DR. VLADIMIR MARGETA, PREDSJEDNIK UDRUGE OPG-a »ŽIVOT« »Zemlja je rješenje svih naših problema«

Snimio: T. Šovagović | Dr. Vladimir Margeta
Osnovni je problem hrvatske poljoprivrede upravo nedostatak jasne strategije. Svaki novi ministar koji dođe na funkciju ima nekakvu svoju strategiju, poruši sve što je bilo prije njega i ponaša se kao da poslije njega ne će biti ništa. Kada u nekoj budućoj strategiji jasno definiramo koliko nam treba mlijeka, mesa, jaja, voća, povrća i drugih poljoprivrednih proizvoda za neko dugoročno razdoblje, tek tada možemo govoriti o tome tko će to proizvesti, kako, pod kojim uvjetima i gdje.

Nakon što je prije pola godine imenovan novim predsjednikom Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava »Život«, u kojoj je i jedan od osnivača, dr. Vladimir Margeta rado je svoja razmišljanja o bolnim točkama poljoprivrede podijelio s Glasom Koncila. Rođen je 1974. godine u Osijeku, gdje je završio srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje. Od 2000. godine zaposlen je na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku (nekadašnji Poljoprivredni fakultet), a sada je u zvanju docenta. Uža specijalnost mu je svinjogojska proizvodnja te ekološka i održiva poljoprivreda. Na znanstvenom i stručnom polju objavio je u koautorstvu dva sveučilišna udžbenika i više od 150 znanstvenih i stručnih radova. Bio je voditelj pet znanstvenih i stručnih projekata te suradnik na još sedam njih. Upravitelj je poljoprivredne zadruge »LETA« iz Vukojevaca kod Našica. Živi u Čepinskim Martincima pokraj Osijeka, oženjen je i otac troje djece.

Država bez sela ne postoji. Isto tako, neovisnost neke države ne mjeri se brojem vojnika na granici ili borbenih aviona u zraku, nego time može li se sama prehraniti. Hrvatska danas, na žalost, proizvodi samo 40 posto svojih potreba za hranom i ako se, ne daj Bože, dogodi neko veliko zlo i zatvore granice na četiri mjeseca, Hrvatska bi se suočila s glađu. Mislim da taj podatak najbolje govori o tome gdje se danas nalazimo.
Mjere u kontekstu društvenog razvoja
Koje ste ciljeve postavili pred udrugu OPG-a »Život« tijekom svojega predsjedničkoga mandata?

DR. MARGETA: Uloga mene kao predsjednika udruge je da koordiniram aktivnosti članstva i artikuliram stajališta i rješenja za konkretne situacije u aktualnom stanju hrvatske poljoprivrede, a ciljevi udruge jasno su definirani Programom udruge koji se sastoji od 15 točaka i koji je usvojen na osnivačkoj skupštini. Udruga »Život« jedina je udruga u Hrvatskoj iz područja poljoprivrede koja ima i provodi program, a on se temelji na dijalogu i konsenzusu s nositeljima agrarne politike, kao temeljnim odrednicama u nastojanjima da hrvatska poljoprivreda, hrvatsko selo i obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo konačno dobiju status u društvu kakav zaslužuju. Osim tih dviju odrednica, poseban naglasak u radu udruge stavljen je na pokušaj iznalaženja boljega pregovaračkoga statusa naših poljoprivrednika, adekvatnu zemljišnu politiku kao temelj i hrvatskoga poljoprivrednika i našega sela, zatim ulaganje napora u poboljšanje tržišnoga statusa obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva kontrolom prekomjernoga uvoza, sustavom potpora, sigurnošću i stabilnošću otkupa i isplata. Nadalje, udruga se zalaže za podizanje razine stočarske proizvodnje koja je danas na povijesnom minimumu, a znamo da je stočarstvo zamašnjak cjelokupne poljoprivrede. Od ostalih bitnih točaka programa naglašavam i osnivanje specijalizirane financijske institucije, Agrobanke, koja bi konačno stavila u ravnopravan položaj naše proizvođače u odnosu na iste iz užega i širega okruženja. Sve te mjere ne mogu se izostaviti iz konteksta društvenoga razvoja naših ruralnih područja, stoga se udruga »Život« zalaže za cjelovitu reformu obrazovnoga i poreznoga sustava te izradu socijalnih programa koji će omogućiti da hrvatsko selo postane poželjno mjesto za život svih, a posebice mladih ljudi, a ne da danas svjedočimo katastrofalnim posljedicama depopulacije našega ruralnoga prostora, koja je dobrim dijelom uzrokovana upravo pogrješnom agrarnom politikom koja se u našoj domovini provodi zadnjih desetljeća.

