U jednoj od Ezopovih basna ožalošćene žabe – zbog bezvlađa koje među njima vlada – zamole Zeusa da im pošalje kralja. Već unaprijed svjestan neuspjeha cijeloga toga pothvata, a i njihove sklonosti stalnomu kreketanju, Zeus baci u baru panj. Žabe isprva preplaši njegov štropot, ali kasnije, s obzirom na to da je panj bio nepokretan, počnu ga prezirati. Srdite što imaju takvoga kralja, ponovno dođu Zeusu i zamole ga da im promijeni vladara jer je prvi previše trom. Zeus se razljuti i pošalje im zmiju koja ih sve pojede. Neizostavnu pouku ove basne, kao i svake druge, valja tražiti u karakteru glavnih likova koji su od svijeta u kojem žive stvorili ustajalu baru kojom vlada nesloga, kao prikaz njezina unutarnjega uređenja, i nezadovoljstvo, kao prikaz moguće promjene i reda koje bi mogao uspostaviti netko »izvana«. Međutim, zajednicu koja unutar sebe ne funkcionira složno, teško će spasiti netko treći, nekakav »deus ex machina« za kojim su žabe u spomenutoj basni tako žarko čeznule; stoga je njihova zajednica bila osuđena na propast.
Slična propast zamalo je pogodila i župnu zajednicu opisanu u romanu »Kad župniku prekipi« Jeana Merciera objavljenom u izdanju Verbuma 2017. godine. Župnom je zajednicom u tom romanu također počeo dominirati kreket usmjeren protiv njihova pedesetogodišnjega župnika Benjamina Bucquoya. Dakle, Jean Marcier nije izgradio svoj roman na dihotomiji mi – oni, odnosno Crkva – svijet, kako bi se, primjerice, moglo očekivati, nego na dihotomiji unutar same Crkve potvrđujući kroz jednu duhovitu, ali istovremeno i otužnu situaciju, istinitost Isusovih riječi o razdijeljenom kraljevstvu koje takvo, necjelovito, jednostavno ne može opstati.
U župi vlč. Benjamina dvije se župljanke neprestano sukobljavaju tijekom kićenja crkve i opterećuju ga međusobnim optužbama, zatim se pokreću peticije protiv njega jer je prema mišljenju jednih konzervativan i zaostao u vremenu prije Drugoga vatikanskoga koncila, dok je prema mišljenju drugih nedovoljno zauzet u obrani tradicionalnih vrijednosti. Biskup ga, promatrano iz njegove osobne perspektive, ne razumije i ne podržava, a kap koja prelijeva čašu biskupova je odluka da njegova kolegu imenuje predavačem Svetoga pisma na biskupijskoj bogosloviji, na mjestu koje je župnik Benjamin tajno priželjkivao sebi.
I dok je situacija u župi daleko od one idealne i sam je župnik opisan kao osoba udaljena od ideala crkvenoga pastira. U komunikaciji sa župljanima on je pristran, nagao, stoga ponekad i neugodan, ambiciozan, nedovoljno hrabar, nedovoljno izravan, ponosan…
Do napuknuća u župi, kako u romanesknoj, tako i u svim onim zbiljskim župama, dolazi zbog posve iskrivljenih perspektiva, pogrješno postavljenih stvari i suludih, nerealnih očekivanja; ako župnici priželjkuju idealne župe, a župljani idealna župnika, onda je neizbježno da i jedni i drugi dožive razočaranje jer se za idealom teži i traga svakodnevno u konkretnosti života i on nije, kako ga se voli prigodno zamišljati, neki zgodno umotani paketić koji strpljivo čeka na ružičastom oblačku da njegov nalaznik malo protegne ruku, dosegne ga i uzme u vječni posjed.
Nezadovoljstvo župnika Benjamina proizlazi iz dojma da se cijela njegova služba svela na žalosnu prosječnost: Dane provodi baveći se administrativnim problemima, rješavajući smiješne konflikte. Pokušava se prisjetiti barem jednoga trenutka u kojemu je ostvario san zbog kojega je odlučio postati svećenikom: spašavati duše ili im barem omogućiti da se primaknu bliže Bogu. (…) Želim prestati mučiti se tisućama zadaća koje nisu izravno povezane sa svećeničkim zvanjem.
