U naše vrijeme učestala je pojava ukazanja i vidjelaca. Uglavnom je riječ o marijanskim ukazanjima, od kojih je samo mali broj Crkva priznala. Ta je pojava prisutna u Crkvi još od najranijih vremena, no svoj zamah poprima s ukazanjima Katarini Laboure 1803., a osobito s ukazanjima u Lurdu i Fatimi.
Ta vrsta viđenja (ukazanja) razlikuju se od osobnih viđenja pojedinih mistika ne toliko u modalitetu percepcije koliko u funkciji koja im se pripisuje. Naime, dok su viđenja nekoga svetca obično rezultat njegova osobnoga mističnoga iskustva, ukazanja (najčešće se radi o djeci) imaju karizmatski karakter, tj. namijenjena su zajednici Crkve za njezinu izgradnju. Ona spadaju u tzv. privatne objave, i to privatne objave proročkoga tipa.
Prva marijanska ukazanja spominju se još u patrističko doba. Opis jednog Gospina ukazanja prvi put se nalazi kod sv. Grgura iz Nisse (†394.): Djevica se ukazala Grguru Čudotvorcu (†270.) kako bi ga poučila o otajstvima vjere. Sv. Ciprijan iz Kartage (†258.) spominje pojavu ukazanja i viđenja u djece (Epistula 16, 4). Sv. Grgur Veliki (†604.) pripovijeda kako se Blažena Djevica ukazala noću jednoj djevojčici i najavila joj skoru smrt (četvrta knjiga Dijaloga, 17). Osobito će srednji vijek pogodovati viđenjima, proroštvima, čudima i ukazanjima. Nemali broj toga bit će pripisivan sugestijama, fantazijama i đavolskim obmanama.
Protiv lakovjerna prihvaćanja takvih pojava i njihova širenja nerijetko će reagirati teolozi onoga vremena. Ipak, ne dovodi se u pitanje mogućnost njihova postojanja i značenja koje takve pojave mogu imati za Crkvu. Sv. Toma Akvinski primjećuje da »ni u jednom razdoblju nisu nedostajali ljudi obdareni proročkim duhom, ne da bi razvili nov nauk vjere«, nego da bi služili kao orijentiri kako postupati u određenim povijesnim situacijama (usp. S.Th II-II, q. 174, a. 6, ad. 3). Zanimljivo je primijetiti da je za sv. Tomu najsavršenije proroštvo ono koje se događa posredovanjem dijaloga između dviju osoba, kao što je to slučaj kod ukazanja (S.Th II-II, q. 171, a. 1, ad. 4; q. 174, a. 3).
Osim »glasova« i viđenja sv. Ivane Arške (1431.) širok odjek u srednjem vijeku imale su i objave nekolicine drugih svetica poput sv. Katarine Sijenske, sv. Anđele Folinjske, sv. Gertrude, a osobito sv. Brigite Švedske. U XVI. stoljeću s pojavom protestantizma koji naglašava sola scriptura, tj. samo Sv. pismo, a ne i predaja, viđenja i privatne objave jenjavaju i gube na značenju, barem u zemljama gdje je Lutherova reformacija jaka.
