DR. VJEKOSLAVA JURDANA GOVORI ŠTO SE SVE U MOTIVU HRANE U KNJIŽEVNOSTI MOŽE IŠČITATI Hrana nosi memoriju, sjećanja, esenciju

Vjekoslava Jurdana

Kada književnici pišu o hrani, to nije samo i isključivo opisivanje okusa i mirisa pripremljenih jela, dio realizma u prikazivanju zavičaja i veze sa svakodnevicom; iz hrane se mogu iščitati prenesena značenja, ironija, sarkazam, poruke moćnicima. Da hrana u književnosti izaziva filozofsko-esejistička razmatranja te sociološko-kulturološke analize zna dr. Vjekoslava Jurdana, teoretičarka književnosti i književnica kojoj je hrana kao motiv nedavno izronila dok je pripremala knjigu izabranih djela Drage Gervaisa »Pašta i fažol«. Počela se tako profesorica s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, nastanjena u Lovranu, dublje znanstveno i stručno baviti odnosom hrane i književnosti, a kaže da se mnoštvo materijala u kojima se na hranu gleda kao na kulturalnu matricu, identitetsku sliku i simbol može pronaći u talijanskom, francuskom i mediteranskom krugu, u kojima je način života povezan s kulturom u kojoj je središte blagovanje.

Nije samo konzumerizam

»Jedino je na Mediteranu moglo nastati katoličanstvo, gdje su u središtu blagovanje i stol te Isusove riječi: ‘Uzmite i jedite.’ Hrana nije samo konzumeristički proizvod, konstrukt kojemu nas suvremena, neoliberalna i korporativna civilizacija želi navesti, gdje je gastronomija narasla do neslućenih razmjera i danas se ne može ni televizija upaliti a da iz nje ne iskoče ‘chefovi’, a nestali su kuhari«, napominje 52-godišnja Jurdana, koja iza sebe ima i više nagrada na nacionalnom književnom natječaju »Stjepan Kranjčić« za putopis, esej, poeziju i priču.

Dr. Vjekoslava Jurdana: »Hrana u književnosti danas je znak otuđenih međuljudskih odnosa, uzaludne potrage za ljubavlju, krivih pretpostavaka od kojih se kreće, znak strahovite usamljenosti suvremenoga čovjeka i individualizirajuće sveprožimajuće kulture, gdje su pojedinci sami sebi dovoljni.«

I dok mnogi na spomen veze književnosti i hrane imaju odmah asocijaciju na kolačić francuskoga podrijetla madeleine s početka Proustova traganja za izgubljenim vremenom, teoretičarka književnosti dr. Jurdana govori što sve hrana može »reći« u književnosti. »Hrana nosi memoriju, memorijska sjećanja, matrica je sadržana u mirisu i okusu jela, u esenciji. Što je madeleine kod Prousta, to su kod Gervaisa pašta i fažol. U teoriji književnosti književni tekst ne sagledavamo samo na tematsko-motivskoj razini, nego idemo dublje, u šire strukturalne slojeve – slojeve značenja, idejnih sastavnica, semiotike hrane. Prije svega hrana otkriva društveno-ekonomski položaj određenih likova koji se javljaju u književnim djelima, a hranom književnici iskazuju vlastita stajališta ili ideje koje mogu biti subverzivne za poredak moći. U tom se smislu hrana promatrala posebice u ruskoj suvremenoj književnosti u prvoj polovini 20. stoljeća kada je bila povezana s komunističkim režimom i društvom. Tada se proklamirao tzv. asketski tip života, gdje se nije smjelo uživati ni u čemu, pogotovo ne u hrani, a riječ je bila zapravo o velikoj gladi. Hranom se manipuliralo čitavim društvom, manipuliralo se lažnim vijestima da tako mora biti, da je dobro ne jesti – do paradoksa i apsurda dovedeno je razmišljanje da glad oslobađa. U tom trenutku nastupaju književnici, uzimaju motiv gladi kako bi poslali subliminarne, subverzivne i duboke poruke«, kaže dr. Jurdana i ističe da je Gervais u kontekstu svojega vremena tematizirao nuklearno natjecanje i prijetnju globalne katastrofalne bombe kroz motiv kuhanja, prokuhavanja i pročišćavanja u kotlu.

