Nakon što je prije pola godine imenovan novim predsjednikom Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava »Život«, u kojoj je i jedan od osnivača, dr. Vladimir Margeta rado je svoja razmišljanja o bolnim točkama poljoprivrede podijelio s Glasom Koncila. Rođen je 1974. godine u Osijeku, gdje je završio srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje. Od 2000. godine zaposlen je na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku (nekadašnji Poljoprivredni fakultet), a sada je u zvanju docenta. Uža specijalnost mu je svinjogojska proizvodnja te ekološka i održiva poljoprivreda. Na znanstvenom i stručnom polju objavio je u koautorstvu dva sveučilišna udžbenika i više od 150 znanstvenih i stručnih radova. Bio je voditelj pet znanstvenih i stručnih projekata te suradnik na još sedam njih. Upravitelj je poljoprivredne zadruge »LETA« iz Vukojevaca kod Našica. Živi u Čepinskim Martincima pokraj Osijeka, oženjen je i otac troje djece.
DR. MARGETA: Uloga mene kao predsjednika udruge je da koordiniram aktivnosti članstva i artikuliram stajališta i rješenja za konkretne situacije u aktualnom stanju hrvatske poljoprivrede, a ciljevi udruge jasno su definirani Programom udruge koji se sastoji od 15 točaka i koji je usvojen na osnivačkoj skupštini. Udruga »Život« jedina je udruga u Hrvatskoj iz područja poljoprivrede koja ima i provodi program, a on se temelji na dijalogu i konsenzusu s nositeljima agrarne politike, kao temeljnim odrednicama u nastojanjima da hrvatska poljoprivreda, hrvatsko selo i obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo konačno dobiju status u društvu kakav zaslužuju. Osim tih dviju odrednica, poseban naglasak u radu udruge stavljen je na pokušaj iznalaženja boljega pregovaračkoga statusa naših poljoprivrednika, adekvatnu zemljišnu politiku kao temelj i hrvatskoga poljoprivrednika i našega sela, zatim ulaganje napora u poboljšanje tržišnoga statusa obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva kontrolom prekomjernoga uvoza, sustavom potpora, sigurnošću i stabilnošću otkupa i isplata. Nadalje, udruga se zalaže za podizanje razine stočarske proizvodnje koja je danas na povijesnom minimumu, a znamo da je stočarstvo zamašnjak cjelokupne poljoprivrede. Od ostalih bitnih točaka programa naglašavam i osnivanje specijalizirane financijske institucije, Agrobanke, koja bi konačno stavila u ravnopravan položaj naše proizvođače u odnosu na iste iz užega i širega okruženja. Sve te mjere ne mogu se izostaviti iz konteksta društvenoga razvoja naših ruralnih područja, stoga se udruga »Život« zalaže za cjelovitu reformu obrazovnoga i poreznoga sustava te izradu socijalnih programa koji će omogućiti da hrvatsko selo postane poželjno mjesto za život svih, a posebice mladih ljudi, a ne da danas svjedočimo katastrofalnim posljedicama depopulacije našega ruralnoga prostora, koja je dobrim dijelom uzrokovana upravo pogrješnom agrarnom politikom koja se u našoj domovini provodi zadnjih desetljeća.
DR. MARGETA: Na žalost, kroz gotovo pet godina aktivna djelovanja udruge »Život« ne možemo se pohvaliti razumijevanjem od nositelja agrarne politike. Čak štoviše, u mnogim smo slučajevima bili svjedoci da nas se tretiralo kao, da se figurativno izrazim, kamenčićem u cipeli koji žulja, pa su se aktualne vlasti često okretale tzv. lojalnim udrugama i pojedincima koji su im služili kao smokvin list. Jedino vrijeme kada se pojavljuje interes za udrugu »Život« jest predizborno i tada smo vrlo poželjan partner svim političkim opcijama. Međutim, stvarnost je pokazala da su se sva naša upozorenja, kritike i prognoze pokazale opravdanima i da su se mnoge negativne pojavnosti posljednjih godina u našoj poljoprivredi mogle izbjeći da se poslušalo i uvažilo mišljenje udruge »Život«. Nikakva nam satisfakciju nije to što nam nakon određenoga vremena netko prizna da smo bili u pravu, jer u tom proteklom vremenu izgubili smo nepovratno desetine i stotine obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja su zbog pogrješnih i štetnih odluka, zakona, uredaba ili pravilnika morala odustati od poljoprivredne proizvodnje. Svjedoci smo danas da na ključnim mjestima gdje se donose odluke o budućnosti mnogih naših sugrađana sjede nekompetentni ljudi koji nisu u stanju donositi prave odluke jer ne posjeduju znanja i vještine, ni razumijevanje za stanje u društvu. Oni žive i rade u paralelnom svemiru, bez doticaja sa stvarnošću, a na svoje položaje došli su netransparentnim metodama koje se nisu temeljile na stručnosti i znanju, nego isključivo na političkoj i inoj podobnosti.