Na ključnim mjestima – nekompetentni ljudi
Imate li povratnih reakcija mjerodavnih na Vaša česta i precizna upozorenja o stanju u hrvatskoj poljoprivredi?

DR. MARGETA: Na žalost, kroz gotovo pet godina aktivna djelovanja udruge »Život« ne možemo se pohvaliti razumijevanjem od nositelja agrarne politike. Čak štoviše, u mnogim smo slučajevima bili svjedoci da nas se tretiralo kao, da se figurativno izrazim, kamenčićem u cipeli koji žulja, pa su se aktualne vlasti često okretale tzv. lojalnim udrugama i pojedincima koji su im služili kao smokvin list. Jedino vrijeme kada se pojavljuje interes za udrugu »Život« jest predizborno i tada smo vrlo poželjan partner svim političkim opcijama. Međutim, stvarnost je pokazala da su se sva naša upozorenja, kritike i prognoze pokazale opravdanima i da su se mnoge negativne pojavnosti posljednjih godina u našoj poljoprivredi mogle izbjeći da se poslušalo i uvažilo mišljenje udruge »Život«. Nikakva nam satisfakciju nije to što nam nakon određenoga vremena netko prizna da smo bili u pravu, jer u tom proteklom vremenu izgubili smo nepovratno desetine i stotine obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja su zbog pogrješnih i štetnih odluka, zakona, uredaba ili pravilnika morala odustati od poljoprivredne proizvodnje. Svjedoci smo danas da na ključnim mjestima gdje se donose odluke o budućnosti mnogih naših sugrađana sjede nekompetentni ljudi koji nisu u stanju donositi prave odluke jer ne posjeduju znanja i vještine, ni razumijevanje za stanje u društvu. Oni žive i rade u paralelnom svemiru, bez doticaja sa stvarnošću, a na svoje položaje došli su netransparentnim metodama koje se nisu temeljile na stručnosti i znanju, nego isključivo na političkoj i inoj podobnosti.

Kako bi izgledala idealna hrvatska poljoprivredna strategija? Što je potrebno da jedan OPG preživljava (zarađuje) od svojega rada?

