DRAŠKO VRGOČ, »POZADINSKI IGRAČ« U PRIJENOSIMA MISA »Rijetka je župa u našoj domovinu u kojoj nisam bio«

Draško Vrgoč
Draško Vrgoč, producent Religijskoga programa HTV-a, obiteljski čovjek, otac četvero djece, pastoralni vijećnik u svojoj župi Blažene Djevice Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici nadomak Zagreba

Religijski novinari i producenti ponajbolji su poznavatelji Crkve u Hrvata. Iz tjedna u tjedan, zbog prijenosa misa, snimanja emisija i dokumentarnih filmova, obilaze hrvatske biskupije, hrvatske župe, kleričke i laičke zajednice, misije i misionare. Jedan od njih je Draško Vrgoč, producent Religijskoga programa HTV-a, obiteljski čovjek, otac četvero djece, pastoralni vijećnik u svojoj župi Blažene Djevice Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici nadomak Zagreba. On od 1997. kao HRT-ov djelatnik slaže svoj mozaik Crkve u Hrvatskoj trudeći se da vjerničko obilje koje Hrvati imaju u sebi na najbolji mogući način, zajedno sa svojim kolegama, predstavi gledateljima javne televizije.

Rođen je 22. siječnja 1965. u Livnu. Majka mu je Mirjana, djevojački Jolić, rodom iz livanjskoga sela Žabljaka. Domaćica je, živi na rodnoj grudi. Draškov je otac, pokojni Vjekoslav Vrgoč, radio kao medicinski tehničar. I on je bio iz livanjskoga kraja, iz sela Rapovine. Upoznali su se njih dvoje u rodnom kraju, vjenčali se u župi kojoj su oboje pripadali i skrasili se u Rapovinama, na Vjekoslavovoj djedovini. Blagoslovljeni su sa šestero djece, četvero ih je sada živih.

»Svi svećenici osim ćaće«

»Mama je vodila brigu o nama, a tata je radio u KBC-u Livno. Poslije je još dodatno radio na građevini. Bilo nas je šestero djece pa nas je sve trebalo podići. A i gradili su našu kuću. Mama je držala poljoprivredu i obavljala neke dodatne poslove. Nismo bili u raskoši, ali smo imali dovoljno, a najviše obiteljskoga sklada«, pripovijeda Draško. »Mama je, prema potrebi, bila i stroga i popustljiva, a tatu smo manje vidjeli. Nije bio strog. Volio je društvo, imao je mnogo poznanstava. Njih su se dvoje dobro slagali. Što dalje, to su si bili bolji. Posebno ih je povezala tragedija, smrt njihova sina, mojega brata, u Domovinskom ratu. Odgajali su nas u vjeri. Nakon mise smo kod kuće trebali objasniti evanđelje. Išli smo u župu Svih svetih u Livno, a vodili su nas franjevci Bosne Srebrene koji su jako utjecali na nas. K njima sam išao na vjeronauk, primio sakramente. Svećenici su bili i moj ujak i moj stric. U rodu imam i časnih sestara. Ujak je fra Bogdan Jolić, a stric je bio sada pokojni fra Miroslav Vrgoč. Govorili su ljudi da su svi moji svećenici osim ćaće.«

Iz Švicarske na ratište

»Osnovnu i srednju elektro-školu završio sam u Livnu. Bio sam osrednji đak. Profesori su bili strogi, a među učenicima nije bilo razlika. Na vjeronauk smo kriomice išli. Maturirao sam 1984. I otišao u vojsku u Šabac. Po povratku sam se odlučio za Zagreb. Najprije sam upisao visoku tehničku školu Rade Končara. Poslije sam se prebacio na menadžment i to završio. U Zagrebu mi je bilo odlično. U početcima teško, a poslije sjajno. Živio sam u ujakovu stanu na Jarunu. Neko sam vrijeme otišao raditi k sestri u Švicarsku. Vratio sam se početkom Domovinskoga rata i otišao na ratište u Livno. Tata je djelovao u bolnici, a mi sinovi na ratištu. Brat je, na žalost, poginuo. Vratio sam se u Zagreb i radio na više mjesta, u Crvenom križu, u ugostiteljstvu, prodavao sam aute.«

»Nestale su predrasude kojih je bilo«

»Godine 1997. došao sam na HRT, odmah u Religiju. Na početku sam, istina, prošao sve HTV-ove odjele, ali sam zadržan u Religiji. Najprije sam radio kao organizator produkcije, pa kao producent, zatim kao producent redakcije, izvršni producent odjela i sad kao rukovoditelj odjela. Vodim računa o financijama, tehničkim resursima, kapacitetima, snimanjima. Ispod sebe imam trojicu kolega, a te poslove radimo sva četvorica. Proizvodimo mnogo programa, a nema nas mnogo. Posao je dinamičan. Izmjenjuju se mise, bogoslužja, razne vjerske i molitvene svečanosti, emisije u studiju uživo, mozaične emisije, dokumentarci. Sve treba štimati. Radno vrijeme nemam, ono je uvijek prema potrebi. Sretan sam na poslu, veseli me. Da sam tražio neki bolji posao za sebe, ne bih ga našao. Mnogo je stresa, ali HRT i otvara mnogo toga. Mnogo sam i naučio, upoznao bolje i svoju vjeru i druge vjerske zajednice kroz posao. Nestale su predrasude kojih je bilo. Kolektiv u kojem radim je mali pa se svi dobro znamo. Živimo zajedno dnevne zgode i nezgode. A bilo je svega, i radosti i suza.«

