Pripremajući vjernike za svetkovinu Kristova dolaska na ovaj svijet, kroz nedjelje došašća odnosno kroz biblijska misna čitanja provlači se tema Kristova drugoga i konačnoga dolaska. Oduvijek je ta tema privlačila pozornost. Ta kako i ne bi? »Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega…« (Lk 21, 25-27). Tko bi na te riječi ostao ravnodušan?
No što vjera u drugi Kristov dolazak zapravo znači? I zašto se pripremajući se za liturgijski spomenčin Božića kao prvoga Kristova dolaska govori o drugome? Odgovore na ta pitanja pomogla nam je dati s. dr. Valerija Kovač, docentica dogmatske teologije na KBF-u u Zagrebu. Prije svega, drugi Kristov dolazak nije moguće promatrati izdvojeno. »Kristov dolazak u slavi treba najprije povezati sa samim stvaranjem, što često nije bio slučaj. Bog je stvorio svijet i sva stvorenja iz punine svoje unutarbožanske ljubavi i sa svojim stvorenjem želi podijeliti svoju ljubav«, kaže sugovornica. Taj svoj naum Bog u ljudskoj povijesti ostvaruje »po Isusu Kristu u Duhu Svetom«. »Lijepo to tumači himan u Poslanici Kološanima (1, 15-20): Isus Krist je ‘prvorođenac prije svih stvorenja’ i ‘prvorođenac od mrtvih’. Sve je stvoreno ‘u Kristu’, ‘po Kristu’ i ‘za Krista’. Himan izražava univerzalnu važnost Isusa Krista od stvaranja do dovršenja spasenja. On je početak, posrednik i cilj stvorenja, u kojem spasenje još treba biti dovršeno i potpuno vidljivo«, kaže dr. Kovač.
»U Bibliji«, nastavlja sugovornica, »prevladava dinamička koncepcija stvorenja, svijeta i povijesti. U tom kontekstu Kristov slavni dolazak nije u prvom redu ‘ponovni’ dolazak, nego je dovršenje onoga što je započelo stvaranjem i onoga što je otkupljeno Kristovom smrću i uskrsnućem. Riječ je o dovršenju njegova djela spasenja i konačnom očitovanju njegove slave čitavoj stvarnosti; o univerzalnoj objavi da je Isus Krist od početka temelj, smisao i cilj svega stvorenja i povijesti, ili kako kaže Knjiga Otkrivenja, ‘Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak’«, kaže docentica na KBF-u.
Prema riječima sugovornice, Sveto pismo o drugom Kristovu dolasku govori kao o dolasku u slavi. Tako je, primjerice, evanđelist Marko (13, 26) preuzeo opis iz Knjige o Danielu (7, 13): »Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.« – »To se, međutim, teško može shvatiti doslovno, nego je važnija poruka da će Kristov slavni dolazak biti univerzalno poznat širom svijeta«, kaže dr. Kovač. Isto tako, »u Novom zavjetu nerijetko se govori i o znacima koji prethode Kristovu dolasku, kojima se kroz povijest znalo zastrašivati: nevolje, ratovi, glad, potresi, progoni, naviještanje evanđelja po cijelom svijetu, otpad od vjere, dolazak Antikrista«. »No iz tih se znakova ne može proračunati datum dolaska Gospodinova jer se takve pojave događaju kroz čitavu ljudsku povijest. S druge strane, na više se mjesta govori da nitko ne zna o ‘onome danu i času’ osim samoga Otca nebeskoga. Stoga nije najvažnije znati kada će se u budućnosti Krist pojaviti u slavi. Cilj je svih naznačivanja opominjati vjernike na budnost, kako bi živjeli tako da ih Gospodinov dolazak ne zatekne nespremne, da ih ne iznenadi, nego da svoju sadašnjost žive iz nade u buduće zajedništvo s njime«, kaže dr. Kovač.
Još jedan element ne prestaje privlačiti zanimanje i golicati ljudsku maštu, o čemu svjedoče i velebna umjetnička djela. Riječ je o posljednjem ili općem sudu, koji je sastavni dio pologa katoličke vjere: »… i opet će doći suditi žive i mrtve«. Riječ je, dakako o Kristu. »Ako je Isus Krist početak i cilj svega stvorenoga i mjerilo čitave stvarnosti, ta će stvarnost biti na kraju svega mjerena po njemu«, kaže sugovornica.
