DR. ŠIME ŠOKČEVIĆ U POVODU NOVE AKADEMSKE GODINE Pravo znanje je mudrost

Snimila: A. Banović | KBF u Đakovu organizirao je znanstveni kolokvij uz 160. obljetnicu smrti danskoga filozofa Sorena Kierkegaarda

Nije potrebno predstavljati engleskoga prirodoslovca Charlesa Darwina. No zanimljivo je znati da on »svojedobno u autobiografiji piše kako upravo zbog dominantne uporabe empirijskih analiza u vlastitom istraživačkom radu osjeća kako mu je um postao ‘stroj za mljevenje općih zakona iz mnoštva činjenica’«. »Čak navodi da je doživio svojevrsnu ‘atrofiju mozga’, i to posebno onoga dijela koji se odnosi na njegovo oduševljenje poezijom, glazbom i umjetnošću. Zanemarivanje tih dimenzija u životu za njega je značilo ne samo gubitak životne sreće, nego i ozbiljnu povredu intelekta, dijelom možda čak i moralnoga karaktera.« Navedenim redcima započinje rad »’Gentleman’ kao nositelj akademskoga života u ideji sveučilišta J. H. Newmana« koji je nedavno objavljen u »Crkvi u svijetu«. Rad u časopisu splitskoga KBF-a objavili su dr. Šimo Šokčević i Željko Filajdić. Početak nove školske i akademske godine dobar je povod da se zamoli jednoga od autora, dr. Šimu Šokčevića, da s čitateljima Glasa Koncila podijeli svoje uvide i promišljanja o temi obrazovanja, koja ne prestaje biti područjem interesa javnosti, pa i prijepora.

Učenjak protiv intelektualca

Dr. Šimo Šokčević docent je na Katedri filozofije i voditelj Odsjeka za filozofiju i povijest te prodekan za znanost i međufakultetsku suradnju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu. Glavni je i odgovorni urednik znanstvenoga časopisa »Diacovensia«. U svojim znanstvenim radovima promišlja o temi obrazovanja, često interpretirajući poznatoga engleskoga obraćenika, kardinala i blaženika Johna Henryja Newmana (1801. – 1890.). Prema vlastitim riječima, dr. Šokčević u svojim radovima dijalogizira s Newmanovim tezama, nastojeći pokazati njihovu relevantnost za naše vrijeme i za budućnost obrazovanja.

»Prema Newmanu važno je da se u obrazovanju, a i šire, usmjeravamo prema mudrosti, prema tomu ‘sveobuhvatnomu pogledu na stvarnost’ jer jedino to je način da ojačamo svoje obrambene mehanizme protiv dogmatizma, fanatizma, netrpeljivosti, ishitrenoga odlučivanja, proizvoljnoga priklanjanja autoritetima, nespremnosti da se otvorimo poučljivosti itd.«

Sugovornik je zamoljen da približi čitateljima Newmanov ideal sveučilišta počevši od »gentlemana« kao njegova ključnoga pojma. »’Gentleman’ je za Newmana ideal obrazovanja, opis intelektualne izvrsnosti koju može dosegnuti običan čovjek. Biti ‘gentleman’ u tom smislu znači dostići najuzvišeniju ravnotežu znanja i moralnosti do koje ljudsko biće može doći, ali ne nužno kroz religijski utjecaj. ‘Gentleman’ se može opisati kao ‘hodajuća enciklopedija’ ili sveučilište u klasičnom značenju te riječi. Newman opisuje ‘gentlemana’ kao onoga koji u raspravama nikada nije zlonamjeran. On nije površan i ono što zna poznaje vrlo temeljito. Ne inzistira samo na jednom području, jer izostavljanje određenih područja znanja zapravo nas dovodi u opasnost da nikada ne znamo što je istina. ‘Gentleman’ je zapravo ideal intelektualca koji je plodan stvaralac. Tako npr. prema Nietzscheu, što je primjenjivo i na naše vrijeme, na sveučilištu je sve više neplodnih učenjaka, a sve manje plodnih stvaralaca. Učenjak je po svojoj biti neplodan i on gaji mržnju prema plodnomu čovjeku, zbog čega su intelektualci i učenjaci konstantno u svađi«, počinje svoje tumačenje dr. Šokčević. I odmah nadodaje: »Čini se da smo se danas prilično udaljili od Newmanovih ideala, toga ‘nietzscheovski’ gledano plodnoga stvaraoca.«

