DRUGI (BANKARSKI) STUP A solidarnost i uzajamnost?

Snimio: B. Čović

U današnjem političkom i gospodarskom trenutku nije oportuno podgrijavati suprotnosti i nezadovoljstva niti širiti strah, pa sve to zlorabiti u borbi za političku vlast. To posebno vrijedi za područje radnih i socijalnih reforma. Vezano uz te reforme, posebnu pozornost valja posvetiti postupnosti, dakle izbjegavati, nazovimo ih tako, »šok-terapije« ili narodski rečeno »ho-ruk« principe. Polazeći od hrvatskih specifičnosti i tradicijskoga nasljeđa, njezina socijalna politika, shvaćena u širem smislu, mora se temeljiti na načelima solidarnosti i uzajamnosti. Kako uspješno ostvariti sve planirane reforme?

Građani ne smiju živjeti pod stalnom prijetnjom

Isključivo restriktivan način umanjivanja, ograničavanja ili ukidanja već stečenih prava nije prihvatljiv jer građani kao korisnici određenih prava ne smiju živjeti pod stalnom prijetnjom da će im se već stečena prava znatno smanjivati ili čak ukidati. Dosadašnja iskustva naučila su ih da političke strukture pred svake izbore, neovisno o tome je li riječ o lokalnim ili državnim, »šakom i kapom«, a neke čak i »lopatom«, dijele obećanja, koja kasnije zaborave ili samo djelomice ostvaruju. Isto tako u nekim se slučajevima pretjeruje s proširenjem prava preko stvarnih financijskih mogućnosti s mogućom posljedicom da se socijalna sigurnost jednih poboljšava na štetu drugih. Tako nastaju društveno štetne posljedice podjela unutar pojedinih radnih i socijalnih skupina, koje si međusobno predbacuju staleška zapostavljanja ili privilegiranja, pa čak i generacijska sukobljavanja, iako za to nisu krivi ni jedni ni drugi.

Dužnosnici vlasti i političari koji predlažu nacionalnu mirovinu, kao i pojačavanje II. mirovinskoga stupa, sve zbog svojih kratkovidnih dnevnopolitičkih interesa, ali i interesa banaka, nameću povećane obveze iz državnoga proračuna na štetu svih zaposlenih.

Za sve to najviše je odgovorna politika koja se povodi interesima trenutačnih koristi, zaboravljajući da u konačnici gubi vjerodostojnost. Takve se pogrješke događaju nadmudrivanjima o kolektivnim sporazumima, o plaćama pojedinih grupacija i određivanju minimalne plaće, dopuštanjem pa nedopuštanjem primanja mirovine uz daljnje zadržavanje zaposlenja, proširenjem mogućnosti uvoza strane radne snage unatoč domaćoj nezaposlenosti, obećanjem nacionalnih mirovina i slično. Tomu nezadovoljstvu građana i njihovu pretvaranju u »rogove u vreći« osobito pridonosi ideja, pa i izborno obećanje priznavanja mirovina svima kao neke vrste »nacionalne mirovine«, neovisno o činjenici je li tko tijekom svojega životnoga vijeka radio i plaćao doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje državi ili je kao »slobodni strijelac« zarađivao na tzv. crnom tržištu rada, izbjegavajući svoje obveze prema društvu i državi. Takva ideja »mirovine svima« mogla bi se prispodobiti s basnom o cvrčku i mravu. Mrav radi i skuplja hranu mukotrpno tijekom proljeća, ljeta i jeseni (čitaj: života), kako bi zimi (čitaj: starosti) mogao uživati u blagodatima svoga rada. Nasuprot tomu, cvrčku je zanimljivije samo svirati i cvrčati te putovati po svijetu bez plaćanja svojih obveza, ne misleći da će doći zima, tj. starost.

