DR. SC. SNJEŽANA GREGUROVIĆ S INSTITUTA ZA MIGRACIJE I NARODNOSTI Prihvaćanje i integracija ovisi i o samim migrantima

Snježana Gregurović
Snimio: B. Čović | Dr. sc. Snježana Gregurović

Mnogo se okolnosti promijenilo od posljednjega razgovora sa Snježanom Gregurović vođenoga prije devet godina za »Glas Koncila«. Znanstvena suradnica s Instituta za migracije i narodnosti, koja je radila na projektima vezanim uz etničnost, etnički identitet, međunarodne migracije i integraciju migranata, u međuvremenu je doktorirala sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010. s temom »Položaj i integracija novih imigrantskih grupa u južnoeuropskim i srednjoistočnoeuropskim zemljama članicama Europske unije«, a od ove jesenim radi i kao vanjska suradnica na Odjelu za sociologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu te je nedavno održala nastupno predavanje »Migracijski tokovi i integracija migranata u zemljama Europske unije«. Nakon što je u posljednje dvije godine prošlo više od milijun izbjeglica i migranata na putu prema zemljama EU-a, povoda za razgovor bilo je napretek, poput njihove integracije u europsko društvo, poteškoća na tom putu, ali i globalnih opasnosti. Jer, dr. Gregurović je i autorica dvadesetak znanstvenih i stručnih radova iz područja etničnosti, migracija i multikulturalizma. Od 2013. nacionalna je koordinatorica i suradnica službenoga portala Europske komisije za pitanja integracije državljana trećih zemalja »European Web Site on Integration«. Živi u Velikoj Gorici sa suprugom i troje djece. 

Oprez u pripisivanju krivnje
Koliko su Vas iznenadile migracije velikoga broja ljudi iz azijskih i afričkih zemalja? Dobro ste pretpostavili njihov priljev u zemlje Europske unije tvrdnjama da će zbog smanjivanja aktivne radne snage do 20 milijuna osoba Europskoj uniji u bliskoj budućnosti trebati oko 1,5 milijuna radnika svake godine kako bi održala sadašnji razvoj. Što (u)činiti danas kada se Stari Kontinent suočava s nizom problema, među kojima je i onaj sigurnosne naravi, nakon niza terorističkih napada, od Pariza do Manchestera?

DR. GREGUROVIĆ: Fenomen migracija vrlo je star i otkada je čovječanstva prisutan je među različitim narodima u različitim oblicima i trajanjima. Prisilne migracije također su nažalost konstanta u povijesti čovječanstva. Ljudi su se oduvijek selili u potrazi za boljim životnim uvjetima ili su zbog očuvanja života bili prinuđeni napuštati svoje domove zbog ratova, siromaštva i posljedica prirodnih katastrofa. Današnjih više od 65 milijuna raseljenih osoba u svijetu to potvrđuje. U novije vrijeme migracije su postale jedna od glavnih tema političkih i općenito javnih rasprava u zemljama Europske unije koje su ujedno i glavne odredišne zemlje migranata iz azijskih i afričkih zemalja.

Restriktivne politike kojima je cilj onemogućiti imigrantima ulazak u zemlje Europske unije ne mogu riješiti problem neregularnih migracija jer je problem puno dublji. On naime zadire u etička pitanja o pravednosti ekonomskoga poretka i o pravednijoj raspodjeli resursa na globalnoj razini.

Izazovi s kojima se suočavaju te zemlje zbog povećanoga useljavanja stranoga stanovništva mnogobrojni su, no u javnom diskursu najviše prostora zauzimaju pitanja povezana s kontrolom vanjskih granica i sigurnošću zemalja primateljica. Što se tiče terorističkih napada u europskim gradovima, treba biti jako oprezan u pripisivanju krivnje za takve napade imigrantima. Imigranti naime nisu homogena skupina, kako ih se obično shvaća, nego se razlikuju prema etničkim, rasnim i vjerskim obilježjima, ali i po obrazovanju, socijalnom kapitalu, kulturnim resursima te odnosom prema zemlji useljavanja. Stoga poruke koje glase: »Svi su imigranti potencijalni teroristi« ili: »Sve su to muslimani« utemeljene su na pogrješnoj percepciji i sigurno ne će pridonijeti socijalnoj koheziji i boljoj integraciji migranata, nego daljnjoj fragmentaciji društva i politizaciji migrantske i azilantske problematike.

