Hrvatsko katoličko sveučilište organiziralo je u svibnju i lipnju niz zanimljivih tribina o svemiru, na kojima su nastupili predavači s eminentnih znanstvenih ustanova, među kojima i dr. s. Ivana Pavla Novina s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Već sama činjenica da je katolička redovnica promišljala o: materijalnom sadržaju današnjeg svemira, tamnoj materiji i energiji, multiverzumu, mogućnosti života u svemiru osim Zemlje, različitim kozmološkim i kozmogonijskim problemima… svakako privlači pozornost, pa smo ju zamolili za razgovor o tek nekoliko laganijih tema, jasno, u kontekstu odnosa vjere i razuma.
Rođena je g. 1980. u Zagrebu, gdje je diplomirala filozofiju i sociologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Redovničkim imenom s. Ivana Pavla od 2004. članica je Kongregacije sestara dominikanka svetih anđela čuvara. Od 2010. na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu djelovala je kao vanjska suradnica, pa kao asistentica, izvodeći nastavu s područja filozofije, tj. granama logika, filozofija znanosti, metafizika i povijesti filozofije.
Doktorat na području filozofije znanosti stekla je obranom teze »Filozofijska analiza empirijskih temelja suvremene kozmologije« 2018. na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Izabrana je ove godine u zvanje znanstvenoga suradnika u znanstvenom području humanističkih znanosti – polje filozofija. Sudjelovala je na više domaćih i međunarodnih znanstvenih simpozija i autorica je više znanstvenih radova.
DR. NOVINA: Mislim da je neobičnije da je takvo nešto neobično. Naime, činjenica je da se filozofijom ni znanošću nikada nisu bavila velika mnoštva, no neobično je pomisliti da se filozofijom i znanošću trebaju ili smiju baviti samo nevjernici ili vjernici, redovnici ili laici. »Milost potrebuje i usavršava narav«, vjera oplemenjuje našu svakodnevicu, ali naravni dio je na nama. Vjera ne zabranjuje mišljenje i istraživanje, niti ga ograničava, ona ga produbljuje i stavlja u širi kontekst. Kao vjernici i nevjernici, redovnici ili laici dio smo istoga svijeta, ali ga svi ne promatramo i istražujemo iz istih perspektiva. Dobro je to, jer imamo što dati jedni drugima i dobro je dok tražimo istinu, jer kako je to rekla Edith Stein i ne znajući tražimo Boga. U tom smislu i štoviše, papa Franjo u više navrata Crkvu pozvao da bude »Crkva koja izlazi« da »postane prijateljski sugovornik onoga traženja Boga koje oduvijek pokreće čovjekovo srce i poput Pavla pođe na atenski trg i zboriti poganima o nepoznatom Bogu«. Za svaki kontekst, za svaki areopag Crkva mora naći, prikladan i razumljiv jezik. U tom smislu, pozvani smo svladati jezike da bismo govorili s drugima i drugačijima, to je naša dužnost i za nju smo odgovorni.
Štoviše, studij je bitni dio duhovnosti dominikanskoga reda i dominikanskoga identiteta. Povezivanje studija s osnovnim ciljem reda, spas duša, jedna je od novosti (karizma) što ih je uveo sv. Dominik koji je poslao prve redovnike u velike sveučilišne gradove da tamo studiraju, propovijedaju i osnivaju samostane. Molitva, studij, zajedništvo i apostolat temelji su dominikanske duhovnosti – neodvojivi su. Dimenzija studija važna je za izgradnju zajednica s dominikanskim identitetom. Studij je dio dominikanskoga poslanja, a o kakvom je studiju riječ mislim da nam dovoljno govore sv. Albert Veliki ili sv. Toma Akvinski. On u dominikanskom redu nije neka etapa formacije, nego način bivstvovanja: on natapa i oplođuje cijeli naš život. Taj studij ne smije zanemariti aktualna pitanja današnjeg svijeta. Studij nam omogućuje izaći na areopage današnjega svijeta i na njih donijeti svjetlo vjere. U tom smislu, mislim da je sasvim prirodno da se i poneki redovnik i redovnica nađu i na području filozofije znanosti.
