Zvuči pomalo nevjerojatno da najdruštveniji katolički blagdan u godini – svetkovina teško izbrojivoga mnoštva Svih svetih, koja je spomen na ljude koji su nekoć živjeli na zemlji, i to tako uzorno da sada stoje pred licem Svevišnjega, zajedno s Dušnim danom dobiva najmanje aktualizacije baš u suvremenom društvu, baš među živima. Naime, svoditi spomen na sve svetce i svetice Božje i druge preminule vjernike samo na paljenje lampiona i donošenje cvijeća na njihove grobove ili pred kipove na neki je način odricanje od prilike da njihova žrtva i životna svjedočanstva zažive upravo danas, među suvremenicima. U tom smislu svetkovina Svih svetih, ali i Dušni dan, zaslužuju novu aktualizaciju za sadašnje doba, a to je moguće učiniti čak i na primjeru dvaju važnih okupljanja koja su se dogodila istoga dana, u utorak 25. listopada, a oba su snažno prošla u znaku ratnih zbivanja u Ukrajini.
U Rimu su u Koloseju pripadnici kršćanskih i drugih religija u duhu Asiza zajedno s papom Franjom molili za mir u čitavu svijetu, a u Zagrebu je održana prva međunarodna konferencija tzv. Krimske platforme, na kojoj se okupilo pedesetak predsjednika parlamenata s raznih krajeva svijeta. Bez obzira na to što se molitva predstavnika vjerskih zajednica kao duhovnih vođa ne može usporediti s okupljanjem predsjednika parlamenata kao političkih dužnosnika, ipak čudi da se u poduljoj završnoj Krimskoj deklaraciji koja osuđuje agresiju na Ukrajinu i zauzima se za teritorijalni integritet te zemlje ni na jednom mjestu ne spominje apel za mirom. Blago rečeno, čudi da u dokumentu koji smjera biti odraz svjetskoga zajedništva nema mjesta za pojam »mir«. To je samo razlog više da se čitava ta stvarnost počne gledati iz perspektive duhovne dimenzije i iz vizure iskustava života svetih, jer iz te perspektive moguće je čak i »ludo« pomisliti da se unatoč huškanju s mnogih strana intenzivnim ratnim zbivanjima bliži kraj. Dva su za to temeljna razloga koja se mogu pronaći baš na temelju analize života svetaca.
Prvo, sveti poučavaju da Bog uvijek najsnažnije djeluje onda kada čovjek iscrpi sve svoje snage. Ne zato što bi Bog uživao čekajući da se čovjek do kraja iscrpi, nego zato što iscrpljen čovjek više nema snage ni za vlastitu moć ni za oholost te takav dopušta djelovati Bogu. Primijeni li se to na društvo, postaje shvatljivo da su dosad svi mirovni napori iz svijeta politike kad je riječ o ratom zahvaćenoj Ukrajini uvelike bili promašaji te da su sada stvoreni preduvjeti za Božje djelovanje.
Drugo, sveti poučavaju da nigdje, ni u kojoj zajednici, pa tako ni u svijetu, ne može doći do sloge ako pritom nema velike žrtve i velikih poniženja kršćana. Žrtve su danas postale milijuni ljudi diljem svijeta koji zbog inflacije i drugih lica ekonomske krize plaćaju sadašnja poigravanja moćnika s čitavim čovječanstvom. No pogotovo gledano iz perspektive ukrajinskoga naroda koji sada proživljava velike kušnje, smrti, razaranja, progone i ubijanja (ne treba zanemariti ni žrtve ruskoga naroda koji, uz ratne žrtve, nosi stigmu zbog agresorske politike njegova vodstva), nije li već sada vidljivo da se toliko kršćanske patnje i poniženja nagomilalo da se može već osjećati dolazak sloge, to jest mira?