Temom izbjeglica koriste se i brojne političke stranke, posebno u predizborno vrijeme kako bi dobile političke glasove i antagonizirale građane. Iako su u zemljama koje su primile najveći broj izbjeglica i migranata pobijedile stranke koje imigrante vide kao potencijal, sve više jačaju i one koje svoje programe temelje na antiimigrantskim stajalištima, što pokazuje i nedavni ulazak AfD-a u njemački Bundestag. Vrijeme će pokazati idu li zemlje koje su primile velik broj imigranata i njihove politike u smjeru prihvaćanja i integracije migranata ili u smjeru njihova isključivanja. To naravno dijelom ovisi i o samim imigrantima i njihovoj spremnosti i želji da budu dio društva u koji su se uselili i da prihvaćaju njegove temeljne vrijednosti i norme. 

Posljedica ekstremne globalne nejednakosti
Ima li granice, i bez bodljikave žice, između pomaganja čovjeku u nevolji i čuvanja nacionalne sigurnosti i identiteta nacije?

DR. GREGUROVIĆ: Žičane barijere postavljene na državnim granicama ne zaustavljaju migrantske tokove, nego ih samo preusmjeravaju na alternativne, a pojedinci će pronaći način kako zaobići zid ili žicu. Doduše, desetljećima stare kriminalne mreže na balkanskoj ruti uzdrmane su, ali to ne znači da će ilegalni ulasci u zemlje Europske unije nestati. Formirat će se i ubrzati djelovanje novih kriminalnih mreža i organizacija. Dakle, restriktivne politike, kojima je cilj onemogućiti imigrantima ulazak u zemlje Europske unije, ne mogu riješiti problem neregularnih migracija jer je problem puno dublji. On naime zadire u etička pitanja o pravednosti ekonomskoga poretka i o pravednijoj raspodjeli resursa na globalnoj razini. Međunarodni migracijski i izbjeglički tokovi ponajprije su posljedica ekstremne globalne nejednakosti između zemalja podrijetla migranata i odredišnih zemalja i što je ta nejednakost veća, migracijski su tokovi snažniji.

(Ne)usklađenost s tržištima rada
Što treba uvrstiti u nepostojeći koncept useljeničke politike i selektivnoga useljavanja? Kako iskoristiti migracije stručnjaka i mobilnost visokoobrazovane radne snage?

DR. GREGUROVIĆ: Najviše se govori o useljavanju migranata u zemlje Europske unije koje je u 2015. obuhvatilo otprilike 4,7 milijuna državljana, od čega se 1,4 milijuna državljana odnosi na zemlje koje nisu članice Europske unije, 1,4 milijuna na državljane neke druge države članice, a oko 860 tisuća osoba migriralo je u neku od zemalja EU-a čije državljanstvo posjeduje (npr. povratnici).

Očito je da su multikulturalističke politike u europskim zemljama zakazale i da imigrante nisu uspjele integrirati u društva primitka, što im je bio cilj. Također je očito da ni asimilacijske politike u nekim prethodnim razdobljima, a ni danas (slučaj Francuske) u europskom kontekstu ne postižu željene rezultate.