DR. MARGETA: Osnovni je problem hrvatske poljoprivrede upravo nedostatak jasne strategije. Svaki novi ministar koji dođe na funkciju ima nekakvu svoju strategiju, poruši sve što je bilo prije njega i ponaša se kao da poslije njega ne će biti ništa. Kada u nekoj budućoj strategiji jasno definiramo koliko nam treba mlijeka, mesa, jaja, voća, povrća i drugih poljoprivrednih proizvoda za neko dugoročno razdoblje, tek tada možemo govoriti o tome tko će to proizvesti, kako, pod kojim uvjetima i gdje. Pri tome moramo uvažiti sve specifičnosti koje Hrvatska kao zemlja i hrvatski poljoprivrednik imaju u odnosu na druge zemlje i njihove proizvođače. Posljednjih dvadesetak godina hrvatskoga seljaka pokušalo se pretvoriti u nizozemskoga, danskoga, njemačkoga ili američkoga farmera. Nije se vodilo računa o geografskim i klimatskim specifičnostima koje ima naša zemlja, kao i specifičnostima koje posjeduje naš poljoprivrednik (veličina posjeda, stupanj obrazovanosti, dob, tradicija i dr.) u odnosu na bliže i dalje okruženje. Strategija hrvatske poljoprivrede treba se temeljiti upravo na uvažavanju tih specifičnosti i prilagođavanju proizvodnih sustava resursima i sposobnosti naših poljoprivrednika. Zaboravlja se stalno da ni u jednoj razvijenoj zemlji poljoprivreda nema isključivo tržišni karakter, nego se mnogo polaže na njenu socijalnu i ekološku komponentu, što osigurava održivost poljoprivredne proizvodnje, ali i očuvanje tla i okoliša, te opstanak i ostanak ljudi u ruralnom prostoru koji taj prostor čuvaju, održavaju i oplemenjuju. Da bi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo moglo normalno funkcionirati, treba ostvariti adekvatan okvir u kojem će ono djelovati (porezni, pravni, financijski, tržišni, infrastrukturni, obrazovni i socijalni), a upravo je to zadaća nositelja agrarne politike. Udruga »Život« ima odgovore i rješenja za sve te izazove, no nemamo odgovarajućega sugovornika i partnera s druge strane. Hrvatski je seljak vrijedan, on zna proizvoditi, on zna kako očuvati plodno i nezagađeno tlo, on zna preraditi sirovinu u visokovrijedan proizvod. Jedina je zadaća da mu se to odgovarajućom agrarnom politikom omogući, a ne da ga se sputava i onemogućava u tome.
DR. MARGETA: Nizozemsku i Sloveniju uzeli smo kao primjer iz nekoliko razloga. Nizozemska je po količini obradivih poljoprivrednih površina slična Hrvatskoj, a Sloveniju smo uzeli kao susjednu zemlju s kojom smo nekada bili u istoj državnoj zajednici, čiji ljudi imaju mentalitet sličan našemu i za koje smo nekad bili pojam i uzor u poljoprivrednoj proizvodnji. Iz brojki je jasno vidljivo da te zemlje znatno više ulažu u poljoprivrednu proizvodnju i da su potpore znatno veće nego što su one u Hrvatskoj. Slovenija ima veću proizvodnju mlijeka i veći broj goveda nego što ima Hrvatska, iako ima pet puta manje poljoprivrednih površina, a poboljšanje u tom sektoru uslijedilo je upravo nakon ulaska Slovenije u EU i iskorištavanja sredstava koja su joj se našla na raspolaganju. U Hrvatskoj je situacija obrnuta i naša poljoprivredna proizvodnja bilježi znatan pad nakon ulaska u EU. To nam govori o tome da nismo iskoristili prednosti koje nam članstvo u EU-u daje, da ne znamo iskoristiti sredstva iz Programa ruralnoga razvoja i da većina tih sredstava završi u rukama tzv. »velikih« proizvođača za koje nositelji agrarne politike u Hrvatskoj već 27 godina govore kako su oni jedini tržišni, moderni, profitabilni…