DR. MARGETA: Osnovni je problem hrvatske poljoprivrede upravo nedostatak jasne strategije. Svaki novi ministar koji dođe na funkciju ima nekakvu svoju strategiju, poruši sve što je bilo prije njega i ponaša se kao da poslije njega ne će biti ništa. Kada u nekoj budućoj strategiji jasno definiramo koliko nam treba mlijeka, mesa, jaja, voća, povrća i drugih poljoprivrednih proizvoda za neko dugoročno razdoblje, tek tada možemo govoriti o tome tko će to proizvesti, kako, pod kojim uvjetima i gdje. Pri tome moramo uvažiti sve specifičnosti koje Hrvatska kao zemlja i hrvatski poljoprivrednik imaju u odnosu na druge zemlje i njihove proizvođače. Posljednjih dvadesetak godina hrvatskoga seljaka pokušalo se pretvoriti u nizozemskoga, danskoga, njemačkoga ili američkoga farmera. Nije se vodilo računa o geografskim i klimatskim specifičnostima koje ima naša zemlja, kao i specifičnostima koje posjeduje naš poljoprivrednik (veličina posjeda, stupanj obrazovanosti, dob, tradicija i dr.) u odnosu na bliže i dalje okruženje. Strategija hrvatske poljoprivrede treba se temeljiti upravo na uvažavanju tih specifičnosti i prilagođavanju proizvodnih sustava resursima i sposobnosti naših poljoprivrednika. Zaboravlja se stalno da ni u jednoj razvijenoj zemlji poljoprivreda nema isključivo tržišni karakter, nego se mnogo polaže na njenu socijalnu i ekološku komponentu, što osigurava održivost poljoprivredne proizvodnje, ali i očuvanje tla i okoliša, te opstanak i ostanak ljudi u ruralnom prostoru koji taj prostor čuvaju, održavaju i oplemenjuju. Da bi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo moglo normalno funkcionirati, treba ostvariti adekvatan okvir u kojem će ono djelovati (porezni, pravni, financijski, tržišni, infrastrukturni, obrazovni i socijalni), a upravo je to zadaća nositelja agrarne politike. Udruga »Život« ima odgovore i rješenja za sve te izazove, no nemamo odgovarajućega sugovornika i partnera s druge strane. Hrvatski je seljak vrijedan, on zna proizvoditi, on zna kako očuvati plodno i nezagađeno tlo, on zna preraditi sirovinu u visokovrijedan proizvod. Jedina je zadaća da mu se to odgovarajućom agrarnom politikom omogući, a ne da ga se sputava i onemogućava u tome.

Oduzet jednogodišnji iznos potpora
Kada se usporedi poljoprivredna proizvodnja Hrvatske sa susjednom Slovenijom i Nizozemskom, upozorili ste, vidljiv je zaostatak koji nazivate »27 godina elementarne nepogode u poljoprivredi« u režiji ministarstva. Zašto je to tako?

DR. MARGETA: Nizozemsku i Sloveniju uzeli smo kao primjer iz nekoliko razloga. Nizozemska je po količini obradivih poljoprivrednih površina slična Hrvatskoj, a Sloveniju smo uzeli kao susjednu zemlju s kojom smo nekada bili u istoj državnoj zajednici, čiji ljudi imaju mentalitet sličan našemu i za koje smo nekad bili pojam i uzor u poljoprivrednoj proizvodnji. Iz brojki je jasno vidljivo da te zemlje znatno više ulažu u poljoprivrednu proizvodnju i da su potpore znatno veće nego što su one u Hrvatskoj. Slovenija ima veću proizvodnju mlijeka i veći broj goveda nego što ima Hrvatska, iako ima pet puta manje poljoprivrednih površina, a poboljšanje u tom sektoru uslijedilo je upravo nakon ulaska Slovenije u EU i iskorištavanja sredstava koja su joj se našla na raspolaganju. U Hrvatskoj je situacija obrnuta i naša poljoprivredna proizvodnja bilježi znatan pad nakon ulaska u EU. To nam govori o tome da nismo iskoristili prednosti koje nam članstvo u EU-u daje, da ne znamo iskoristiti sredstva iz Programa ruralnoga razvoja i da većina tih sredstava završi u rukama tzv. »velikih« proizvođača za koje nositelji agrarne politike u Hrvatskoj već 27 godina govore kako su oni jedini tržišni, moderni, profitabilni…

Nakon 45 godina komunističkog sustava, u našem sustavu vrijednosti ostale su parole »snađi se druže«, »sve je to naše«, »nitko me ne može toliko malo platiti, koliko malo ja mogu raditi«, »idi u školi da ne bi morao raditi, ako te ne budu išle škole, ostat ćeš na poljoprivredi« i sl. Sve ove parole danas su obrazac ponašanja, kako elita, tako i građana na najnižim razinama. Fizički smo izašli iz komunizma 1990. godine, no »mentalno« smo još uvijek u njemu i bojim se da se to stanje skoro neće promijeniti.