Zemlje koje su u 2015. primile najveći broj useljenika u apsolutnim brojkama su Njemačka (1543,8 tisuća), Ujedinjeno Kraljevstvo (631,5 tisuća), Francuska (363,9 tisuća), Španjolska (342,1 tisuću) i Italija (280,1 tisuću). Međutim manje se govori o tome koliko se ljudi iz Europske unije iseljava i koliko ih se iselilo. U 2015. taj broj iznosi oko 2,8 milijuna osoba, i to ponajviše iz Njemačke, Španjolske, Ujedinjenoga Kraljevstva, Francuske i Poljske. Također je manje poznato da je u 17 zemalja Europske unije u 2015. zabilježeno više iseljavanja nego useljavanja, a među njima se osim Rumunjske, Bugarske, Poljske, Latvije, Litve, Hrvatske, Cipra i još nekih zemalja nalazi i Irska i Španjolska koje su ujedno i zemlje useljavanja znatnoga broja migranata. Iz svega toga možemo zaključiti da su migracije u novije vrijeme sve više kratkotrajne, fleksibilne i s postupnim pomakom prema cirkularnim i transnacionalnim kretanjima. Stoga je moguće očekivati da migracije radne snage ne će slijediti obrasce kao u prošlim razdobljima kada je radna snaga migrirala u neku zemlju i u njoj ostajala gotovo do kraja radnoga vijeka, nego će doći i već je došlo do povećane fluktuacija radne snage unutar europskoga prostora u skladu sa zahtjevima i promjenama na tržištima rada.

Dvostruki proces »liberalnoga paradoksa«
Koje paradokse i oksimorone načelno iščitavate glede svih ključnih pojmova, opterećujućih za suvremenu Europu: migracijski procesi, uvoz-izvoz radne snage, izbjeglička kriza?

DR. GREGUROVIĆ: Postoji nešto što se u suvremenom svijetu naziva liberalni paradoks, a njega označava dvostruki proces. S jedne strane postoji slobodan protok robe, usluga, kapitala, ideja, a s druge, zabrana slobodnoga kretanja ljudi, tj. radne snage. To znači da bogate zemlje koje obiluju kapitalom mogu taj svoj kapital slobodno izvoziti kamo god požele i uvoziti resurse odakle požele, a u siromašnim zemljama i onima u razvoju koje obiluju radnom snagom, ali ne i kapitalom, radna snaga nema slobodan pristup tržištima rada gospodarski razvijenih zemalja. Razlog tomu vidim u želji da bogati dio svijeta i dalje zadrži svoj životni standard i očuva bogatstvo na štetu nerazvijenih, zemalja tzv. Trećega svijeta koje i dalje ostaju u siromaštvu.

Drugu oprečnost vidim u politici Europske unije koja izdvaja golema sredstva za nadzor vanjskih granica Europske unije, za integracijske programe izbjeglica i ostalih kategorija migranata, za troškove relokacije, umjesto da ta sredstva ili dio sredstava preusmjeri u sama krizna žarišta odnosno u zemlje podrijetla najvećega broja migranata i pomogne im u jačanju njihovih gospodarstava, čime bi se posljedično smanjili migracijski i izbjeglički tokovi prema zapadnim zemljama.

Perspektiva pojedinca i perspektiva države 
Svjedoci smo sve većega iseljavanja mladih obitelji s djecom iz Hrvatske, osobito Slavonije, u smjeru Irske, Njemačke… Kako zaustaviti odlaske, osobito u zanimanjima s visokoobrazovanom stručnom spremom?
DR. GREGUROVIĆ: Iseljavanje je, kao i useljavanje, nemoguće zaustaviti jer živimo u vremenu ubrzanja migracijskih kretanja u kojem sve više pojedinaca migrira. Pojeftinjenje cijene transporta u odnosu na neka prošla razdoblja i moderna sredstva komunikacije migracijska kretanja još više potiču iako je i dalje glavni motiv u donošenju odluke u migriranju egzistencijalne prirode – potraga za boljim životom ili bijeg od ratova i siromaštva. Istina je da iseljavanje mladih ljudi i obitelji iz Hrvatske negativno utječe na ionako nepovoljnu demografsku situaciju u zemlji i da je ono golem gubitak ljudskoga i socijalnoga kapitala za zemlju, no gleda li se to iz perspektive pojedinca, a ne države, tada napuštanje zemlje zbog pronalaženja posla, profesionalnoga usavršavanja i slično jest dobitak, a ne gubitak.
Multikulturalizam nije nužno koristan 
Nastoji li se to regulirati kroz multikulturalizam i multikulturalističke politike koje postaju model kojemu se teži kada je u pitanju integracija migranata u zemljama Europske unije?

