DUHOVNOST DOŠAŠĆA Čovjek koji ništa ne iščekuje duhovno je mrtav

Snimio: B. Čović

Na Prvu nedjelju došašća započela je nova liturgijska godina, novi hod u vjeri koji se s jedne strane spominje događaja Isusa Krista, a s druge usmjerava k njegovu konačnomu ispunjenju. Upravo u znaku te dvojake perspektive Crkva živi vrijeme došašća, upravljajući svoj pogled bilo na prvi dolazak Sina Božjega, kada se rodio od Djevice Marije, bilo na njegov ponovni dolazak u slavi, kada će doći »suditi žive i mrtve«.

Poput Marije i svaki kršćanin treba imati otvoreno srce za »Boga koji dolazi«, jer samo tako Božić ne će biti puko sjećanje na Kristovo rođenje, nego »događaj spasenja« i »početak našega božanskoga preporođenja«. U tom smislu i veliki crkveni pisac Istoka Origen veli: »Što mi koristi što se Isus rodio u Betlehemu ako mu ne dopustim da se rodi i u mom srcu.«

Dva bitna obilježja vremena došašća jesu »iščekivanje« i »budnost«. Čekanje, iščekivanje nešto je što se provlači kroz sav kako osobni tako i obiteljski i društveni život. Iščekivanje je prisutno u bezbroj situacija, od najmanjih i najbanalnijih pa do najvažnijih. Kaže se da je čovjek živ sve dok nešto iščekuje, sve dok je u njegovu srcu živa nada. Čovjek koji ništa ne iščekuje, koji se ničemu ne nada duhovno je već mrtav. Čovjek se upravo prepoznaje po svojim očekivanjima, po onom čemu se nada. Sv. Ivan od Križa kaže da »čovjek onoliko dobiva od Boga koliko od njega očekuje, to jest koliko se od njega nada dobiti«.

Stoga u vremenu priprave za Božić svaki bi se krštenik trebao zapitati: Što ja očekujem, čemu se nadam, čemu moje srce stremi? Evanđelja, a i povjesničari staroga vremena poput Josipa Flavija, izvješćuju da je u vremenu neposredno prije Isusova rođenja izraelski narod žarko iščekivao Mesiju, koji će ga jednom zauvijek osloboditi od ropstva i uspostaviti Božje kraljevstvo. No nitko nije mogao ni slutiti da bi se Mesija mogao roditi od skromne i ponizne djevojke Marije iz Nazareta, Josipove zaručnice. Ni ona sama možda nije to mogla zamisliti, premda u svom srcu nije prestala gorljivo iščekivati Spasitelja. Njezina čežnja za Spasiteljem bila je toliko velika da je on mogao naći u njoj dostojno prebivalište, dostojnu majku.

Došašće zahtijeva od čovjeka budnost: iščekivanje hranjeno molitvom i djelotvornom ljubavlju. Uzor toga budnoga i djelatnoga iščekivanja jest upravo Blažena Djevica. Kad je Bog pokucao na vrata njezina života, ona ga je primila s vjerom i ljubavlju. Poput Marije i svaki kršćanin treba imati otvoreno srce za »Boga koji dolazi«, jer samo tako Božić ne će biti puko sjećanje na Kristovo rođenje, nego »događaj spasenja« i »početak našega božanskoga preporođenja«. U tom smislu i veliki crkveni pisac Istoka Origen veli: »Što mi koristi što se Isus rodio u Betlehemu ako mu ne dopustim da se rodi i u mom srcu.«

IZVORGlas Koncila br. 50/2018.
Prethodni članakDR. TADO JURIĆ ZNANSTVENO O ODLASKU HRVATA U POTRAZI ZA POSLOM Val iseljavanja zapravo je osveta i kazna političarima
Sljedeći članakIVAN ŠTEDUL, PROFESOR MATEMATIKE I PRODEKAN NA KARLOVAČKOM VELEUČILIŠTU »Prenosim vjeru na svoju djecu, učenike i studente«