Na primjeru »Agrokora« mogli smo vidjeti kako završava jedna nerealna i nerazumna politika koja je išla na štetu malih poljoprivrednika. Kada vam takvi sustavi dobiju najkvalitetnije državno zemljište u zakup (kojim sada upravljaju stranci i pod hipotekom je stranih banaka) po cijeni koja je i do pet puta niža od cijene zakupa koju plaća obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, kada dobiju državna jamstva, povoljne kredite i milijarde kuna poticaja, a ipak završe u velikom minusu, jasno je o kakvim se »stručnjacima« radi. Da su mali poljoprivrednici u Hrvatskoj imali tretman kao »veliki«, danas bi Hrvatska bila samodostatna u proizvodnji hrane, a ne jedan od najvećih uvoznika. Potpore koje se isplaćuju ne mogu biti alat koji će osigurati preživljavanje i opstanak, nego bi one trebale biti svojevrsna nagrada za proizvodne rezultate. Stoga ponovno naglašavamo nužnost stvaranja okvira u kojem će naši poljoprivrednici biti ravnopravni s konkurencijom u okruženju. Na žalost, potpore u Hrvatskoj postale su dijelom i politički mehanizam te sredstvo pritiska i ucjene kojim se drže pod kontrolom »neposlušni« poljoprivrednici. Zadnjih nekoliko godina redovito se isplaćuju potpore u iznosu nižem i do 25 posto u odnosu na onaj koji se trebao isplatiti. Drugim riječima, našim poljoprivrednicima oduzet je cjelokupni jednogodišnji iznos potpora bez jasna i logična objašnjenja zašto se to učinilo i gdje su na kraju ta sredstva završila. Da nije bilo reakcije udruge »Život« i intervencije kod Europske komisije, danas bi hrvatski poljoprivrednici dobivali gotovo milijardu kuna manje potpora zbog toga što je bivši ministar poljoprivrede pogrješno tumačio uredbu i propise Europske unije.

Potreban je zakon o nasljeđivanju
Koje su prednosti, a koje mane novoga Zakona o državnom poljoprivrednom zemljištu iz veljače ove godine? Za što se zalažete u udruzi?
DR. MARGETA: Udruga »Život« bila je protiv donošenja Zakona o državnom poljoprivrednom zemljištu jer smatramo da ni jedan zakon ne može popraviti stanje nastalo zadnjih desetljeća. Upravo je loša zemljišna politika generator svih negativnih pojavnosti u hrvatskoj poljoprivredi. U EU-u ne postoji pojam »državnoga poljoprivrednoga zemljišta«, to je relikt komunizma koji je nastao nakon sramne nacionalizacije poslije Drugoga svjetskoga rata. U modernoj Hrvatskoj raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem bilo je izvor korupcije, nepotizma, kriminala i pronevjere i građani naše domovine oštećeni su za milijarde kuna koje su se slile u džepove podobnih. Interes je političkih elita da poljoprivredno zemljište ostane u vlasništvu države kako bi se ta praksa mogla nastaviti. U udruzi smatramo da se sve državno zemljište mora prodati poljoprivrednicima jer samo potpuno vlasništvo nad zemljom preduvjet je da poljoprivrednici mogu u njega ulagati i iskorištavati ga na najbolji mogući način. U prodaji zemlje moraju se jasno definirati kriteriji tko može kupiti zemlju i maksimalne površine koje se mogu prodati jednomu proizvođaču. Neki proizvođači imaju tisuće hektara zemlje, a do prije nekoliko godina nisu se ni bavili poljoprivrednom proizvodnjom. Neki pak koji se bave poljoprivredom generacijama ne mogu doći do jednoga hektara zemlje koji se nalazi uz njihove parcele. Osim državnoga poljoprivrednoga zemljišta, velik je problem i privatno poljoprivredno zemljište koje čini gotovo 70 posto ukupnoga poljoprivrednoga zemljišta, a nije uređeno zakonom. Istodobno, postoji problem »nestanka« 425 000 hektara poljoprivrednoga zemljišta koje je postojalo prije 25 godina. U udruzi »Život« zalažemo se za donošenje zakona o nasljeđivanju kojim bi se spriječilo cijepanje posjeda i obvezalo na nasljeđivanje od samo jednoga nasljednika. Što se tiče trenutačnoga Zakona o državnom poljoprivrednom zemljištu, problemi koji su se pojavili prilikom pokušaja njegove primjene u praksi jasno pokazuju opravdanost stajališta udruge »Život«. Zalažemo se za reviziju svih prijašnjih ugovora o dodjeli i uporabi državnoga poljoprivrednoga zemljišta.
Država bez sela ne postoji
Često je u hrvatskom društvu lako postaviti negativnu dijagnozu, no nedostaje »terapija«. Koji su »lijekovi« potrebni na dobrobit hrvatske poljoprivrede?