»Posljednji sud u vjerničkoj svijesti najčešće izaziva strah i nerijetko se tumačio kao čin pravedne osvete«, kaže dr. Kovač. Istina, taj će sud biti i »konačna Božja pobjeda nad zlom«, ali će »ponajprije biti objava Božje ljubavi, u njezinoj punini, stvorenom svijetu«. Opći se sud, prema riječima dr. Kovač, »tiče dvoznačne stvarnosti svijeta«. »Premda smo po Kristu već otkupljeni, čovječanstvo i svijet još se nalaze u ambivalentnosti kad je riječ o konkretizaciji njegova spasenja. Dobro i zlo, istina i laž prisutni su jedno uz drugo, štoviše često se čini da negativno pobjeđuje. Povijest nije priča o napretku u kojoj sve više napreduje dobrota, istina i ljubav. Moralni napredak čovječanstva ne odvija se usporedo sa znanstvenim i tehničkim napretkom. Automatizmom napretka svijet nije postao bolji, nego je mjesto gdje svako vrijeme, svaka generacija i svaki pojedinac uvijek ponovno moraju realizirati izbor između dobra i zla. Sud na kraju vremena razriješit će tu povijesnu borbu u korist dobra i pravednosti te će se Božja ljubav, svetost i slava očitovati u svemu stvorenju. S tim je povezana i spoznaja da se dovršenje svijeta, povijesti i kozmosa, ne će dogoditi iz njega samoga ‘odozdo’. Ni jedan čovjek, skupina, društvo ni ikakva evolucija, revolucija, ideologija, utopija, nisu u konačnici glavni subjekti dovršenja svijeta. Sam Bog je Gospodar svijeta i povijesti te on ima posljednju riječ glede budućnosti stvorene stvarnosti«, kaže dr. Kovač.
»Na općemu sudu«, zaključuje sugovornica, »ne će se ponovno odlučivati o sudbini pojedinca, koji je već u trenutku smrti u osobnom susretu s Bogom spoznao istinu o sebi. Na općem će se sudu otkriti pravi smisao povijesti te će se spasenje ostvariti za čitav svijet. No, kako dodaje papa Benedikt XVI., opći sud će i za pojedinca ipak biti nešto novo jer će i on tada biti smješten u cjelinu stvarnosti.«
Tu dr. Kovač upućuje na svijest koja u ranijoj teologiji možda nije bila toliko razvijena, naime da je po Božjem stvaralačkom naumu čovjek od samoga početka dio cjeline stvorenoga svijeta te da zajedno s njime ima biti otkupljen. »Čovjek nije samac ni neko izolirano biće usmjereno samo na vlastito ostvarenje u Bogu. Čovjek živi u trostrukom odnosu: prema Bogu, prema drugim ljudima i prema ostalim stvorenjima. Stvoreni je svijet dio čovjekove egzistencije, prostor u kojem on ostvaruje svoj odgovor na Božji poziv na zajedništvo života. U suvremenom rastu ekološke svijesti sve se više razvija misao da čitav od Boga stvoreni svijet nije samo na službu čovjeku, nego da i on svoj smisao nalazi u Bogu kao svom cilju. Stoga se drži da će i materijalni svijet na svoj način biti uključen u Božje kraljevstvo. Ljudsko, povijesno i kozmičko dovršenje na neki su način povezani«, kaže sugovornica.
S drugim Kristovim dolaskom također je povezana još jedna predodžba o »smaku« svijeta. »Nije riječ o potpunom uništenju, u smislu da bi svijet bio vraćen u ništavilo, u nepostojanje. Naime, istodobno se govori o obnovi svijeta, o novom nebu i novoj zemlji, što je u većem skladu s Božjim stvoriteljskim i spasenjskim naumom.« Obnova, istina, znači uništenje, ali ne svega, »nego se radi o kraju ‘ovoga’, našega svijeta, pogođena grijehom«. »S druge strane preobrazba doseže novu razinu postojanja na kojoj će Bog biti ‘sve u svemu’. Tako će ne samo čovjek, nego čitavo stvorenje biti uključeno u Kristovo otkupiteljsko djelo«, kaže dr. Kovač.
Kao i kod posljednjega suda, ni ovdje vjernici nisu pozvani »usredotočiti se na strah« niti »’razmahati’ maštu o uništenju svijeta ili o nekoj pravednoj odmazdi«, nego su pozvani na »nadu da će Bog, koji nam je u Kristu već darovao budućnost, uistinu ostati do kraja vjeran svojemu stvorenju«, da će zauvijek biti božićni Emanuel, »s nama Bog«.