DR. GREGUROVIĆ: Većina europskih zemalja koje su primateljice najvećega broja migranata nastoje multikulturalističkim politikama ili multikulturalističkim pristupom regulirati pitanja kulturnih i religijskih različitosti u svojim društvima, čak i kada multikulturalizam nije službena politika tih zemalja. Takve politike trebale bi olakšati useljenicima da postanu jednakopravni građani društva u koje su se uselili te da s ostatkom društva budu povezani osjećajem zajedničke pripadnosti. Taj je cilj u europskim imigracijskim zemljama poput Švedske, Belgije i Nizozemske tek djelomično ostvaren, na što upućuju brojni pokazatelji kao što su niska stopa zaposlenosti, a visoka stopa nezaposlenosti imigranata, loši stambeni uvjeti u kojima imigranti žive, prostorna segregiranost imigranata, niža razina obrazovanja migrantske djece u odnosu na nemigrantsku, ovisnost imigranata o socijalnoj pomoći itd. U tim se zemljama pokazalo da olakšan pristup socijalnoj državi u kombinaciji s pogodnostima koje imigrantske skupine dobivaju na temelju svoje kulturne različitosti imaju negativan utjecaj na socioekonomsku integraciju imigranata. Postoje istraživanja koja pokazuju da u društvima s jakom socijalnom državom multikulturalizam nije nužno uopće koristan za imigrante jer može dovesti do ovisnosti o sustavu socijalne pomoći te do sve veće društvene i ekonomske marginalizacije. Dakle očito je da su multikulturalističke politike u europskim zemljama zakazale i da nisu uspjele integrirati imigrante u društva primitka, što im je bio cilj. Također je očito da ni asimilacijske politike u nekim prethodnim razdobljima, a ni danas (slučaj Francuske) u europskom kontekstu ne postižu željene rezultate. Rješenje bi dakle trebalo biti neki treći put koji uspijeva uskladiti priznavanje prava na različitost s politikama ekonomske redistribucije.

Koliko predrasude i stereotipi »putuju« s migrantima, a koliko »ostaju« s domaćinima, u Hrvatskoj, ali i drugim europskim državama?

DR. GREGUROVIĆ: Puno je predrasuda i stereotipa kad su imigranti u pitanju. Iako se načinom života imigranti dosta razlikuju od većinskoga stanovništva u zemlji useljenja, u moralnom smislu ta razlika nije toliko naglašena, smatra poznati teoretičar multikulturalizma Bhikhu Parekh. On navodi kako različitosti koje useljenici donose, zanemarimo li njihov govor i fenotip, nisu ništa veće od onih koje već postoje u društvima zemalja primateljica. Često se događa da imigranti imaju više sličnosti s većinom domicilnoga stanovništva koje ima konzervativna stajališta nego što je pripadnici domicilnoga društva imaju međusobno.

Osim predrasuda i stereotipa o kojima se dosta govori kada je dio migranata u pitanju, ovdje bih upozorila i na problem liberalnih i sekularnih vrijednosti kao dominantnih u javnom prostoru zapadnoeuropskih društava, tj. zemljama koje prihvaćaju najveći broj migranata. Te vrijednosti i načela temelje se na individualizmu i voluntarističkoj koncepciji izbora, što se radikalno razlikuje od vrijednosti utemeljenih na općem dobru, važnosti zajedništva i poštivanju društvenih obveza koje dijeli većina imigranata iz azijskih i afričkih zemalja. Stoga ne čudi da imigranti kojima je zajedništvo i opće dobro važnije od individualnih sloboda imaju poteškoća s integracijom u liberalnim društvima, posebno u urbanim sredinama, pa je getoizacija način da zadrže svoj životni stil i vrijednosti koje nisu u skladu s liberalnim i sekularnim vrijednostima.

