Među vijestima o različitim restrikcijama koje, u sklopu borbe protiv koronavirusa, na različite načine pogađaju vjerski život u Europi posebno se svojom oštrinom ističu one iz Irske. Štoviše, gotovo je svaka bogoslužna ili sakramentalna aktivnost do sredine svibnja, kad su mjere donekle popustile, stavljena izvan zakona, za što je jednostavno teško naći bilo kakvo racionalno opravdanje.
Kršćanska organizacija američkih korijena »ADF International«, koja se bavi pravnim zagovaranjem i savjetovanjem u slučajevima kršenja vjerske slobode, ovako je uoči Uskrsa, početkom travnja, opisala stanje u Irskoj: »Poznato je da je ovo razdoblje nade, no irski se kršćani ovoga Uskrsa ne mogu okupiti kako bi proslavili bogoslužje u crkvi. Ovaj mjesec označava gotovo godinu dana otkako je potpuna zabrana bogoslužja na snazi u cijeloj zemlji. Veletrgovine i trgovine osnovnim potrepštinama otvorene su uz mjere opreza, kao i javni prijevoz – samo se crkve smatraju odveć opasnima kako bi otvorile svoja vrata, čak i vjernicima s maskama i na distanci.«
Organizacija je citirala svojega irskoga odvjetnika i pravnoga savjetnika Lorcana Pricea, koji je rekao: »Irske restrikcije bogoslužja sada su najsveobuhvatnije i najneproporcionalnije u Europi. Vjerska sloboda temeljno je pravo koje jamči irski ustav i međunarodno pravo. Ondje gdje vlada uvodi restrikcije bogoslužja kao odgovor na pandemiju koronavirusa te restrikcije moraju biti proporcionalne i razumne. Potpuna zabrana svega bogoslužja u Irskoj očito je neproporcionalna, što se može vidjeti ako se pogleda pristup gotovo svake druge europske zemlje.«
Stanje se sredinom travnja pogoršalo do apsurda. Tada su, naime, usvojene dopune zakona o zdravstvenoj zaštiti kojima se, prvi put, izrijekom kriminalizira bogoštovni čin, bilo da se on održava unutar crkve ili izvan nje. O stvari će odlučivati Vrhovni sud, koji je pozvao vladu da se očituje. Ona je pak »potvrdila da je kazneni čin ako svećenik vodi misu, osim u svrhu sprovoda ili vjenčanja«. »Slično, i vjernici se mogu suočiti s do šest mjeseci zatvora ako iziđu iz domova kako bi posjetili bogoštovno mjesto«, stoji na službenoj stranici »ADF Internationala«. I spomenuta vjenčanja i sprovodi potvrđuju da restrikcije na ostalim područjima života nisu bile apsolutne: na vjenčanjima se moglo okupiti do šest gostiju, na sprovodima do 25.
Apsurd ide dotle da uključuje i zabranu ispovijedi, čak i na otvorenom. Temeljna odredba koja je vrijedila do blagoga popuštanja jednostavno kaže da se sve »vjerske službe odvijaju ‘online’«, a tek su crkve bile »otvorene za privatnu molitvu«. Prema dublinskom pravnom stručnjaku Oranu Doyleu, tek je s dopunom zakona početkom travnja uspostavljena zabrana bogoslužja u strogom smislu te riječi. Nove su odredbe, naime, usredotočene na svrhu boravka dviju ili više osoba na istom mjestu u isto vrijeme: tako je susret u svrhu druženja na otvorenom prostoru moguć (kao i u svrhu kupovanja, nazočnosti na sudskim raspravama, liječenja i niza drugih aktivnosti bilo u otvorenim bilo zatvorenim prostorima), a u svrhu strogo vjerskoga slavlja nije. Što se tiče ispovijedi, Doyle je rekao: »Tako, primjerice, kad bi svećenik poslužio sakrament ispovijedi župljaninu vani, uz socijalnu distancu, počinio bi kazneno djelo; no kad bi se svećenik susreo sa župljaninom na razgovoru, to ne bi bilo kazneno djelo jer je taj čin tretiran u jednoj od drugih uredaba.« U slučaju ispovijedi s kaznenom bi se odgovornošću mogli susresti i svećenik i vjernik.
Uistinu je teško naći epidemiološko opravdanje za takav diskriminatorski odnos prema bogoštovlju, kao i bilo koji drugi razlog osim ideoloških motiva.