Na primjeru »Agrokora« mogli smo vidjeti kako završava jedna nerealna i nerazumna politika koja je išla na štetu malih poljoprivrednika. Kada vam takvi sustavi dobiju najkvalitetnije državno zemljište u zakup (kojim sada upravljaju stranci i pod hipotekom je stranih banaka) po cijeni koja je i do pet puta niža od cijene zakupa koju plaća obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, kada dobiju državna jamstva, povoljne kredite i milijarde kuna poticaja, a ipak završe u velikom minusu, jasno je o kakvim se »stručnjacima« radi. Da su mali poljoprivrednici u Hrvatskoj imali tretman kao »veliki«, danas bi Hrvatska bila samodostatna u proizvodnji hrane, a ne jedan od najvećih uvoznika. Potpore koje se isplaćuju ne mogu biti alat koji će osigurati preživljavanje i opstanak, nego bi one trebale biti svojevrsna nagrada za proizvodne rezultate. Stoga ponovno naglašavamo nužnost stvaranja okvira u kojem će naši poljoprivrednici biti ravnopravni s konkurencijom u okruženju. Na žalost, potpore u Hrvatskoj postale su dijelom i politički mehanizam te sredstvo pritiska i ucjene kojim se drže pod kontrolom »neposlušni« poljoprivrednici. Zadnjih nekoliko godina redovito se isplaćuju potpore u iznosu nižem i do 25 posto u odnosu na onaj koji se trebao isplatiti. Drugim riječima, našim poljoprivrednicima oduzet je cjelokupni jednogodišnji iznos potpora bez jasna i logična objašnjenja zašto se to učinilo i gdje su na kraju ta sredstva završila. Da nije bilo reakcije udruge »Život« i intervencije kod Europske komisije, danas bi hrvatski poljoprivrednici dobivali gotovo milijardu kuna manje potpora zbog toga što je bivši ministar poljoprivrede pogrješno tumačio uredbu i propise Europske unije.
DR. MARGETA: Bitno je da nositelji političke vlasti shvate da probleme u poljoprivredi ne može riješiti samo Ministarstvo poljoprivrede u okviru svojih ovlasti, nego se problem poljoprivrede rješava i u ministarstvima gospodarstva, obrazovanja, regionalnoga razvoja, demografije, turizma, prometa i infrastrukture, zdravstva… Kada se shvati da će se ljude na selu zadržati samo ako im se omoguće isti životni uvjeti kao i u urbanim sredinama (infrastruktura), moći će se govoriti o ozbiljnoj strategiji razvoja poljoprivrede i o zaustavljanju negativnih trendova u svim segmentima našega društva. Država bez sela ne postoji. Isto tako, neovisnost neke države ne mjeri se brojem vojnika na granici ili borbenih aviona u zraku, nego time može li se sama prehraniti. Hrvatska danas, na žalost, proizvodi samo 40 posto svojih potreba za hranom i ako se, ne daj Bože, dogodi neko veliko zlo i zatvore granice na četiri mjeseca, Hrvatska bi se suočila s glađu. Mislim da taj podatak najbolje govori o tome gdje se danas nalazimo. No ne smije se zaboraviti ni na činjenicu da je svijest naših ljudi i potrošača danas na takvoj razini da će radije posegnuti za nekim stranim proizvodom u stranom trgovačkom centru nego kupiti domaći proizvod kod svoga susjeda. Bez promjene kolektivne svijesti o vrijednostima i kvaliteti domaćega proizvoda u koji je ugrađen trud i odricanje našega seljaka teško spomenute mjere mogu postići željeni učinak.