DR. NOVINA: Filozofija je takva, intrigantna, možda zato što je zanima ono najizvornije, pravo stanje stvari. Zahtjevna možda baš zato što se kreće prema jednostavnosti i traži ono najesencijalnije u svemu. Možda je nekome neobična ili daleka baš zato što je toliko razumska, ono primarno i najobičnije. No filozofija je nužna. Filozofija osvješćuje da je zbilja složena i da joj kao takvoj treba pristupati. To ima posljedice za sve znanosti, od fizike do teologije. U tom smislu, filozofijski je jasno da nikada empirizam, ma koliko daleko sezao, ne može dokinuti ulogu mišljenja u formiranju i utemeljenju znanstvenih teorija, baš kao što ne postoji takav logički idealizam, neka sfera čistoga mišljenja koja bi raskinula sve veze s činjeničnim,istaknuo je E. Cassirer. U tom smislu i samoj znanosti je odavno jasno da neka »čisto« empirijska znanost ne postoji, a filozofiji da iskustvo ne može zanemariti. Kada je u pitanju kozmos, univerzum, jedna i jedinstvena sveukupnost, samo načelna odvojivost znanosti i filozofije postaje još očitija. K. R. Popper je upravo stoga tvrdio da je kozmologija najfilozofičnija od svih znanosti, ali i da postoji barem jedno filozofijsko pitanje koje zanima svakoga čovjeka, a to je pitanje kozmosa. Stoga bi prikladnije bilo, suvremenu kozmologiju shvatiti šire, kao znanstveno-filozofijsku disciplinu koja uključuje i empirijsku kozmologiju i filozofiju adekvatne dubine.
DR. NOVINA: Filozofija je uvijek bila nužna sastavnica razvitka kozmološke misli i teorija. J. Kepler, I. Newton, A. Einstein, ali i Faraday i Maxwell, Bohr, Heisenberg, Dirac i velika većina uglednih teorijskih fizičara uvijek su se pozorno oslanjali na empirijske temelje, no bili su duboko svjesni nužnosti filozofije. Ideja da su znanost i filozofija, a u tom smislu danas filozofija i empirijska kozmologija, pozvane na međusobni dijalog i suradnju, nije ništa novo (prvi filozofi, Aristotel, Albert Veliki, R. J. Bošković, P. Duhem, H. Poincare, K. R. Popper samo su neki primjeri), nije strana filozofima, ali nije strana ni suvremenim znanstvenicima, posebice fizičarima. Neki od njih su: G. F. R. Ellis, S. Majid, H. Zinkergel, C. Smeenek, H. Kragh, E. Agazzi, C. Rovelli, M. Bunge, D. Lambertitd.
Sukus njihova mišljenja je da bi bilo bolje poznavati granice vlastite discipline i izgraditi filozofiju određene discipline koja je adekvatne dubine jer je suvremena fizika, poglavito teorijska fizika, danas pred velikim dvojbama i izazovima koji uključuju pitanja odnosa teorijskog i filozofijskog, naravi filozofije i znanosti i modifikacije empirijske potvrde kao kriterija znanstvenosti. Znanstvenici koji se protive filozofiji, kako je to istaknuo C. Rovelli, prilično nedvosmisleno i prilično izravno, jednostavno su površni jer imaju filozofiju za koju misle da je to jedina istinita filozofija, a ne shvaćaju da ih upravo to ograničava, što to ima puno veće posljedice. Znanost ne napreduje pogađanjem, nego, kaže on, pronalaženjem novih podataka ili proučavanjem sadržaja i vidljivih kontradikcija prijašnjih empirijski uspješnih teorija i, doista, najbolji dio fizike je upravo takav.
Određenje temeljnih koncepata (nužnih za svaku znanost), kritičko propitivanje metoda i idejno pokretanje temeljni su doprinosi filozofije znanosti. Drugim riječima, znanosti je filozofija potrebna u logičkom, epistemološkom i metafizičkom smislu. Što se pod tim misli možda je najizravnije izrekao M. Bunge svom promišljanju o odnosu fizičara i filozofije. On kaže ovako:
»Fizičar… koji je voljan priznati filozofiju kao polje egzaktnog ispitivanja, od takvog pristupa može očekivati mnogo. Čitanje imaginativnih filozofa može ga odvesti novim idejama; studij logike može povisiti njegov standard strogosti i jasnoće; navika semantičke analize pomoći će mu u otkrivanju izvornih referenata njegovih teorija; a ljubav prema logičkoj čistoći i semantičkoj jasnoći učinit će ga pobornikom aksiomatskog formata. Zadnje, ali ne i najmanje važno, kontakt s filozofijom može doprinijeti rastu krila, prije negoli njihovom podrezivanju: može pojačati teoretičarovu vjeru u snagu ideja, može mu pomoći da ne odustane kada mu kažu da su mu ideje operacionalno nedefinirane ili da su mu hipoteze neprovjerljive na očigledan način (nijedna izazovna nova hipoteza ne može tako biti testirana) ili da su njegove teorije prepune kompliciranih ideja. Ukratko, upoznavanje sa suvremenom filozofijom znanosti može eliminirati neke prepreke znanstvenom progresu kojemu se suprotstavlja filozofija neprikladna praksi znanstvenog istraživanja, čiji prestiž proizlazi samo iz toga što su je branili neki eminentni fizičari koji nikada nisu djelovali u skladu s njom«.