Pritom je riječ o zemlji koja se donedavno smatrala jednom od »najkatoličkijih« zemalja svijeta, svojevrsnim bastionom katolištva u desetljećima u kojima je ostatak zapadne Europe već bio znatno sekulariziran. Velika glad od 1845. do 1851. godine od koje je umrlo više od milijun ljudi, val iseljavanja za vrijeme gladi i nakon nje, borba za neovisnost od britanske krune te stjecanje neovisnosti – sve su to događaji u kojima je Ircima Crkva bila čvrst oslonac. Svojevrsno pokroviteljstvo Crkve nad mladom nacijom trajalo je, smatraju poznavatelji prilika, sve do kraja prošloga stoljeća. A onda je sve snažnije na svjetlo dana počela izlaziti tamna strana moći i ugleda koji je Crkva stekla: spolne zloporabe, Magdalenine praonice, negiranje i prikrivanje zloporaba.
Crkva je, uz svesrdnu potporu liberalnih medija, došla na stup srama, a zajedno s njom i vrjednote koje je zastupala. Da Irska više nije kolijevka vrjednota koje se smatraju katoličkima postalo je jasno na referendumu o takozvanim istospolnim brakovima 2015. godine, kad je više od 62 posto izišlih birača glasovalo za promjenu ustavne odredbe koja je brak definirala kao zajednicu muškarca i žene. Dublinski nadbiskup Diarmuid Martin već je tada govorio o »kulturnoj revoluciji«. Ako je netko u tu tezu sumnjao, sve su iluzije nestale s referendumom o pobačaju 2018. godine. Ustavni amandman koji je izjednačavao život majke i djeteta, temeljem kojega je pobačaj bio moguć samo ako je izvjesno da bi u protivnom umrla majka, dokinut je uz pristanak više od 66 posto izišlih glasača. Dokinuta ustavna odredba bila je pak plod referenduma iz 1983. godine, kad je amandman protiv pobačaja podržalo gotovo 67 posto birača. Rezultati referenduma zorno govore o promjeni društvenoga ozračja koja se dogodila u manje od četiri desetljeća.
Nema sumnje da su vladajuća stranka Fianna Fáil i njezini koalicijski partneri drakonskim ograničenjima bogoslužja i željeli i mogli pokazati Crkvi i vjernicima gdje vide njihovo mjesto: na marginama društva. Slično razmišlja i druga vodeća stranka, Fine Gael. No kako su na očitu provokaciju reagirali katolici? Među onima koji prakticiraju svoju vjeru veliku i aktivnu skupinu čine oni kojima je na srcu zaštita života i takozvane tradicionalne obitelji. Njihovo stajalište opisao je Austin Ruse, predsjednik Centra za obitelj i ljudska prava, koji je svojoj novoj knjizi dao znakovit naslov »Nema boljega vremena da se bude vjerni katolik«. »Nismo pozvani na udobnost. Pozvani smo na borbu. Eto Ircima velike prigode da postanu svetcima. Ustani. Kreni u protunapad«, izjavio je Ruse za portal LifeSiteNews.
Službena je Crkva ipak bitno suzdržanija, svjesna i teške hipoteke prošlosti koju nosi. Ipak, »drastična« ograničenja bogoslužja navela su na reakciju nadbiskupa Armahga i primasa cijele Irske mons. Eamona Martina, koji je izrazio »duboku zabrinutost zbog kriminalizacije predvođenja bogoslužja i okupljanja na bogoslužja u ovom trenutku u Irskoj«. Vladi je prigovorio jednostranost u donošenju odluke te nedostatak suradnje unatoč činjenici da je Crkva, kao uostalom i drugdje u svijetu, dala svoj obol i podršku u borbi protiv pandemije.
Svjesna vlastite krize i dubinskih promjena koje su se dogodile u društvu, Crkva u Irskoj nedavno se odlučila za nacionalnu sinodu, nazvanu Sinodski put. Biskupi su je najavili početkom ožujka, svjesni da nakon teške faze crkvena zajednica ima potrebu reflektirati nad samom sobom i svojim poslanjem u novom irskom društvu. Slušati što Duh Sveti progovara Crkvi u »vremenima promjene« zajednički je nazivnik višegodišnjega dijaloškoga procesa u koji će biti uključene sve kategorije vjernika. Osim sekularizacije, najavljene su teme i šokantna otkrića o prošlosti (posljednje se odnosi na domove za samohrane majke i njihovu djecu koje su često vodile redovnice), promicanje kulture dobrodošlice u Crkvi, »slušanje vapaja za transparentnošću«, otkrivanje obitelji kao »kućne Crkve«, povezivanje s mladima te vrjednovanje uloge žene u Crkvi.
Postoji li u Irskoj opasnost da Sinodski proces krene putom odmaka od tradicije i nauka Crkve kao što je to slučaj s mnogim protagonistima Sinodskoga puta u Njemačkoj? Premda se i takvi glasovi ne mogu isključiti, čini se da takva ozbiljnija opasnost ne postoji. Sinodski put oslanja se prije svega na vjernike koji su u teškim kušnjama proteklih godina ostali vjerni Crkvi.