Župnik Benjamin, kao i svaka druga osoba čiji se poziv temelji na izravnom susretu i odnosu s ljudima i njihovim životima, smatra da administracija, papirologija i birokracija, a zatim i banalnosti u međuljudskim odnosima koje su daleko od pravih životnih problema, ali koje su vrlo vješte u njihovu stvaranju, zapravo nisu dio njegova poziva, nisu nešto čime bi se on kao svećenik trebao baviti, nisu ono na što bi trebao trošiti svoje vrijeme. Možda se upravo u toj točki njegove percepcije svećeničkoga poziva nalazi i izvor njegove oholosti, jer sigurno je da zbog svega navedenoga on nije postao svećenik, ali isto je tako sigurno da je sve navedeno i neizostavni dio njegova poziva jer je sastavni dio životne realnosti u koju je poslan i u kojoj ne može očekivati da će samo i isključivo cijeli svoj život hodati po vodi, umnažati kruhove i propovijedati narodu s gore. U trenutku u kojem mu je prekipjelo i u kojem se i doslovno i figurativno zazidao, shvatio je da administracija nije bila problem, da je ona poslužila samo kao dobra izlika i da će se morati itekako potruditi da potraži prave uzroke svojega nezadovoljstva: Uistinu je uvjeren kako se vratio srži svoga svećeničkoga zvanja budući da više nije rastrzan između administrativnih obveza, no duša mu zapravo nije u miru.
S druge strane, karakteri njegovih župljana neopisivo nalikuju karakteru žaba iz Ezopove basne: U trenutku kada je otac Pichon u dobi od osamdeset godina odlazio u mirovinu, neki od vas su me molili da vam pošaljem dinamičnijega svećenika koji će biti otvoreniji za suradnju. Dao sam vam, dakle, svećenika trideset godina mlađega od svojega prethodnika. Ne možemo promijeniti ono što jest. Nije vam bio po volji i to je šteta. Za razliku od Zeusa koji je žabama poslao zmiju, biskup puno blažim metodama pokušava osvijestiti župljanima njihov doprinos župnikovu bijegu. Paradoksalno, za vrijeme župnikove izolacije mnogi su se s njim počeli slagati bolje nego prije, ali ni to nije bio pravi put jer vlč. Benjamin shvaća da je lako voljeti neznance koji mu dolaze, ali da treba voljeti ljude koji su dulje vrijeme s njim i da se takve ljude treba potruditi naučiti voljeti i sa svim njihovim nepopravljivim manama. Pismo koje je primio bilo je dokaz da su i njegovi župljani bili na tragu sličnih misli: Dragi Benjamine, jučer sam bila na misi na koju me dovela prijateljica. Oduvijek sam Vas smatrala najgorim neprijateljem. Jučer sam shvatila tko ste zapravo. Svećenik, i to je sve. A to sve podrazumijeva prije svega da je svećenik čovjek koji je, kao i svako drugo ljudsko biće, satkan od ljepote odraza Stvoriteljeve slike, ali i od ljudskih slabosti. I prije nego što se župljani okome na slabosti svojih župnika, bilo bi dobro da promisle što to, odnosno koga to, ti njihovi nesavršeni župnici i svećenici općenito, donose u život zajednice, u život obitelji, u život pojedinca posredstvom riječi koje izgovaraju i ruku koje polažu; da se zapitaju gdje bi svaki vjernik danas bio da mu nije njegova župnika, kakav god da je on.
Jedna poprilično poznata priča govori o savršenom župniku koji radi od ranoga jutra do ponoći, ali je uvijek svjež i odmoran, 29 mu je godina, a ima 40 godina iskustva, izgara u radu s mladeži, a najviše vremena provodi sa starijim ljudima, dnevno posjeti desetak obitelji i bolesnika, a uvijek je u župnom uredu kada ga tko treba. I nakon nabrajanja još nekolicine odrednica savršena župnika, priča duhovito završava rečenicom: Savršeni župnik uvijek živi na drugoj župi. Promatrajući priču iz perspektive župnika, na toj drugoj župi vjerojatno uvijek žive i savršeni župljani.
Roman »Kad župniku prekipi« Jeana Merciera podsjeća i župnike i župljane da svi oni zajedno sudjeluju u izgradnji župne priče i da o svakom od njih, o njihovu angažmanu, ali prvenstveno o njihovoj želji da služe bez isticanja i bez izdvajanja, da služe ponizno i u tajnosti, ovisi ljepota »priče o župi«. Roman upozorava i na to da su često, nažalost, ljudi unutar jedne zajednice sami sebi mnogo veći neprijatelji nego što im je to, primjerice, svijet. I da taj isti svijet samo mudro iskorištava sve one rane kojima se vjernici diče, umjesto da svu svoju snagu, energiju i talente usmjere ne prema skrivanju rana, nego prema njihovu zalječenju. Na kraju, za razliku od Ezopove basne, roman ipak završava optimistično jer vjera, a ne bajke, kako neki vjeruju, preobražava žabe u ljude, a bare pretvara u oaze života.
