Pisac Djela apostolskih izvješćuje o događajima koji su se zbili na »dan Pedesetnice«, pedeset dana nakon židovske Pashe, odnosno nakon Uskrsa. Hrvatski izraz doslovno prevodi grčku riječ Pentekostes, a to je grčki naziv za onaj isti blagdan koji se hebrejski zove Šavuot – Sedmice, Blagdan sedmica. Bio je to prvotno blagdan žetve, a kasnije će postati blagdan primanja Saveza na Sinaju. Nije sigurno koliko Luka doista želi naglasiti paralelu između dara Duha Svetoga i dara Saveza na Sinaju. Tekst opisuje nešto izvanredno: »šum s neba«, »silan vjetar«, »ognjeni razdijeljeni jezici«. Sve to upućuje na osobit Božji zahvat. Šum i vjetar upućuju na prisutnost Duha Svetoga. Već i sama riječ »vjetar« u grčkom podsjeća na duh, na dah Božji. Bog tim dahom stvara svijet, kao što je to vidljivo u psalmima: »Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.« Ognjeni jezici koji silaze na prisutne podsjećaju na Izaijin poziv koji je također praćen izvanrednim događajima: »Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovratci na pragovima, a Dom se napuni dimom.« Izaija se žali da je čovjek nečistih usana, no tada doleti seraf sa žeravom u ruci kojom se dotiče Izaijinih usta: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« Nato je prorok spreman odgovoriti: »Evo me, mene pošalji.«
Moguće je da je pisac Djela apostolskih imao pred očima tu sliku kad je opisivao silazak Duha Svetoga koji čisti usta učenika, a oni počinju »govoriti drugim jezicima«.
No na tom mjestu taj dar ima sasvim određenu ulogu: da učini razumljivom kršćansku poruku mnoštvu koje se ondje nalazilo, i to svakomu na njegovu jeziku. Želi se naglasiti da je sada nadvladana ona podjela među narodima koja je davno nastala prilikom izgradnje babilonske kule. Ljudi koji čuju apostole kako govore na njihovim jezicima nisu tada još pogani. Riječ je o Židovima iz dijaspore koji su uz kulturu zemlje u kojoj su živjeli primili i njezin jezik. Jedino riječi »pridošlice« i »sljedbenici« označuju skupine simpatizera židovske vjere iz poganskih naroda. Svi oni čuju apostole kako njihovim jezicima »razglašuju veličanstvena djela Božja«. Na taj način apostoli postaju oni koji će »slaviti njegovo sveto ime, pričajući o veličanstvu djela njegovih«. Tim riječima knjiga Sirahova govori o Božjem stvaranju čovjeka, navodeći nekoliko puta istu grčku riječ koja se u Novom zavjetu nalazi samo u tom odjeljku prevedena kao »veličanstvena djela« (grč. megaleia). Na taj način daje se naslutiti da se pritom, u »gornjoj sobi«, događa novo stvaranje. Duh koji je nekoć lebdio nad vodama sada lebdi nad početcima Crkve, dok Bog stvara novoga čovjeka koji će proglašavati njegova veličanstvena djela.
Isus u evanđelju govori svojim učenicima o svijetu koji njega mrzi te u skladu s tim mrzi i Otca. Isus će, međutim, svojim učenicima poslati od Otca »Branitelja« (grč. parakletos). To je »Duh Istine«, po kojem će učenici moći »ostati u Istini« i »svjedočiti« za Isusa. Na taj će način Isus ostati prisutan u svijetu koji ga mrzi. Učenici su sposobni svjedočiti za Isusa jer su »od početka« s njime. Duh Branitelj ima ulogu onoga koji daje Isusovim učenicima snagu za svjedočanstvo u neprijateljskom svijetu, a s druge strane jamči ispravnost sadržaja toga svjedočanstva. Kao takav, on je »Duh Istine« koji upućuje učenike »u svu istinu«, i to tako što im prenosi ono »što čuje«. To je Ivanov slikovit način govora čija je svrha objasniti da primajući poticaje Duha, učenici zapravo primaju nauk od samoga Boga. Oni prije uskrsnuća i prije silaska Duha Svetoga nisu mogli shvatiti sve otajstvo Boga i njegova spasenjskoga nauma, no zato će im sada Duh to prenositi, po njemu će shvatiti smisao Isusove muke i smrti koji se nalazi u porazu i osudi kneza ovoga svijeta.
Apostol Pavao u Poslanici Galaćanima raspravlja s kršćanima koji su počeli popuštati pred onima koji su od njih tražili da obrezuju pogane koji prihvaćaju kršćansku vjeru i da ih prisiljavaju na potpuno obdržavanje židovskoga Zakona. Stoga Pavao naglašava nasuprot tomu kršćansku slobodu. Ipak, nakon što je upozorio Galaćane da su na slobodu doduše pozvani, ali ta sloboda ne smije biti »izlikom tijelu«, upućuje ih na ljubav prema bližnjima. U tome je sav Zakon. Obdržavati taj Zakon ljubavi znači »živjeti po Duhu«. Na taj način kršćani ne će ugađati požudi tijela koja se izričito protivi Duhu. Zbog požude Bog je ljudima dao Zakon, no ako oni dopuste da ih Duh vodi, to jest sâm Bog, onda više nisu pod Zakonom. Pavao sada donosi jedan od svojih »popisa djela tijela«. Slični su se popisi u to doba širili i poganskim, a osobito židovskim svijetom. Oni koji čine takva djela ne žive po ljubavi, ne žive po Duhu, pa stoga ne mogu ni baštiniti kraljevstva koje dolazi silom toga Duha. Tom se popisu djelâ tijela suprotstavlja popis djelâ koja su »plod Duha«, protiv kojih nema zakona. Sva su ta djela očitovanje međusobne ljubavi, djela što ih kršćanin, sjedinjen s Kristom, spontano izvršava po Duhu. Zato mu više nije potreban Zakon koji bi ga izvana prisiljavao na ispravno vladanje. Ta oni su već s Kristom razapeli svoje požude. Stoga Pavao ponovno poziva Galaćane da po Duhu, po kojem imaju život, uređuju i način toga života.