No, važno je uočiti da se misao o logičkoj, epistemološkoj i metafizičkoj potrebi filozofije ne odnosi samo na neku znanost, nego na sve znanosti, uključujući teologiju. Filozofija, kako je to pisao T. Vereš, služeći se Kantovim riječima, »ne ide iza nijedne milostive gospodarice držeći skute njezine haljine, nego ide ispred nje noseći baklju«’, to je njezin identitet i uloga.
DR. NOVINA: Naravno, mogu i moraju, da bi bile fizika i filozofija. Pitanje je radije što je u smislu očuvanja vlastite autonomije potrebno? Odgovor se nalazi u poznavanju vlastita identiteta, a to poznavanje uključuje i spoznaju granica vlastite discipline. Prvo nam pomaže ostati tko i što trebamo biti, davati vlastiti doprinos, a drugo nam pomaže osloboditi se zatvorenosti u mišljenje da je ono što poznajemo jedino što postoji i da svu istinu vidimo i znamo samo mi. Ovo potonje vodi nas u dijalog s drugima i drugačijima i korak je prema cjelovitijoj spoznaji zbilje.
DR. NOVINA: Suvremenost brzo prelazi u zastarjelost, to je nešto što bi valjalo imati na umu. Ipak, znanost je jedan od najizvrsnijih alata koji je čovjek razvio zahvaljujući činjenici da je racionalno biće. Znanost je nešto najizvrsnije što imamo. No, zahvaljujući razumu. A upravo nas razum upozorava da svaka znanost ima svoj predmet i metode što ujedno znači da njezine spoznaje imaju ograničen doseg, naravlju predmeta i metodom istraživanja. U tom smislu, drage su mi misli H. Poincarea »znanost ne može biti dovoljna zato što vidi samo jedan dio čovjeka, ili, ako više volite, ona vidi sve, ali vidi sve s iste strane«. Možemo to reći i ovako: predmet istraživanja prirodnih znanosti je prirodni svijet, pod vidom promjene. Taj prirodni svijet teologija gleda u vidu stvaranja, kao stvorenje. Karika koja povezuje ta dva različita vida je filozofija kaže D. Lambert. Naime, razumski je uvidjeti da znanost ne govori o Bogu, Bog nije predmet njezinih istraživanja, ali razumski je priznati da promjena pretpostavlja da nešto već jest, a to da nešto jest, na koncu, pretpostavlja stvaranje. Tako istinska znanost vodi do granica znanstvene spoznaje i upućuje na jednu drugu razinu promišljanja, metafizičku pa teološku. P. Davies je stoga rekao da se »može činiti čudnim, ali da znanost nudi sigurniji put Bogu nego religija jer nam otkriva da je svijet puno više nego se okom može otkriti«.
DR. NOVINA: Pitate li me za traganje za tragovima života ili za traganje za tragovima inteligentnog života u svemiru? Ako me pitate za prvo, treba promisliti što točno mislimo pod »trag života«, a ako me pitate za drugo, valja istaknuti da je između »traga života« i »inteligentnog života« velika razlika. I jedno i drugo su legitimna znanstvena istraživanja, ali ih treba razlikovati, i znati da je riječ o istraživanjima. Ipak, i nadalje, ostaje činjenica da promjena pretpostavlja postojanje, a postojanje stvaranje. Isto tako, valja znati da umnažanje bića ili svemira, tzv. multiverzuma, ne mijenja temeljni princip, ali umnaža počela, nejasnoće i pitanja. U tom smislu znanost, filozofija i teologija pozvane su na dijalog.
DR. NOVINA: Na kraju, voljela bih istaknuti nešto o čemu sam detaljnije pisala u članku pod nazivom »Obrazovanje i evangelizacija«. Naime, i u današnjem svijetu globalizacije, edukacije (znanja i znanosti) i komunikacije (informacija) Crkva je pozvana, istaknuo je papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, ući u dijalog s državama, s društvom po kulturi i znanostima i s onima koji još ne poznaju Krista. U tom smislu, obrazovanje je njezina temeljna obveza i zadaća jer ono može oblikovati čovjeka za dijalog i susret čovjeka s budućnosti u nadi. Želimo li primjer, izvrstan nalazimo u sv. Tomi Akvinskom.
