Duhovno praćenje dio je pastoralne teologije te traži poznavanje i svih ostalih grana teologije. Osim dobroga teoretskoga znanja iz teologije i duhovnosti, onaj tko se ozbiljnije bavi duhovnim praćenjem treba također nastojati oko konkretnoga duhovnoga života, tj. živjeti u dosluhu s Duhom Svetim, u zajedništvu s Bogom vršeći njegovu volju. Duhovnom pratitelju od velike pomoći, osim teologije i duhovnosti, može biti i poznavanje nekih antropoloških znanosti, kao što su suvremena, osobito personalna psihologija koja govori o uvjetima po kojima se dolazi do ljudske zrelosti, i sociološke znanosti budući da čovjek nije pusti otok, nije sam na putu, nego na njega utječu drugi i on na druge, nužno ulazi u svijet drugih i on u njihov.
Postoje različite definicije duhovnoga praćenja. Teško je naći definiciju koja bi cjelovito izrazila sav sadržaj i problematiku duhovnoga praćenja. Prema Ch. A. Bernardu »duhovno vodstvo su međusobni ljudski odnosi kad vjernik u traženju punine kršćanskoga života prima duhovnu pomoć koja ga prosvjetljuje, podupire i vodi u traženju Božje volje da bi postigao svetost«. Joseph Aubry pak ovako definira duhovno praćenje: »Djelovanje kompetentnoga kršćanina koji u ime Boga i u ime Crkve pomoću osobnoga dijaloga donosi bratu pomoć za rasvjetljenje i poticaj koji ovaj ne nalazi u sebi samom i okolini da bi mu omogućio da spozna Božju volju o sebi samom i da je slijedi tako da raste sa sigurnošću u osobnoj svetosti i crkvenom ugrađivanju.«
U tim dvjema definicijama najvažniji je put prema Bogu i traženje volje Božje. A za taj hod prema Bogu i traženje njegove volje (u čemu se i sastoji svetost) potrebna je pomoć kompetentne osobe, osobe koja ima dovoljno znanja i iskustva na putovima Duha.
Da bi duhovno praćenje postiglo uspjeh, nužno je molitveno zajedništvo pratitelja i praćenoga. Duhovni vođa odnosno pratitelj u svojim molitvama i žrtvama treba imati one koje mu je Bog povjerio. Isto tako oni koji su se povjerili duhovnomu pratitelju trebaju ga imati u svojim molitvama i žrtvama. Nadalje, duhovni pratitelj treba biti dovoljno skroman i ponizan, svjestan da drugima može onoliko pomoći koliko mu Bog dâ milosti, svjestan da nije on glavni protagonist duhovnoga praćenja, nego Duh Sveti.
