DUHOVNA KRETANJA U SUVREMENOM ČOVJEČANSTVU Samo savjestan čovjek može razlikovati dobro od zla

Foto: Shutterstock
Govoriti o dobru, predlagati metode i propise je jedno, a sposobnost njihova provođenja u djelo je nešto drugo. Zauzimanje za dobro ne znači istodobno i osposobljenost za otpor protiv zla. Tek kad se čovjek iznutra, slijedeći vlastitu savjest, opredijeli za dobro, sposoban je oduprijeti se zlu.

Vrijeme postmoderne karakterizira borba protiv propisa i zakona koji obvezuju, a time i protiv osjećaja odgovornosti za dobro. Nažalost kod velikoga broja ljudi u zapadnoj civilizaciji odluka za dobro postala je samo jedna od opcija, koju čovjek može, ali i ne mora prihvatiti. Štoviše moglo bi se reći da dio ljudi ne osjeća nikakvu nutarnju disharmoniju kad se ponaša neodgovorno prema drugomu i općemu dobru.

Savjest je gurnuta u sferu beznačajnosti

Ponekad se dobiva dojam da zapadni pojedinac djeluje nagonski, bez razuma i savjesti, bez one važne Kantove smjernice da bi pojedinac trebao uvijek djelovati tako da njegov čin mogne postati općim pravilom koje bi bilo prihvatljivo i za druge, ali isto tako da mu to bude prihvatljivo i kad drugi na isti način djeluju. Nažalost, sve je više pojedinaca koji djelovanje prilagođavaju samo svojim potrebama, ne obazirući se na dobro drugoga. Problem leži u tome što je nagonska potreba za zadovoljenjem svih želja postala orijentacijom modernoga čovjeka te na taj način gurnula savjest u sferu beznačajnosti. To je i razlogom da danas susrećemo sve više autora koji tvrde da je savjest (conscientia) izmišljotina kršćanske civilizacije, koja stoji u službi održavanja određenih norma za lakše podčinjavanje pojedinca.

U vrijeme postmoderne ljudskim životom upravljaju više ponude na kojima počiva svaka kapitalistička proizvodnja nego razum i moral. Pojedinac misli da je autonoman, a ustvari je postao rob ponuda i profita koji upravljaju njime. Po Kierkegaardu čovjek preuzima život u svoje ruke tek u etičkom stadiju u kojem ne dominira užitak, nego odgovornost.

Pri tome se zaboravlja da je odgovoran i savjestan odnos prema životu ujedno temelj svakoga društva koje želi izbjeći anarhiju. Naime čovjek kao socijalno stvorenje očekuje i danas od drugoga da se može pouzdati u njega i da mu može vjerovati. Osjećaj da su drugi spremni priteći u pomoć daje sigurnost i oslobađa od straha. Već je Aristotel zastupao mišljenje da je čovjek razumsko, moralno i socijalno stvorenje. Upravo ga ta nadarenost za razliku od životinje i obvezuje na svjesno i savjesno djelovanje. U tom se kontekstu može reći da ne prisiljavaju zakoni čovjeka na dobro djelovanje, nego njegov osjećaj za moralno, njegova savjest koja ga usmjerava. Propisi i zakoni mogu, istina, motivirati čovjeka da se korektno ponaša. Ali ako se nešto ne čini iz dubokoga uvjerenja da je to dobro samo po sebi, ostaje se samo na prostoru legalističkoga. A legalizam sam po sebi ne čini još uvijek pojedinca čovjekom morala. Tek razgovorom sa samim sobom, sučeljavanjem s onim što bi moglo biti dobro ili loše, svjesnom odlukom za dobro kreće se pojedinac u pravom smjeru.

Kada je čovjek sposoban oduprijeti se zlu?

Odluka za dobro, protiv zla, ne dolazi od prijedloga i savjeta, nego od autentičnoga i jakoga pojedinca koji je sposoban, na što upozorava već antička filozofija, oduprijeti su zlu i izabrati ono što je najbolje za njega i druge. Ta diskrepancija između savjeta i prakse pokazuje se najbolje kod onih koji predlažu zakone i donose norme i njihova privatnoga života. Današnja moderna pedagogija, odgoj u skladu s prirodom kao izvorom energije, počiva djelomično i na filozofskim razmišljanjima filozofa Rousseaua. Nažalost taj genijalni filozof povratka prirodi u smislu autentičnosti nije imao snage provesti to u djelo u odgoju vlastite djece. Dao ih je u sirotište. Govoriti o dobru, predlagati metode i propise je jedno, a sposobnost njihova provođenja u djelo je nešto drugo. Zauzimanje za dobro ne znači istodobno osposobljenost za otpor protiv zla. Tek kad se čovjek iznutra, slijedeći vlastitu savjest, opredijeli za dobro, sposoban je oduprijeti se zlu.