DR. MARGETA: Bitno je da nositelji političke vlasti shvate da probleme u poljoprivredi ne može riješiti samo Ministarstvo poljoprivrede u okviru svojih ovlasti, nego se problem poljoprivrede rješava i u ministarstvima gospodarstva, obrazovanja, regionalnoga razvoja, demografije, turizma, prometa i infrastrukture, zdravstva… Kada se shvati da će se ljude na selu zadržati samo ako im se omoguće isti životni uvjeti kao i u urbanim sredinama (infrastruktura), moći će se govoriti o ozbiljnoj strategiji razvoja poljoprivrede i o zaustavljanju negativnih trendova u svim segmentima našega društva. Država bez sela ne postoji. Isto tako, neovisnost neke države ne mjeri se brojem vojnika na granici ili borbenih aviona u zraku, nego time može li se sama prehraniti. Hrvatska danas, na žalost, proizvodi samo 40 posto svojih potreba za hranom i ako se, ne daj Bože, dogodi neko veliko zlo i zatvore granice na četiri mjeseca, Hrvatska bi se suočila s glađu. Mislim da taj podatak najbolje govori o tome gdje se danas nalazimo. No ne smije se zaboraviti ni na činjenicu da je svijest naših ljudi i potrošača danas na takvoj razini da će radije posegnuti za nekim stranim proizvodom u stranom trgovačkom centru nego kupiti domaći proizvod kod svoga susjeda. Bez promjene kolektivne svijesti o vrijednostima i kvaliteti domaćega proizvoda u koji je ugrađen trud i odricanje našega seljaka teško spomenute mjere mogu postići željeni učinak.

Zanemaruje se uloga obitelji?
Kako tumačite svojevrsni hrvatski perpetuum mobile, da je poljoprivredna (i uopće) proizvodnja na niskim granama, a trgovački centri i kafići popunjeni, ne samo zbog klimatizacijskih uređaja? U čemu je kvaka toga hrvatskoga paradoksa?
DR. MARGETA: U Hrvatskoj imamo problem stanja svijesti i sustava vrijednosti koji je izgrađivan zadnjih 70 godina i doživljava danas svoju kulminaciju. Nakon 45 godina komunističkoga sustava u našem sustavu vrijednosti ostale su parole: »Snađi se, druže«, »Sve je to naše«, »Nitko me ne može toliko malo platiti koliko malo ja mogu raditi«, »Idi u školu da ne bi morao raditi, ako te ne budu išle škole, ostat ćeš na poljoprivredi« i sl. Sve te krilatice danas su obrazac ponašanja, kako elita tako i građana na najnižim razinama. Fizički smo izišli iz komunizma 1990. godine, no »mentalno« smo još uvijek u njemu i bojim se da se to stanje ne će uskoro promijeniti. Obezvrjeđivanje rada, svakodnevni primjeri da se može postati bogat preko noći, medijske manipulacije i prikazi nerealna svijeta u kojem se cijene potpuno drukčije vrijednosti urodili su takvim stanjem. Na žalost, danas se zanemaruje uloga obitelji u cijeloj toj priči, pa tako roditelji sve više očekuju da njihovu djecu odgajaju tete u vrtiću, učitelji u školi ili profesori na fakultetu. Bez pravoga sustava vrijednosti koji se može razviti samo u obitelji kao temeljnom stupu društva ne možemo očekivati da će se trendovi mijenjati. Poljoprivreda je najviše izložena poremećajima u sustavu vrijednosti budući da se radi o biološkoj proizvodnji, uvjetovanoj klimatskim čimbenicima i odnosom proizvođača prema tlu, biljci i životinji. Kada sve počnemo sagledavati u tom kontekstu, tek tada ćemo moći govoriti o stvarnom razumijevanju problema u kojem se nalazimo.