Umjesto »uvida« tehnička sredstva za navigaciju

Neke bi riječi – poput »hodajuće enciklopedije« ili vrhunca »intelektualne izvrsnosti« – mogle zvučati prepotentno, odveć »štreberski« i dovesti u zabludu. Zato su potrebna dodatna objašnjenja. Zato dr. Šokčević upotrebljava dvije slike. »Newman se često koristi slikom čovjeka putnika, izgubljenoga u velikoj, bogatoj zemlji ili u nepoznatom gradu, bez karte koja bi mu omogućila da se snađe (aluzija na znanost kao osvajanje nepoznatoga ili na znanje shvaćeno kao gomila informacija ili na nesnalaženje u cjelini zbog uske specijalizacije očita je, nap. Da. G.). ‘Gentleman’ je čovjek koji je sposoban uviđati, prepoznavati, povezivati i kada se izgubi u nepoznatom gradu, on će se popeti na brdo ili na crkveni toranj da bi dobio ‘uvid’ gdje se zapravo nalazi. ‘Gentlemana’ krasi preciznost uma, univerzalnost u smislu da poznaje stvarnost i integrira svoje znanje u jedinstvenu viziju«, kaže dr. Šokčević. I dotiče se suvremenosti: »Umjesto da se kao ‘izgubljeni putnici’ koristimo svojim razumom te tragamo za najvišim brdom ili crkvenim tornjem koji će nam omogućiti ‘uvid’, mi se radije koristimo tehničkim, informatičkim sredstvima za navigaciju koja se često pokažu vrlo nesigurnima.«

Pravo obrazovanje: potraga za istinom
Sugovornik se nadalje u opisu pristupa znanju koristi usporedbom između spremnika i želudca. »Naime, prema Newmanu, um se s jedne strane može promatrati kao spremnik, gdje je glavni imperativ proširenje toga spremnika. S druge strane, um se može percipirati i kao želudac koji probavlja to znanje da bi ono bilo živo, aktivno. To su zapravo dvije intelektualne radnje koje su međusobno povezane. Prvi aspekt proizlazi iz liberalne tradicije prosvjetiteljstva i odnosi se na otvaranje uma, koje je potrebno. Međutim, ako nema ‘probavljanja’, nema ni proširenja uma«, kaže dr. Šokčević. I nastavlja tumačenje dolazeći do novih Newmanovih ključnih pojmova, istine i »znanja radi znanja samoga«, iz čega će kasnije izvesti potrebu za »slobodnim znanjem«. »Tako je to kod studiranja. Bitno je da osoba određenu materiju interiorizira i ‘probavi’, da bi ona bila jasna i da bi time osoba proširila poznavanje određenoga područja, tj. da bi se približila istini. Prema tome, obrazovanje nije tek pasivno upijanje detalja, podataka, informacija. Ono uključuje da je odgovarajući objekt intelekta istina. Od temeljne važnosti za pravo obrazovanje jest upravo potraga za istinom. Osim toga, važna je i svijest da je istina jedna i univerzalna. To znači da nema isključivanja ni jedne znanosti iz toga ‘kruga’. Također, ključno je naglasiti da istina proizlazi iz ‘znanja radi znanja samoga’«, kaže sugovornik citirajući ključne Newmanove riječi.
»Sveobuhvatan pogled na stvarnost«

Iz svega što je rekao nameće se pitanje s kojim je, naravno, sugovornik suočen: Ne poistovjećuje li Newman istinsko znanje s onim što se još od biblijskih vremena naziva mudrošću? I, ako je tako, onda je riječ o nečem puno širem od sveučilišta, pa i od samoga obrazovanja u institucionalnom smislu riječi. »Da, zasigurno je riječ o mudrosti«, kaže sugovornik. I pojašnjava: »Naime, Newman je kao anglikanski svećenik i propovjednik u crkvi sv. Marije na Oxfordu često u svojim propovijedima studentima govorio o mudrosti, kasnije kao katolik rabi izraze koji zapravo znače to isto, a to su ‘sveobuhvatan pogled na stvarnost’ (u djelu ‘Ideja sveučilišta’) ili pak ‘smisao za izvod’ (u djelu ‘Gramatika pristanka’). Prema Newmanu važno je da se u obrazovanju, a i šire, usmjeravamo prema mudrosti, prema tomu ‘sveobuhvatnomu pogledu na stvarnost’ jer jedino to je način da ojačamo svoje obrambene mehanizme protiv dogmatizma, fanatizma, netrpeljivosti, ishitrenoga odlučivanja, proizvoljnoga priklanjanja autoritetima, nespremnosti da se otvorimo poučljivosti itd. U životu uvijek postoji napast da stvari promatramo kroz jedne leće i da držimo kako je jedan (i to najčešće naš) način prosuđivanja i reflektiranja nad stvarnošću najbolji mogući. Zato je važno da obrazovanjem, ali i inače aktiviramo svoj um, a ne da samo pasivno prikupljamo informacije. Mudrost, naime, uključuje aktiviranje vlastitoga uma kroz discipliniranu i sustavnu refleksiju. Rezultat takvoga obrazovanja je znanje, ne samo pojedinih područja, nego i njihovih međusobnih odnosa. To je onda ono što Newman naziva ‘živo znanje’.«