Praktičan nam život pokazuje da čovjek može biti uvjeren da je nešto dobro i unatoč tomu ostati na strani zla. Za borbu protiv zla nije dovoljna mogućnost razlikovanja između onoga što je dobro i loše, nego i osposobljenost za činjenje dobra. A to znači da savjest nije samo dar, nego i pitanje odgoja. Problem modernoga čovjeka leži upravo u tome što je odgoj za dobro djelovanje potisnut u korist hedonizma, zadovoljenja osobnih potreba. Drugim riječima prestala je kontinuirana borba protiv zla, izgubljen je osjećaj za grijeh, za savjestan odnos prema drugomu. A upravo je to ono što ugrožava budućnost svijeta.

Gdje nema kajanja i praštanja nema ni mira

Biblijska priča o prvom grijehu ljudi želi reći da postoji nešto što čovjeka sprječava da čini dobro i na taj se način približi Bogu. Isus tu misao proširuje upozoravajući jasno na to da nije problem u ljudskom grijehu, nego u čovjekovoj nesposobnosti kajanja, u potisnutoj savjesti. Iskustvo i čovjeka 21. stoljeća trebalo bi biti da ga grijeh opterećuje, da ga prevelika sklonost hedonizmu, pohlepi i egoizmu okreće protiv drugoga čovjeka i Boga. Potiskivanjem savjesti potiskuje se i osjećaj za kajanje. A tamo gdje nema kajanja nema ni praštanja. A gdje nema kajanja i praštanja, s obzirom da čovjek još uvijek stoji pod utjecajem zla, tamo nema mira. Kajanje i praštanje preduvjet su svakoga zdrava i moralna društva.

Utoliko ohrabruje biblijska misao kako je grješniku put prema Bogu uvijek otvoren ako spozna svoju stranputicu i osposobi se napraviti iskorak prema dobru. U toj se poruci krije veličanstvena misao o potrebi dijaloga pojedinca sa samim sobom. Jer kad pojedinac razmišlja o svom djelovanju, on se ujedno kritički podvrgava razumu, ali i savjesti, kako bi rekao Kant, onomu moralnomu kompasu u sebi. Samo pojedinac koji je sposoban suočiti se sa samim sobom, dajući prednost nutarnjemu osjećaju za pravednost i dobro, može graditi bolji svijet. U biti svako prijateljstvo i zajednica počivaju na temeljima međusobnoga povjerenja i oslonca na onoga drugoga, uvjerenja da se zlo ne isplati činiti, kao i uvjerenja da se za zle čine snosi odgovornost.

Čovjek »oslobođen« morala okovan je novim obvezama

Osjećaj odgovornosti nije, kako misle neki moderni autori, samo izmišljotina kršćanske civilizacije. Savjest, to jest moralno i odgovorno ponašanje pojedinca, bila je vrlo ozbiljna tema filozofskih i religijskih razmišljanja i prije pojave Biblije. U zbirci tekstova »Knjiga mudrih«, koju donosi poznati povjesničar i filozof Durant, govori se o razgovoru pokajnika i egipatskoga boga Ozirisa. Duša se opravdava pred bogom nijekanjem loših djela: »Nisam učinila ljudima nepravdu. Nisam ništa zlo prešutjela i nisam prisluškivala. Nisam lagala i nisam slugu odala nadređenomu. Nikoga nisam nagnala na plač i nisam sklapala prevarantske poslove. Niti sam krala niti učinila preljuba. Nisam uzela mlijeka ispred usta dojenčeta. Nisam učinila ništa što bi bog prezreo, nego ono čime se ljudi hvale i bogove čine zadovoljnim.« Veličanstvena misao koju možemo pronaći i u Sokratovim riječima da je bolje podnijeti nepravdu nego ju učiniti. Istina, moderno se društvo trudi svim silama osloboditi pojedinca »moralnih okova«, koji navodno opterećuju čovjeka postmoderne. Pri tome se često zaboravlja da čovjek postmoderne, »oslobađajući« se morala, biva okovan novim obvezama. Naime bez kontinuiranoga usavršavanja pojedinac danas prestaje biti konkurentan. Umjesto moralnih propisa koji usmjeravaju i čine život podnošljivijim, izložen je čovjek danas bespoštednom stresu, ubrzanu vremenu i iscrpljujućem radu da bi mogao bit konkurentan.

Dominira život bez ozbiljne orijentacije

Francuski filozof Alain Ehrenberg opisuje to stanje duha modernoga čovjeka na sljedeći način: »Emancipacija nas je možda oslobodila dramatičnosti osjećaja krivice i poslušnosti, ali nas je vezala sigurno uz one nove obveze koje govore o odgovornosti i djelovanju.« A to znači da sve u svemu nismo postali rasterećeniji. Štoviše ako želimo ići ukorak s vremenom i mnogobrojnim ponudama, prisiljeni smo se napregnuti svim silama kako bismo zadovoljili sve novije i jače potrebe, bezbrojne želje koje nam nameće potrošačko društvo. U toj strci, koja ga čini dezorijentiranim, čovjek se ponajmanje trudi oko onoga što doista želi, ispunjen i sretan život. Mnogobrojne neprirodne potrebe, one koje ne spadaju u temeljne ljudske potrebe kao što su hrana, voda, zrak, pa i ljubav, postale su prevelike, a vrijeme prekratko kako bi ih se sve zadovoljilo. Gotovo da pojedinac nikada nije više bio izložen obvezama i propisima, iako se često hvali time kako se »oslobodio« moralnih okova koje mu je nametnulo tradicionalno društvo. Je li čovjek postmoderne doista takvim životom na putu sreće?