 

Što je potrebno da se u Slavoniji i Hrvatskoj dogodi bolje sutra i da projekt »Slavonika« barem donekle uspije kroz fondove EU-a?

DR. MARGETA: Projekt »Slavonika« pompozno je najavljivan, no do sada nismo vidjeli nikakve opipljive rezultate za život tzv. »maloga čovjeka«. Razlog je to što se sama koncepcija toga projekta opet zasniva na velikim projektima koje trebaju provoditi veliki subjekti, bez razumijevanja da je nužno stvoriti okvir i uvjete u kojima će se živjeti i djelovati. Hrvatskoj poljoprivredi ne trebaju krediti i financijska sredstva od desetke milijuna kuna. Hrvatskomu seljaku trebaju mali i povoljni krediti pomoću kojih će unaprijediti svoju proizvodnju i dovesti je do što višega stupnja finalizacije. Slavonija se danas pretvorila u proizvođača sirovine, umjesto da se njen cjelokupni razvoj temelji na preradi u visokovrijedne tradicionalne proizvode. Ne postoji brže i jeftinije otvaranje radnih mjesta nego što je to u poljoprivredi. Kada bismo pravnim i drugim okvirima stvorili uvjete da svako naše obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo zaposli samo jednoga djelatnika (člana obitelji), u vrlo kratkom vremenu imali bismo 30-40 tisuća novih radnih mjesta. Na žalost, nositelji agrarne politike smatraju da je ruralni razvoj velika farma od tisuću krava ili dvije tisuće krmača u jednom selu na kojoj će raditi pet niskokvalificiranih radnika, umjesto da shvate da je ruralni razvoj 25 farmi od 20 krava ili 30 krmača u jednom selu, udruženih u proizvođačke organizacije i sa zajedničkim nastupom na tržištu kroz kratke lance opskrbe. Bez takvoga poimanja agrarne politike i ruralnoga razvoja projekti tipa »Slavonika« unaprijed su osuđeni na propast.

Akademska zajednica otuđila se od sela
Zašto je sve rjeđi interes za studiranje na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, koji je upisalo dvjestotinjak studenata od 450 mjesta?

DR. MARGETA: Razlozi pada zanimanja za studiranje poljoprivrede nisu od jučer i nisu jednostrani. Loša gospodarska i socijalna situacija, demografski procesi, propadanje sela i smanjen obujam poljoprivredne proizvodnje svakako zauzimaju značajno mjesto. No ne treba zanemariti ni svojevrsnu nevidljivost i nezainteresiranost akademske zajednice, kojoj i sam pripadam, za negativne procese koji su se događali proteklih desetljeća. Nikada niste na prosvjedima seljaka vidjeli nekoga iz akademske zajednice koji bi pružio potporu, u većini slučajeva, opravdanim zahtjevima. No iste te pripadnike akademske zajednice mogli ste u velikom broju vidjeti na priredbama u organizaciji velikih sustava kada se puštaju nove farme u pogon, novi strojevi… Akademska zajednica otuđila se od sela koje je bilo bazen iz kojega su dolazili studenti. Istodobno, ista ta zajednica nije ponudila konkretna rješenja u vrijeme najdublje gospodarske krize koja bi omogućila seljacima da ju prebrode i poboljšaju proizvodnju, niti je prilagodila svoje obrazovne programe novoj situaciji. Danas se još uvijek na poljoprivrednim fakultetima obrazuju stručnjaci koji bi trebali raditi u PIK-ovima, kojih nema već 30 godina. Kada se svemu dodaju najnoviji natječaji iz Programa ruralnoga razvoja prema kojima student poljoprivrede, nositelj OPG-a, nema pravo prijave na natječaje i dobivanje sredstava iz fondova EU-a, jasno je otkud tako slabo zanimanje za studij. Bez sela, bez seljaka, bez obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva i bez poljoprivredne proizvodnje postavlja se pitanje opravdanosti postojanja i poljoprivrednih fakulteta. Bojim se da mnogi u akademskoj zajednici ni danas toga još nisu svjesni.