»Newman se često koristi slikom čovjeka putnika, izgubljenoga u velikoj, bogatoj zemlji ili u nepoznatom gradu, bez karte koja bi mu omogućila da se snađe. ‘Gentleman’ je čovjek koji je sposoban uviđati, prepoznavati, povezivati i kada se izgubi u nepoznatom gradu, on će se popeti na brdo ili na crkveni toranj da bi dobio ‘uvid’ gdje se zapravo nalazi.«

Da je, govoreći o mislima čovjeka koji je živio u razmjerno dalekoj prošlosti, uvijek u dosluhu sa sadašnjošću, dr. Šokčević je potvrdio i sljedećim riječima: »No ta svijest o povezanosti svega mora na neki način biti utjelovljena u istraživačima, nastavnicima, profesorima. Treba uvijek imati na umu da se razumijevanje i mudrost nalaze prvotno u ljudima, pa tek onda u knjigama ili računalima. Prema tome oni koji planiraju i kreiraju obrazovnu politiku trebali bi činiti sve da u središte svoje pozornosti stave konkretne ljude, tj. prije svega one kojima je životna odluka i profesija da poučavaju. Uz pomoć tih ljudi stvara se okruženje pogodno za učenje, koje potiče studente da tragaju za istinom, da oblikuju vlastite zaključke, da vide u kakvom su stvari međusobnom odnosu. Prema tome ta ljubav prema mudrosti koja vodi k istini trebala bi biti glavno obilježje nastavnika, profesora ili znanstvenika, priznata i poticana od širega društva i političkih struktura.«

Bitno je da »gentleman« ne ismijava religiju

Prema Newmanu nije nužno da se do ideala »gentlemana« dođe, kako je sugovornik već rekao, kroz »religiozni utjecaj«. »Prema Newmanu«, odgovara dr. Šokčević na tu opasku, »’gentleman’ može biti i ateist, no da bismo mogli reći da je obrazovan, važno je da bude ‘dubokouman i širokouman, da ne ismijava religiju, da ne djeluje protiv nje’. Newman ističe da je takav čovjek zapravo i premudar da bi uopće bio ‘dogmatik ili fanatik u svojoj nevjeri’. Gentleman je intelektualac koji raspolaže filozofskom mudrošću koja je simbioza intuicije i znanstvenoga znanja. Prema tome ‘gentleman’, pravi intelektualac, intuitivno poznaje prve principe, on jako dobro raspolaže znanstvenom metodologijom, no odmah moramo upozoriti da on često nije imun na opasnost zbog koje je taj ideal ipak, kao i svaki ljudski ideal, nesavršen. Opasnost se krije u tome što taj ideal vrlo lako može skliznuti u određenu ‘religiju’, gdje takav ‘gentleman’ postaje sam sebi dostatan. Zbog toga Newman promišlja i onkraj toga ideala. Naime, Newman pravi razliku između religijske i filozofske moralnosti. Religijska nas moralnost vodi onkraj nas samih, a filozofska nas ograničava na naše biće. Religijska nas moralnost dovodi u vezu s Bićem s kojim smo nesumjerljivi, daje nam određena sredstva koja sami po sebi ne posjedujemo. Nasuprot tomu, filozofska nas moralnost ne dovodi u vezu ni s kakvim drugim bićem, nego nas često zatvara u našu (pre)ponosnu osobnost. Prema tome, rekli bismo da je za Newmana ‘gentleman’ obrazovni i intelektualni ideal sve dotle dok ne postane sam sebi svrhom. Nije dakle nužno da ‘gentleman’ bude religiozan ili pak vjernik, ali je bitno da ima čistoću duše, jer za čistoću misli ključna je čistoća duše. Naravno ako ‘gentleman’ jest vjernik, to ga čini još većim autoritetom u smislu da po vjeri bolje poznaje cjelinu bitka i življenja te svjedoči u skladu s tim. Ujedno mu je vjera možda i najbolji ‘osigurač’ od egoizma, ‘napuhanosti’ i umišljenosti.«

