Traženje mudrosti zajedničko je svim kulturama staroga Istoka s jasnim ciljem: kako čovjek mora razborito i vješto postupati da bi bio zadovoljan i imao uspjeha u životu? To se nije moglo ostvariti bez dubljega razmišljanja o čovjeku, životu i svijetu. Odatle je izniknula i potreba da se u tu svrhu razradi i moral, a to je odmah bilo upućivano na religiju. Tako je mudrost, uz mudrost iz religijskih spisa i knjiga s početcima kakve-takve znanosti i klicama tehničkoga razvoja, bila važan element u razvoju civilizacije i uljudbe.
U Božjoj objavi u Bibliji, također na starom Istoku, riječ Božja uzima oblik mudrosti. Međutim, Božja mudrost drukčije je naravi nego ona ljudska, bez obzira na to što ponekad u sebe ugrađuje i ono najbolje iz ljudske mudrosti. To se pokazuje već u Starom zavjetu, a još jasnije u Novom.
Prema Bibliji, prava mudrost dolazi od Boga i ona nikada ne vara. Svi su ljudi u napasti da zlorabe taj božanski dar: mudrost pismoznanaca koji sude prema ljudskim pogledima i u laž pretvaraju Božji zakon, mudrost kraljevih savjetnika koji vode sasvim ljudsku politiku.
Božja je mudrost aktivna, ona je prisutna u svemu što Bog čini u svijetu, ona trajno ravna svemirom, kroz cijelu povijest spasenja Bog ju šalje na zemlju, očituje se konkretno u Zakonu, posebno u Deset zapovijedi, ona je i Providnost što ravna ljudskom i svemirskom poviješću. Ona u većini ima sličnu ulogu kao i proroci: upućuje prijekore nemarnima, najavljuje im sud te poziva one koji se daju poučiti da se okoriste svim njezinim dobrima. Bog djeluje po njoj kao i po Duhu, pa je prihvaćati mudrost i biti poslušan Duhu najčešće ista stvar. Mudrost se u Bibliji očituje ljudima kao najviše blago i kao djeliteljica svih dobara: života i sreće, sigurnosti, milosti i slave, bogatstva, pravednosti i svih vrlina; ona nas uistinu čini Božjim prijateljima. Njegovana prisnost s mudrošću isto je što i prisnost sa samim Bogom.
Sva pravila ponašanja za Isusove sljedbenike, a bilo bi više nego plodno i za sve ljude, izviru iz Isusovih riječi i djela. Iz poznate prispodobe, u svagdanjem životu treba nasljedovati ponašanje mudrih djevica, a ne ludih. Mudrost koja dolazi odozgo, to jest Božja mudrost, traži i pokazuje moralnu ispravnost cjelokupnoga ljudskoga ponašanja. S njom, za dobro svoje i cijeloga svijeta, treba usklađivati svoj govor i djelovanje, u isto vrijeme moleći Boga za dar mudrosti, to jest pravilnoga postupanja. To se onda povezuje sa stečevinama svakoga zdravoga humanizma koji se na taj način ugrađuje u kršćanski život i smisao i dodatno pridonosi sveopćemu dobru.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