Može li suvremena tehnologija olakšati ako nedostaje poljoprivredna strategija? Je li problem u – zemlji?

DR. MARGETA: Zemlja nikada nije bila problem, naprotiv – zemlja je rješenje svih naših problema. No da bismo do tih rješenja došli, treba potpuno mijenjati svijest o tome što nam zemlja može dati i kako se mi odnosimo prema njoj. Višedesetljetni odnos prema selu, seljaku i zemlji, koji je poljoprivrednika tretirao kao manje vrijednu osobu u odnosu na radnika proletera, a poljoprivredu kao manje vrijedno zanimanje, doveo nas je danas u situaciju da će nam djeca potomci seljaka radije konobariti i spremati sobe u stranim zemljama nego obrađivati vlastitu grudu i živjeti od nje. Čak ni suvremene tehnologije koje umnogome olakšavaju rad na zemlji nisu dovoljne da bi zadržale mlade ljude na selu. Naši pra(djedovi) nisu imali tehnologije, ali su imali izgrađen sustav vrijednosti u kojem je zemlja bila na jednom od prvih mjesta. Dok ponovno ne izgradimo sustav vrijednosti koji će se temeljiti na poštivanju svojega, na tradicijskim vrijednostima, na vjeri u ljude i zemlju koja nas hrani, na radu kao nečem plemenitom, a ne kao muci, do tada se ne će moći govoriti o zaustavljanju negativnih kretanja. Našemu društvu potreban je potpuni »reset« jer 27 godina idemo u pogrješnom smjeru, a imamo sve preduvjete da postanemo zemlja o kakvoj su naši predci sanjali i za koju su mnogi od njih dali svoje najvrjednije. Zbog njih, a pogotovo zbog naše djece, treba učiniti sve da jednoga dana njihova žrtva ne bude uzaludna.

Vapaji iz Slavonije ne čuju se pod Sljemenom
U Slavoniji se ponovno živi vrijeme iz druge polovice devedesetih, kada se odlazilo u Mađarsku i Srbiju po jeftinije prehrambene i kućanske proizvode. Kako to da se u ovom slučaju »povijesni kotač« zavrtio unatrag?
DR. MARGETA: Loša socijalna slika »zavrtjela« je kotač unatrag i ne možemo se praviti slijepi pred tom činjenicom. Doživjeli smo da se regija koja je nekada bila pojam bogatstva i blagostanja tretira kao najsiromašnija. Je li ona to uistinu, teško je reći. Ne možete reći za regiju koja ima toliko resursa u zemlji, vodama i šumama da je siromašna. Očito je da nismo sposobni iskoristiti te resurse na pravi način i da trebamo pomoć, jer mnogi koji su znali i mogli otišli su nekamo gdje se njihovo znanje i sposobnost više cijene. Vapaji iz Slavonije ne čuju se pod Sljemenom, i to je danas najtužnije. Kada poljoprivreda i proizvodnja hrane dobiju status u politici i društvu kao što ga danas ima turizam, siguran sam da će se Slavonija vratiti na mjesto koje joj pripada i da će se u nju ponovno vratiti život. Nije slučajno da se naša udruga zove baš »Život« jer svojim djelovanjem nastojimo učiniti sve što je u našoj moći da u skoro vrijeme svi naši seljaci i poljoprivrednici mogu s ponosom reći da doista žive život koji zaslužuju.

IZVORGlas Koncila br. 42/2018.
Prethodni članakNA TEMELJIMA CRKVE IZ 13. STOLJEĆA Župna crkva sv. Luke u Ždrelcu
Sljedeći članakOSOBNO ISKUSTVO ZLA Čovjek grješnik