Obiteljski život od Rusije do Hrvatske

»Godine 1994. sam se oženio. Supruga je Ružica, djevojački Malekinušić. Iz Rame je, rođena je 1965. Vodi obiteljski obrt za čišćenje, zadovoljna je. Upoznali smo se preko moje sestre, a vjenčali se u crkvi sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu. Imamo četvero djece. Mirjana je najstarija, 1994. je godište. Završava teologiju i filozofiju kod isusovaca na Jordanovcu. Udala se, ima sina Frana. Žive u Rusiji. Muž je nogometaš pa žive ondje gdje on igra. Tri godine mlađu Martu dobili smo 1997. Ona završava pedagogiju na Filozofskom fakultetu, a psihologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Magdalena je rođena 2000. Polazi prvu godinu financija i prava na jednom privatnom fakultetu. Najmlađi Vjekoslav rođen nam je 2005. Učenik je prve godine srednje strojarske škole ‘Faust Vrančić’. Djecom sam zadovoljan. Dobri su, ali ih uvijek potičem na više. Mislim da smo ih dobro odgojili. Više supruga nego ja. Više je bila s njima i dođe im danas kao prijateljica. Iako ih i ja rado poslušam. Predobro sam se oženio. Možda nisam ni zaslužio tako dobru ženu. Iz velike je obitelji, požrtvovna je, brižna, skrbna. Podržavamo se u svemu, naravno i u vjerskom životu. Najprije smo do 1999. bili podstanari, a onda smo se preselili u vlastitu kuću u 7. Retkovec, u dio župe Sesvetska Sopnica. Krasno nam je. Imamo mir, tišinu, prirodu, kao da smo na selu, a u gradu smo. U blizini su nam crkva, škola, vrtić, trgovački centri, vlak, sve nam je blizu. Ljudi su uglavnom iz Bosanske Posavine. Kupovali su zemljišta i gradili. Ima i starosjedilaca.«

»Ako si ne ćemo ‘farbati’«

»S izgradnjom naselja gradila se i župa, i crkva i vjerska zajednica. Pastoralni sam vijećnik u župi, zadužen za kontakt s Tiskovnim uredom Zagrebačke nadbiskupije. Prije smo se u župi češće sastajali, a onda nas je ugrozila korona. Razgovaramo u hodu, kada se vidimo, usput, prije ili poslije mise, telefonom. Župnik nam je fra Zdravko Dadić i s njim se sve može. Teže je s vjernicima. Ljudi su sa svih strana i svatko ima svoja očekivanja. Nije lako svakomu ugoditi. Unatoč tomu, zajednica raste. Raduje me svaki napredak u župi. Na misi sam nedjeljom najčešće u 9 sati. Čitam i misna čitanja kada treba. Bolji su čitači moja djeca. Angažirani su u Frami. Marta je predsjednica Frame u dva mandata. A kada sam na poslu, onda sam na misi negdje u Hrvatskoj. Rijetka je župa u našoj domovini u kojoj nisam bio. Općenito govoreći volio bih gledati u povezanost svećenika s oltarom i ljudima, u ono što je vezano uz bit Crkve. Jer neki izlaze iz prikladnih okvira. Svega sam se nagledao i naslušao. Zajedništvo je još uvijek na visini. Kad treba, vjernici se povežu. Iako je većina, na žalost, kulturoloških, a ne praktičnih vjernika. To je slika naše Crkve danas, ako si ne ćemo ‘farbati’«.

Smanjivati vjerničku neukost i neupućenost
Ljudima treba otvoriti Crkvu, ne samo za vjerske nego i za neke druge aktivnosti koje obogaćuju ljude, a prikladne su crkvenomu prostoru. Jer kad Crkva zatvori vrata, zatvori vrata. Ljude treba okupljati, upućivati, naš je vjernički živalj i danas prilično neuk i neupućen. Bez osobnoga svećenikova prilaska čovjeku teško da će se čovjek sam aktivirati. S druge strane, od svećenika se mnogo očekuje, a nemaju svi mnogobrojne darove koji se od svećenika očekuju, još ih je i malo. Situacija, dakle, nije laka, ali svejedno se treba boriti.

IZVORGlas Koncila br. 19/2021.
Prethodni članakOPJEVAO NAJVAŽNIJU ŽIVOTNU ODLUKU Pjevač Kenny Chesney: »Muškarci, preuzmite odgovornost«
Sljedeći članakKRIZMA KAO PRILIKA ZA OBNOVU VJERE U OBITELJI, ALI I ŽUPNE ZAJEDNICE Sakramenti kao susreti s Kristom u konkretnim trenutcima života