Društvo postmoderne se, istina, s prikrivenom zavišću divi uspješnim ljudima, političarima i javnim osobama. Pa ipak glavu skromno saginju gotovo svi pred onima koji su svoj život stavili u službu dobra. Dobro je još uvijek na cijeni, pa makar to ne bilo dovoljno medijski prezentno. I zato bi u društvu trebalo razvijati svijest da savjestan život nije samo jedna od opcija modernoga čovjeka, nego uvjet svakoga uspješnoga individualnoga i društvenoga života.

Razmišljanja danskoga filozofa Kierkegaarda o životu i različitim ljudskim pristupima njemu i danas su vrlo aktualna, štoviše oslikavaju svu problematiku modernoga čovjeka. Sören Kierkegaard pogađa u srž problema današnjega čovjeka kad govori o estetskom stadiju života u kojem dominira život bez ozbiljne orijentacije. Taj estetski stadij nalazi se prema njemu u međuprostoru između dobra i zla, u kojem pojedinac biva vođen od ugodnoga trenutka umjesto da život sam uzme u svoje ruke i usmjeri ga u smislenom pravcu. U vrijeme postmoderne ljudskim životom upravljaju više ponude na kojima počiva svaka kapitalistička proizvodnja nego razum i moral. Pojedinac misli da je autonoman, a ustvari je postao rob ponuda i profita koji upravljaju njime. Po Kierkegaardu čovjek preuzima život u svoje ruke tek u etičkom stadiju u kojem ne dominira užitak, nego odgovornost.

Dobro je još uvijek na cijeni

Na sreću u trenutku velike krize savjesti u zapadnom društvu jača i broj onih koji se svjesno odlučuju za dobro, odbijajući zlo. Filozofkinja Rebekka Reinhard govori u odnosu na zlo o tri vrste ljudi bez savjesti koje dobro odgovaraju današnjemu vremenu. To su amoralni ljudi, oni koje Kierkegaard svrstava u estetsku fazu, koje uopće ne zanima pitanje dobra i zla, koji su indiferentni na pitanje savjesti, jer im je pojam moralne odgovornosti nepoznat. U drugu vrstu svrstava nemoralne ljude. To su oni koji jasno razlikuju što je dobro, a što zlo, pa ipak se svjesno zbog nesposobnosti da se odupru zlu odlučuju protiv morala, potiskujući savjest. Takvih danas najviše imamo u politici, koji su voljno slabi te olako podliježu izazovima života, ili su korumpirani da u svakom trenutku prednost daju sebi u odnosu na druge. Treća vrsta, takozvani antimoralisti, najopasnija su vrsta ljudi. Vrlo su prisutni u politici i ekonomiji. Svjesno se odlučuju za zlo, korupciju ili diktaturu, kako bi uživali u bijedi i neslobodi drugih. To su oni koji pod svaku cijenu žele biti mali bogovi, koji se koriste svakim trenutkom kako bi uživali u patnji drugih.

Nasuprot antimoralistima stoji moralno odgovoran čovjek, onaj koji je svjesno pod utjecajem nutarnjega uvjerenja (savjesti). On se ne samo zbog zakona i propisa opredjeljuje za dobro, nego iz vlastitoga uvjerenja odbacuje zlo. Antimoralista i čovjeka morala povezuje jedno: svjesna odluka za zlo ili dobro. I jednoga i drugoga može se dovesti u relaciju s pitanjem poznatoga psihologa i filozofa Ericha Fromma: Leži li ljudski smisao života u »imati ili biti«? Dok se onaj prvi pod svaku cijenu, pa i pod cijenu velike nepravde prema drugim ljudima, odlučuje za zlo, drugi se savjesno, potiskujući sebe u stranu, odlučuje za dobro. Opće raspoloženje u društvu, koje možda na prvi mah zavarava, pokazuje da su ipak na cijeni oni koji su se opredijelili za »biti«.

Društvo postmoderne se, istina, s prikrivenom zavišću divi uspješnim ljudima, političarima i javnim osobama. Pa ipak glavu skromno saginju gotovo svi pred onima koji su svoj život stavili u službu dobra. Dobro je još uvijek na cijeni, pa makar to ne bilo dovoljno medijski prezentno. I zato bi u društvu trebalo razvijati svijest da savjestan život nije samo jedna od opcija modernoga čovjeka, nego uvjet svakoga uspješnoga individualnoga i društvenoga života.

IZVORGlas Koncila br. 34/2018.
Prethodni članakSVE JE TO INŽENJERING Presuda Europskog suda pravde o GMO
Sljedeći članakUZ PREMINUĆE HRVATSKOGA UMJETNIKA, SLIKARA JOSIPA BIFFELA Suradnik svjetlosti – velik, a skroman