Hrvatska ne smije bizi iznimka u Europi     

Ta usporedba ne isključuje obvezu politike i države brinuti se i o »cvrčku« određenim oblicima socijalne skrbi. Međutim, takva skrb ne znači pravo na davanje mirovine. Ta razlika između prava na mirovinu i prava na socijalnu skrb poštuje se u svim europskim državama koje cijene rad i ispunjavanje solidarnih financijskih obveza prema državi u kojoj se živi i radi, pa bi to trebalo vrijediti i za Hrvatsku, koja ne bi smjela biti iznimka od uobičajenih rješenja kakva su u Europi.

Važno je to zbog stalnih nadmudrivanja glede odnosa I. i II. mirovinskoga stupa, gdje službena politika nastoji financijski i dalje ojačavati II. mirovinski stup predlaganjem povećanja stopa doprinosa, na štetu I. mirovinskoga stupa. Kod toga se podgrijava strah za budućnost mirovina iz I. mirovinskoga stupa zakonskoga obveznoga osiguranja, a s time u vezi stvara se i strah za egzistenciju budućih umirovljenika. To se dodatno potkrjepljuje mogućim nedostatkom priljeva novca za isplatu već ostvarenih sadašnjih mirovina. Zato je protivno zdravu razumu predlaganje davanja prava na mirovine bez uvjeta mirovinskoga staža, što je čista politička demagogija.

Tumačenje predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika, koje je identično stajalištu banaka i zagovornika II. stupa, zbunjenost osiguraničke populacije postaje još veća

Dakle, dužnosnici vlasti i političari koji predlažu nacionalnu mirovinu, kao i pojačavanje II. mirovinskoga stupa, sve zbog svojih kratkovidnih dnevnopolitičkih interesa, ali i interesa banaka, nameću povećane obveze iz državnoga proračuna na štetu svih zaposlenih, ali i svih gospodarstvenika kao poreznih obveznika. Naime, plaćanje doprinosa za drugi mirovinski stup ide izravno u prihod banaka, a ne u državni proračun. Griješe i brojni poduzetnici sami svojim izjavama o katastrofičnosti stanja, šire strah i nesigurnost među zaposlenima i umirovljenicima, zaboravljajući pri tome da povećanje doprinosa za II. mirovinski stup ide i na njihov teret.

Ako se tim sukobljenim interesima pridruži i tumačenje predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika, koje je identično stajalištu banaka i zagovornika II. stupa, zbunjenost osiguraničke populacije postaje još veća. Kako Hrvatska stranka umirovljenika nije u stanju prepoznati interese zaposlenih kao budućih umirovljenika, a istodobno plaši postojeće umirovljenike, s pravom se trebaju pitati svi ljudi koji žive od svojega rada i plaćaju sve obvezne poreze i doprinose, kao zaposlenici u radnom odnosu ili kao samostalni djelatnici ili kao obrtnici, tko brani njihove interese. Donekle je utješno da su sindikati sve jasniji u obrani prava zaposlenih, a time i prava budućih umirovljenika.

Zbog promjena koje zahtijevaju razne konvencije i međunarodni sporazumi koji se primjenjuju među članicama Europske unije osnovni je zahtjev prilagodba mnogih zakonskih propisa, koji moraju biti nadopunjujući (kompatibilni) zakonima europskih država članica EU-a. Tako se u području socijalne politike hrvatski propisi moraju usklađivati s temeljnim načelima Europske socijalne povelje, koja traži veliku zaštitu svakoga pojedinca u radnom i socijalnom području. Međutim, projekti za rješavanje problema socijalne sigurnosti, a posebice mirovinskoga, zdravstvenoga i radnopravnoga položaja pojedinca, nisu jednaki onima koje predlaže Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Zato bi Hrvatska trebala više uvažavati moderna europska rješenja, koja u pravilu više poštuju načela solidarnosti i uzajamnosti u ostvarivanju socijalne sigurnosti i socijalnoga osiguranja, a osobito u području rada.

IZVORGlas Koncila br. 50/2017.
Prethodni članakSEDAM DESETLJEĆA BRAKA KATICE I IVANA BEŠLIĆA Recept bračne sreće: međusobno praštanje, razumijevanje i dogovor
Sljedeći članakTRAŽE SE IGRAČI Bog kao »kockar«?