Kako će europske zemlje riješiti taj dodir liberalnih i neliberalnih kultura i hoće li pronaći najpovoljniji model međusobne prilagodbe važno je pitanje za socijalnu koheziju društva i njegovo funkcioniranje. 

Novi pastoral uvažava etničku različitost
Koji izazovi stoje na putu Katoličke Crkve prema migrantima i izbjeglicama?
DR. GREGUROVIĆ: Crkva se oduvijek skrbi za migrante i izbjeglice, a običaj pomaganja i gostoljubivosti u Crkvi se afirmira od njezinih početaka. To je vidljivo i iz crkvenih dokumenata kao što su »Exsul Familia« do Drugoga vatikanskoga koncila i upute »Pastorali migratorum cura« te kasnijih kanonskih uredaba. Kada je riječ o izbjeglicama i prognanicima, u crkvenim je dokumentima na prvo mjesto stavljena socijalna briga, a tek potom duhovna skrb, što nije slučaj s ostalim kategorijama migranata. Crkva pri tome pruža karitativno-humanitarnu pomoć svim izbjeglicama bez razlike, bez obzira na vjeru i rasu, poštujući u svakoj osobi dostojanstvo ljudske osobe stvorene na sliku Božju, zauzima se za izbjeglička prava i potiče na (međunarodnu) solidarnost, što je posebno istaknuto u dokumentu »Izbjeglice – izazov solidarnosti«. S obzirom na to da migracije zbližavaju međusobno različite narode i vode k oblikovanju sve raznolikijega društva, od mjesnih Crkava trebalo bi također tražiti angažman da izgrade nove načine komuniciranja i zajedništva među pripadnicima različitih etničkih (nacionalnih) skupina. Pri tome ne bi trebalo zanemariti kulturu i jezičnu baštinu migranata jer je s njome povezana i njihova duhovna baština. Međutim, najveći izazov za migrante postaje očuvati vlastitu kulturu i biti otvoren za prihvaćanje kulture zemlje primitka.
Zbog etničke i jezične različitosti vjernika u mnogim je europskim metropolama na djelu napuštanje jednoetničkoga pastorala koji je u Katoličkoj Crkvi dominirao u misijama za strance i u područnim župama zemalja primateljica. Novi pastoral kojemu je primarni cilj zajedništvo sve više uvažava etničku različitost te tako osnažuje Crkvu koja tako postaje uistinu katolička.
Spomenula bih govor pape Franje na međunarodnoj konferenciji o miru na kairskom Sveučilištu al-Azhar 28. travnja ove godine u kojem je upozorio na važnost međureligijskoga dijaloga. Posebno je istaknuo da u tom dijalogu treba krenuti od poštovanja i prihvaćanja svoga identiteta jer se samo tako istinski može prihvatiti identitet drugih. Njegov govor također upućuje na sveopću povezanost ljudskoga roda, odnosno da se ljudi jedni prema drugima ne smiju odnositi neprijateljski s obzirom da dobro svakoga pojedinca počiva na dobru zajednice.
I na kraju, svijet u kojem živimo obiluje nepredvidivim događanjima i prepun je rizika, možda više nego ikada prije. Ako pojedinci nisu u stanju ili smatraju da ne mogu utjecati na pojave ratova, klimatskih promjena, terorizma, koje sve posljedično utječu na migracijske tokove, trebalo bi barem društvo imati plan upravljanja i plan zaštite od takvih događanja te o njima znati zauzeti svoje stajalište.