S obzirom na ravnodušnost naspram Boga u suvremenom svijetu – ne toliko nijekanje Boga koliko ravnodušnost – u kojem svatko pokušava izgraditi »svoj mali raj«, dr. Kovač posebno važnim smatra istaknuti potrebu da Crkva i kršćani gaje »eshatološku svijest«. I kod kršćana se, u tom pogledu, nailazi na nezainteresiranost ili banalizaciju. »Važno je da nam je sada dobro i lijepo; o tome što će se poslije smrti dogoditi ionako ništa konkretno ne znamo pa se nemojmo sada time zamarati; naposljetku vjerujemo da je Bog milostiv i da će nam se na kraju, unatoč svemu, smilovati – samo su neki od prigodnih komentara«, kaže sugovornica. Osim toga, o »posljednjim stvarima« se rijetko govori na vjeronauku, u propovijedima, u nagovorima.
»No bez svijesti o eshatološkom cilju našega života i čitave stvarnosti«, kaže dr. Kovač, »Crkva i vjernici lako se mogu ukopati u sadašnji trenutak i asimilirati se u svjetovnoj stvarnosti, njezinim strukturama, institucijama, ciljevima… Bez eshatološke svijesti ni Crkva ni pojedini vjernik ne može autentično služiti ovomu svijetu jer ga prepušta samomu sebi i ne preuzima za njega odgovornost pred Bogom. Drugi vatikanski koncil poziva vjernike da ne bježe od svijeta u neki svoj utopijski prostor, nego da u ovom svijetu žive na eshatološki način, da svjedočenjem milosrđa, ljubavi, nenasilja, solidarnosti, smislenosti u ovaj svijet ugrađuju temelje za vječnost. ‘Pazite da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan’… (Lk 21, 34).«
Prije zaključka, sugovornica važnim smatra istaknuti još jedno. Naime, »nada u Bogom ostvarenu preobrazbu svijeta ne smije nas učiniti neosjetljivima prema sadašnjemu svijetu, u smislu da je svejedno događa li se u njemu nepravda i grijeh ili milosrđe i mir, jer će Bog ionako imati zadnju riječ«. Dr. Kovač upućuje na koncilsku konstituciju »Gaudium et spes« br. 39, koja kaže: »No iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, dapače mora razbuditi skrb za oslikavanjem ove zemlja, gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neki obris novoga svijeta. Stoga, iako treba pomnjivo razlikovati ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je on od velike važnosti za Božje kraljevstvo jer može pridonijeti boljemu uređenju ljudskoga društva.« Posebno to vrijedi za odnos prema »najmanjima«. U govoru o posljednjem sudu (Mt 25), Krist se kao posljednja instanca suda nad čovječanstvom i nad svakim čovjekom poistovjećuje s malenima te vječnu čovjekovu sudbinu izrijekom veže uz ovozemaljski odnos prema njima, kaže sugovornica.
Zaključak razmišljanja o drugom Kristovu dolasku dr. Kovač sažima u tri točke, odgovarajući na pitanje koje bi misli, stavovi i osjećaji trebali voditi vjernika kroz radosnu ozbiljnost došašća. Prva je točka nada koja se »razlikuje od običnoga optimizma kojim se tješimo da će se sve nekako samo od sebe srediti«. »Nada je Božji dar po kojem vjerujemo u budućnost, ne u onu budućnost koju ćemo sami napraviti, konstruirati, nego u budućnost koju će nam, uza sve naše zalaganje, darovati Bog. Smijemo imati hrabrosti za nadu da će Bog koji je uskrisio Isusa Krista od mrtvih i nas uskrisiti, da će ispraviti nejednakost i nepravdu sadašnjega svijeta te da zadnju riječ ne će imati sile zla i stvarnost patnje, nego Božja ljubav i dobrota«, kaže sugovornica. Druga je važna sastavnica došašća »budnost i obraćenje«: »Kroz svijet i život trebamo hoditi ‘otvorenih očiju’, u budnosti: otkrivati znakove vremena, čitati ih kao znakove opomene, poziva na vlastito obraćenje i solidarnost s drugima.«
I treće, kršćani trebaju gajiti »eshatološku opuštenost«. »S vjerom u Boga drugačije gledamo na životne nevolje, na neispunjene želje, na nedostatak životnih prilika te opuštenije hodimo kroz život, vjerujući da će nam punina života biti darovana. Pogled prema Božjemu eshatonu daje nam hrabrosti da i u ovom našem običnom životu vidimo dublji smisao i da ga izdržimo. Usred današnjih »stresova« i tjeskoba valja nam se vježbati u življenju u opuštenosti. Takva nam eshatološka opuštenost također pomaže da sebe ne ‘uzmemo previše ozbiljno’, da se ne stavljamo u središte svijeta i povijesti, da drugima priznajemo pravo na postojanje i na ostvarenje njihovih želja. Jer i drugima trebamo pomoći doći do spasenja; bez drugih ili na štetu drugih ni za mene ne može biti spasenja«, zaključuje s. dr. Kovač.