Autentičnost i prezentacija

Metafora hrane prisutna je u književnosti još od antičke i biblijske baštine, a i danas je ta tematika zastupljena. Sugovornica kaže da se kulturno-književnom teorijskom matricom može uočiti da suvremena književnost slojevito i bogato odgovara na motiv hrane te ističe kako se prema kuhinjskim oblicima može tumačiti duh jedne kulture: »Hrana je danas znak otuđenih međuljudskih odnosa, uzaludne potrage za ljubavlju, krivih pretpostavaka od kojih se kreće, znak strahovite usamljenosti suvremenoga čovjeka i individualizirajuće sveprožimajuće kulture, gdje su pojedinci sami sebi dovoljni. Problematizira se i sjećanje kod suvremenoga čovjeka, jesu li sjećanja plitka ili površna, vraćanje korijenima – sve to sadrži postmodernističko kolažiranje kada se prilazi književnosti kroz fenomen hrane.«

Na pitanje kojim bi jelom prispodobila današnje vrijeme i odnos prema književnosti i kulturi odgovara da je to kombinacija »gotovo nespojivoga«. »Malo portugalske hrane, začinjeno australijsko-aboridžinskim začinima, a garnirano postmodernistički. Živimo u postpostmoderno doba autentičnosti, u kojem se ponovno traga za autentičnošću, ali ne mehaničkim vraćanjem u korijene, nego kroz postmoderni pastiž, pa će se danas uzeti maslina ili ovčji sir s otoka Paga, ali će se garnirati suhim rajčicama sa Sicilije. Svi su sastojci autentični i na temelju te pojedinačne autentičnosti stvaramo novo značenje. Postmodernizam se može opisati krilaticom: Sve prolazi, ali mora biti autentično. Prezentacija postaje ključni pojam postmodernizma. Jer više nije pitanje što je istina, nego kako ju prezentirati«, kaže dr. Jurdana, koja smatra da prava umjetnost postavlja i otvara pitanja, ali nema pretenzija davati konačne odgovore.

Publiku valja odgojiti

Kada se vrati temi hrane, opisujući kakvo je društvo primorske Hrvatske bilo sredinom prošloga stoljeća, prije Drugoga svjetskoga rata, a koji se može iščitati iz Gervaisova opusa i zapisima o hrani i prehrambenoj kulturi, dr. Jurdana kaže: »To je bio tipični mediteranski način života, u kojem se pazilo na umjerenost. Jelo se ono što su si ljudi sami priskrbili – riba i on što je raslo u vrtovima.«

Kao ključni pojam dr. Jurdana ističe odgovornost kada ju pitamo preživljava li u današnjem vremenu samo ona književnost u kojoj će čitatelj pronaći užitak te što je s knjigama koje traže napor i zalaganje. »Prošlo je doba djetinjstva civilizacije, civilizacija dozrijeva i očekuje se od čovjeka – pa i kada je recipijent književnoga djela – da ima određene kompetencije. Zato je u književno-odgojno-obrazovnom sustavu cilj razviti, odgojiti čitatelja, primatelja književno-umjetničke poruke koji će biti kompetentan. To ne znači da ne će moći uživati u književnom tekstu, jer užitak nije ništa površno, užitak znači puninu i uključuje i duh, i dušu, i tijelo. To nije površni, plastični užitak. Publiku valja odgojiti i to je proces koji se razvija cijeli život. Zato imamo i knjižnice i institute.«

Osvrćući se na odgoj za čitanje i komentirajući porazni podatak da više od polovice stanovnika u Hrvatskoj godišnje ne pročita ni jednu knjigu, dr. Jurdana, koja se osobno hrani na duhovnoj literaturi, odgovornost vidi i u odgojno-obrazovnom sustavu. »Mladi nakon što završe maturu dođu na fakultet i kažu da mrze knjigu. Za njih je knjiga nešto što ih ugrožava, a do toga je došlo zbog silnih lektira koje su im nametnute za čitanje. Treba razvijati svijest da je čitanje knjige ljubav. Ako nema ljubavi, ne će biti ni rezultata. Imamo nacionalnu strategiju poticanja čitanja, ali treba stvoriti širok društveni i politički konsenzus o tom pitanju. Jer primjerice prije nekoliko godina imali smo bolje rezultate vezane uz čitanja od susjedne Slovenije, ali oni su sada u boljoj poziciji od nas.«