DR. MARGETA: Projekt »Slavonika« pompozno je najavljivan, no do sada nismo vidjeli nikakve opipljive rezultate za život tzv. »maloga čovjeka«. Razlog je to što se sama koncepcija toga projekta opet zasniva na velikim projektima koje trebaju provoditi veliki subjekti, bez razumijevanja da je nužno stvoriti okvir i uvjete u kojima će se živjeti i djelovati. Hrvatskoj poljoprivredi ne trebaju krediti i financijska sredstva od desetke milijuna kuna. Hrvatskomu seljaku trebaju mali i povoljni krediti pomoću kojih će unaprijediti svoju proizvodnju i dovesti je do što višega stupnja finalizacije. Slavonija se danas pretvorila u proizvođača sirovine, umjesto da se njen cjelokupni razvoj temelji na preradi u visokovrijedne tradicionalne proizvode. Ne postoji brže i jeftinije otvaranje radnih mjesta nego što je to u poljoprivredi. Kada bismo pravnim i drugim okvirima stvorili uvjete da svako naše obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo zaposli samo jednoga djelatnika (člana obitelji), u vrlo kratkom vremenu imali bismo 30-40 tisuća novih radnih mjesta. Na žalost, nositelji agrarne politike smatraju da je ruralni razvoj velika farma od tisuću krava ili dvije tisuće krmača u jednom selu na kojoj će raditi pet niskokvalificiranih radnika, umjesto da shvate da je ruralni razvoj 25 farmi od 20 krava ili 30 krmača u jednom selu, udruženih u proizvođačke organizacije i sa zajedničkim nastupom na tržištu kroz kratke lance opskrbe. Bez takvoga poimanja agrarne politike i ruralnoga razvoja projekti tipa »Slavonika« unaprijed su osuđeni na propast.
DR. MARGETA: Razlozi pada zanimanja za studiranje poljoprivrede nisu od jučer i nisu jednostrani. Loša gospodarska i socijalna situacija, demografski procesi, propadanje sela i smanjen obujam poljoprivredne proizvodnje svakako zauzimaju značajno mjesto. No ne treba zanemariti ni svojevrsnu nevidljivost i nezainteresiranost akademske zajednice, kojoj i sam pripadam, za negativne procese koji su se događali proteklih desetljeća. Nikada niste na prosvjedima seljaka vidjeli nekoga iz akademske zajednice koji bi pružio potporu, u većini slučajeva, opravdanim zahtjevima. No iste te pripadnike akademske zajednice mogli ste u velikom broju vidjeti na priredbama u organizaciji velikih sustava kada se puštaju nove farme u pogon, novi strojevi… Akademska zajednica otuđila se od sela koje je bilo bazen iz kojega su dolazili studenti. Istodobno, ista ta zajednica nije ponudila konkretna rješenja u vrijeme najdublje gospodarske krize koja bi omogućila seljacima da ju prebrode i poboljšaju proizvodnju, niti je prilagodila svoje obrazovne programe novoj situaciji. Danas se još uvijek na poljoprivrednim fakultetima obrazuju stručnjaci koji bi trebali raditi u PIK-ovima, kojih nema već 30 godina. Kada se svemu dodaju najnoviji natječaji iz Programa ruralnoga razvoja prema kojima student poljoprivrede, nositelj OPG-a, nema pravo prijave na natječaje i dobivanje sredstava iz fondova EU-a, jasno je otkud tako slabo zanimanje za studij. Bez sela, bez seljaka, bez obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva i bez poljoprivredne proizvodnje postavlja se pitanje opravdanosti postojanja i poljoprivrednih fakulteta. Bojim se da mnogi u akademskoj zajednici ni danas toga još nisu svjesni.
DR. MARGETA: Zemlja nikada nije bila problem, naprotiv – zemlja je rješenje svih naših problema. No da bismo do tih rješenja došli, treba potpuno mijenjati svijest o tome što nam zemlja može dati i kako se mi odnosimo prema njoj. Višedesetljetni odnos prema selu, seljaku i zemlji, koji je poljoprivrednika tretirao kao manje vrijednu osobu u odnosu na radnika proletera, a poljoprivredu kao manje vrijedno zanimanje, doveo nas je danas u situaciju da će nam djeca potomci seljaka radije konobariti i spremati sobe u stranim zemljama nego obrađivati vlastitu grudu i živjeti od nje. Čak ni suvremene tehnologije koje umnogome olakšavaju rad na zemlji nisu dovoljne da bi zadržale mlade ljude na selu. Naši pra(djedovi) nisu imali tehnologije, ali su imali izgrađen sustav vrijednosti u kojem je zemlja bila na jednom od prvih mjesta. Dok ponovno ne izgradimo sustav vrijednosti koji će se temeljiti na poštivanju svojega, na tradicijskim vrijednostima, na vjeri u ljude i zemlju koja nas hrani, na radu kao nečem plemenitom, a ne kao muci, do tada se ne će moći govoriti o zaustavljanju negativnih kretanja. Našemu društvu potreban je potpuni »reset« jer 27 godina idemo u pogrješnom smjeru, a imamo sve preduvjete da postanemo zemlja o kakvoj su naši predci sanjali i za koju su mnogi od njih dali svoje najvrjednije. Zbog njih, a pogotovo zbog naše djece, treba učiniti sve da jednoga dana njihova žrtva ne bude uzaludna.
