme Zapatera. To je opća tendencija u Europi. Ljevici uspije progurati ovaj ili onaj projekt, ovaj ili onaj zakon. No nikada se nije dogodilo da je desnica učinila znatan korak unazad, tj. da je vratila stvari u prijašnje stanje.
Jedina su iznimka u tome poljska i mađarska vlada, koje uistinu vode vlastitu politiku, tj. imaju viziju koja se razlikuje od viđenja ljevice te pokazuju da je moguće promijeniti ne samo ritam, nego i smjer politike, da je moguće ne samo odgoditi provođenje usmjerenja koje bi se željelo nametnuti kao povijesno-civilizacijska nužnost, nego ga je moguće i preokrenuti, tj. da se svijet može razvijati i u smjeru koji je više u skladu s kršćanskom vizijom.
Kad kažem da su poljska i mađarska vlada jedine iznimke, mislim na političku razinu. U društvenom smislu slična se nagnuća uočavaju u čitavoj srednjoj Europi. Ovdje u Zagrebu spomenut ću kao primjer referendum o ustavnoj definiciji braka. I Hrvatska je zauzela obrnuto stajalište u odnosu na primjerice Francusku ili Njemačku, a društvo je pokazalo da je to moguće.
No potom je učinjeno sve, na političkoj i medijskoj razini, da se taj referendum koliko je god moguće nekako zaobiđe i marginalizira, kao i da se nešto slično, ne daj Bože, nikada više ne ponovi…
DR. MAZURKIEWICZ: Točno. No društvo se izjasnilo i pokazalo da je inverzija smjera moguća. To ne znači automatski da političari prate društvo, pa i demokršćanski političari. U tom smislu Hrvatska nipošto nije iznimka. Poljsko i mađarsko društvo učinilo je daljnji korak: izabralo je političku opciju koja će zastupati stajališta većine u društvu. Mogućnost da se to dogodi povezana je i s povijesnim naslijeđem. No ponavljam, na društvenoj razini u srednjoj Europi učinjeni su mnogi važni koraci u tom smjeru.

 

Gledati dalje od sljedećih izbora
Ne čini li Vam se da mnogi u Europi upravo pred problemima koje spominjete baš zatvaraju oči?

DR. MAZURKIEWICZ: Dubinski i sustavan nedostatak demokracije jest to što se politički dužnosnici biraju na četiri ili pet godina. Stoga političari često, da ne kažem u pravilu, prilagođavaju svoje odluke tim rokovima, kako bi zadržali svoj mandat i osvojili sljedeći. S druge strane, problemi o kojima ovdje govorimo zahtijevaju dugoročan pristup, gledanje barem dvadeset ili trideset godina unaprijed. Jasno je da političari koji su sada na dužnosti zapravo donose odluke koje će se ticati jednoga drugoga i drugačijega društva, tj. donijet će plodove novomu naraštaju. Dakle, poticanje političara da se suoče s ovakvim pitanjima u konačnici je poticaj da se manje bave samo sljedećim izborima, a više općim dobrom koje uključuje i dobro budućih naraštaja.

Već ste spomenuli da muslimanske zajednice nisu jednako raspoređene u Europi. Je li to možda razlog i različitih pristupa migracijskomu fenomenu?

DR. MAZURKIEWICZ: Da, geografska slika Europe po tom je pitanju različita. Općenito govoreći, imamo zemlje koje su, u većini slučajeva, nekada imale kolonije i ta je povezanost uvjetovala imigracijske tokove, što je dovelo do stvaranja većih muslimanskih zajednica u tim zemljama. U tu skupinu zemalja, ugrubo govoreći, spadaju Velika Britanija, Francuska i Nizozemska, a u novije su im se vrijeme pridružile Švedska i Njemačka. S druge strane imamo zemlje srednje Europe, koje nisu imale kolonije i koje k tomu imaju drugačiju percepciju islama jer su se nalazile na granici, u zoni izravnoga sukoba s Otomanskim Carstvom. Te su zemlje u pravilu opreznije kad je riječ o izbjegličkim politikama.

Poljska je primila 2 milijuna migranata!
Poljsku se obično ubraja među zemlje koje nisu baš sklone izbjeglicama. Je li to točno?

DR. MAZURKIEWICZ: U europskoj je javnosti stvoren dojam da se Poljska protivi razmještanju migranata. No taj je dojam pogrješan i ne temelji se na činjenicama. Naime, radi se o pitanju nadležnosti nad razmještanjem migranata. U ovom času nadležnost pripada državama. Prošle je godine Europska komisija željela preuzeti nadležnost nad tim pitanjem. Neke zemlje, uključujući i Poljsku, nisu to prihvatile. No one nisu bile protiv migranata, nego protiv prenošenja nadležnosti na Europsku komisiju. Riječ je, dakle, o političkom problemu u najužem smislu riječi.

To pitanje ima još jedan aspekt. Naime, nisu svi ljudi koji dolaze u Europu jednaki. Međunarodno pravo poznaje različite kategorije, od kojih nisu sve na jednak način ugrožene te nemaju jednaka prava na međunarodnu zaštitu: ekonomska migracija, izbjeglice, prognanici… Treba priznati da, kad je o posljednjim izbjegličkim valovima riječ, na tom polju nedostaje jasnoće.