»Gentleman« ne isključuje žene

Dodatno će sugovornik pojasniti Newmanovu viziju kad bude odgovarao na prigovore koji bi se mogli uputiti na njezin račun.

»Za Newmana ‘gentleman’ je obrazovni i intelektualni ideal sve dotle dok ne postane sam sebi svrhom. Nije dakle nužno da ‘gentleman’ bude religiozan ili pak vjernik, ali je bitno da ima čistoću duše, jer za čistoću misli ključna je čistoća duše. Naravno ako ‘gentleman’ jest vjernik, to ga čini još većim autoritetom u smislu da po vjeri bolje poznaje cjelinu bitka i življenja te svjedoči u skladu s tim.«

Prvi se prigovor nameće već iz samoga značenja Newmanova ključnoga pojma. »Da«, odgovara dr. Šokčević, »to je jedan od najčešćih prigovora koji autori upućuju Newmanu. Naime, ako je ‘gentleman’ obrazovni ideal, što je sa ženama? No kao i uvijek u procjeni teza određenoga autora moramo imati na umu društveno-povijesni kontekst u kojem njegove misli sazrijevaju. Povijesna je činjenica da je u Newmanovo vrijeme (1801. – 1890.) obrazovanje bilo uglavnom povlastica muškaraca, što bi dakako danas bilo diskriminirajuće. Žene su tek potkraj njegova života počele dobivati pristup visokomu obrazovanju, i to naravno ne odmah, nego postupno. Na temelju proučavanja brojnih Newmanovih spisa i tekstova mišljenja sam da je isključivo taj povijesno-društveni kontekst bio zaprjeka Newmanu da snažnije naglasi važnost obrazovanja žena.«

»Naime«, nastavlja sugovornik, »da je Newman uistinu uvažavao žene i njihovo mišljenje vidimo po tome što je on tijekom života komunicirao s brojnim ženama o raznim vjerskim i intelektualnim pitanjima. Njegova majka i njegove sestre imale su veliku ulogu u njegovim životnim odlukama. No mišljenje da Newman ne bi imao ništa protiv toga da se njegov ideal proširi i na žene najviše zasnivamo na njegovoj tezi da najviši oblik zaključivanja u spoznaji, a to je ono spontano, naravno zaključivanje, jest izraženije u žena nego u muškaraca. Kao primjer toga zaključivanja Newman navodi mudroga seljaka koji zna kakvo će vrijeme biti sutra jer osjeća silu i povezanost različitih fenomena iako ih nije jasno svjestan. Prema tome, današnja prisutnost žena u sklopu sveučilišta ne obezvrjeđuje Newmanov ideal, nego ga zasigurno proširuje i obogaćuje.«

Zašto su muškarcima fakulteti manje zanimljivi

Ni tu sugovornik ne propušta kritički »okrznuti« sadašnjost: »Zanimljivo je da se danas broj studenata mijenja u korist žena. Mislim da to također nešto govori. Naime, općenito se kaže da se muškarci puno brže i lakše od žena ‘uhvate’ za određene ideje, projekte, ideale. S obzirom na to da danas umjesto Newmanove ideje sveučilišta imamo sveučilišta bez ideje i bez ideala – pa se tako i ideal ‘gentlemana’ promatra kao stvar prošlosti – moguće je da je zato manji broj muške populacije na fakultetima, tj. studiranje im jednostavno nije privlačno.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 36/2017.
Prethodni članakNA SVEUČILIŠTU BERKELEY OTVORENA LABORATORIJSKA MESNICA Priprema se proizvodnja bezmesnoga mesa
Sljedeći članakŽIVI MOZAIK IRAČKIH KRŠĆANA U »predahu« od žalovanja i odmicanju od ratne tragedije stvaraju umjetnička djela