U ostatku Europe malo se znade o tome da je Poljska u 2016. godini bila druga zemlja u EU-u po broju primljenih migranata. Prva je bila Velika Britanija, druga Poljska, treća Njemačka. No percepcija je u medijima drugačija. Zašto? Zato što se migracija s juga prikazuje kao jedina migracija. A to ne odgovara stvarnosti. Poljska je u navedenoj godini primila više od pola milijuna migranata, ali s istoka. Taj je val izbjeglica/migranata pokrenuo rat u Ukrajini. Poljska sada na svom području ima dva milijuna Ukrajinaca.

S kršćanima nestaju i umjereni muslimani
To bi neki već shvatili kao diskriminaciju muslimana u korist (ukrajinskih) kršćana…

DR. MAZURKIEWICZ: Dio migracijske politike, za koju nadležnost Poljska nije željela prepustiti Europskoj komisiji, jest i pravo na izbor skupine koju će određena zemlja primiti. Čini mi se prirodnim da zemlja bira one skupine koje će se lakše integrirati, a to je povezano s kulturom te s religijom kao dijelom kulturnoga identiteta. Dakako da će se ljudi iz islamskih zemalja lakše integrirati u Francuskoj gdje postoje islamske zajednice i džamije i gdje u državnim tijelima postoje ljudi koji su islamske vjere i koji govore arapski negoli u Poljskoj gdje svega toga nema.

»U europskoj je javnosti stvoren dojam da se Poljska protivi razmještanju migranata. No taj je dojam pogrješan i ne temelji se na činjenicama. Naime, radi se o pitanju nadležnosti nad razmještanjem migranata. U ovom času nadležnost pripada državama. Prošle je godine Europska komisija željela preuzeti nadležnost nad tim pitanjem. Neke zemlje, uključujući i Poljsku, nisu to prihvatile.«

Kad je riječ o Bliskom istoku ili Africi, poljska je vlada sklonija onoj drugoj načelnoj političkoj opciji, o kojoj također govori papa Franjo: pomoći ljudima da ostanu u svojim zemljama, odnosno da se u njih vrate. Sličnu politiku provodi i poljska vlada, koja nastoji pomoći ljudima u Siriji, u Iraku i drugdje, da ne moraju odlaziti u Europu. Do zanimljivih iskustava, koja bi mogla poslužiti i kao putokaz europskim državama, doveli su projekti »Crkve u nevolji« i drugih sličnih organizacija koje su pomagale prognanim iračkim kršćanima i jazidima, koji su bili razasuti po logorima u okolnim zemljama. Prije dvije godine samo je dva posto njih bilo spremno vratiti se u svoje domove. No kad je postignut minimum sigurnosti i kad im je pružena pomoć, taj se postotak popeo na 50 posto. Mislim da bi slično trebala težiti i Europska unija općenito u odnosu na Afriku i Bliski istok: promicati mir i sigurnost te podupirati projekte koji su bitni za stvarni gospodarski, politički i općenito društveni razvoj.

Posebno je pitanje zaštita kršćana. Mislim da bi i to trebala biti važna briga Europske unije. Naime, ako na Bliskom istoku nestane kršćana, ubrzo će nestati i umjerenih muslimana, tj. promijenit će se i lice islama u smjeru kakav Europa sigurno ne želi, radi same sebe, svoje sigurnosti i svoje budućnosti, tj. radi suživota na vlastitom tlu. U tom se pogledu posebno ističe Mađarska kao jedina zemlja koja ima tijelo na razini ministarstva koje različitim projektima pomaže progonjenim kršćanima u matičnim zemljama.

U začetcima aparthejd – protiv kršćana?
Spomenuli ste mogućnost svojevrsnoga aparthejda u Europi. Ne postoje li već sada neke njegove naznake, ali poglavito prema kršćanima. Naime, neki su glasovi u raspravi išli i u tom smjeru, primjerice hrvatske zastupnice Marijane Petir…

DR. MAZURKIEWICZ: Trenutačno u nekim zemljama uistinu postoji sukob između kršćanskoga svijeta, posebno katoličkoga, i sekularizirane zajednice. Na institucionalnoj razini postoji više modela uređenja odnosa između vjerskih zajednica, odnosno Crkava, i države. No postoji i društvena razina, na kojoj postoje veliki problemi, posebno u Europi gdje sekularizirani svijet želi posve dokinuti prisutnost religije u javnosti. Točnije, ne toliko islamsku prisutnost jer se »sekularisti« boje reakcije islamskoga fundamentalizma, nego kršćansku prisutnost. Nije riječ o progonima u pravom smislu riječi, nego o diskriminaciji, posebno kad je riječ o pravu na iskazivanje svoje vjere kršćanskim simbolima u javnosti.

Drugo su veliko područje sukoba velike etičke teme, posebno sada kad je politika u Europi promijenila mnoge zakone – o pobačaju, o umjetnoj oplodnji, o eutanaziji, o istospolnim parovima – te pokušava njima obvezati sve građane, uključujući i kršćane odnosno katolike, tjerajući ih da djeluju protiv svoje savjesti. Ovdje možemo reći da je izravno poprište sukoba etika, a ne sama religija kao takva. No za nas kršćane etika je dio religije i ne možemo je odvojiti od svoje vjere. Stoga, ako je kršćanin prisiljen djelovati protiv svoje savjesti, to znači da je prisiljen djelovati i protiv svoje vjere.

IZVORGlas Koncila br. 1/2018.
Prethodni članakKNJIGA »OSOBA, ETIKA I NACIJA« Humanizam o. Franje Hijacinta Eterovića
Sljedeći članakPrilika br. 1/2018