ĐURO VIDMAROVIĆ, PREDSJEDNIK DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA Mnogo književnih djela tek treba ubaštiniti

Đuro Vidmarović
Snimio: B. Čović | Đuro Vidmarović

Književni kritičar, pjesnik, prevoditelj, povjesnik, diplomat, od 3. lipnja ove godine i predsjednik je Društva hrvatskih književnika – Đuro Vidmarović (rođen 1. travnja 1947. u Piljenicama kod Lipovljana). Gledajući očima emocija, svojim životnim opredjeljenjem smatra proučavanje književne i kulturne baštine hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama. Razmišljanja o hrvatskoj književnosti i bitkama DHK-a za njezin boljitak, nakon što je naslijedio Božidara Petrača na predsjedničkom mjestu, vrlo srdačno Vidmarović je podijelio u razgovoru za »Glas Koncila«.

Imovinske poteškoće DHK-a s prostorom
Kako ocjenjujete svojih prvih stotinu dana predsjednikovanja DHK-om? Koliko su teze Vašega predstavljajućega govora s izborne skupštine, osobito iz točke 3, odnosa s mjerodavnim ministarstvima, naišle na plodno tlo?

VIDMAROVIĆ: Stotinu dana predsjednikovanja DHK-om zanimljiva je primjedba! Drukčija je situacija u DHK-u nego u Vladi RH. Naše su operativne mogućnosti mnogo skromnije. Osim toga, mi financijski ovisimo o Vladi. No tijekom prvih sto dana od izbora novoga vodstva Društvo je pokušalo, upravo sukladno točki 3, uspostaviti konstruktivnu vezu s političkim strukturama, i do sada su održana dva kvalitetna sastanka s ministrom državne imovine dr. Goranom Marićem i zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.

DHK želi da književno djelo, ako je vrijedno, dođe do javnosti, dobije podršku i publicitet bez obzira na političko opredjeljenje autora ili izvanknjiževne udruge kojima autor možda pripada. Tu je djelatan naš još uvijek komunistički refleks, da se ideologija provlači kao crvena nit u ocjeni književnoga djela.

Prvospomenuti je razgovor bio od primarne važnosti jer nam je Društvo, na žalost, ugroženo. Zgrada u kojoj se nalazimo vraćena je vlasnicima, a u svakoj je prostoriji i država idealni vlasnik. Iscrpili smo svoje mogućnosti glede ostanka, sada je na potezu država. Ako je država voljna nadoknaditi prostor vlasnicima u nekom drugom dijelu zgrade i ponuditi ga, ili iznajmiti DHK-u, naš bi problem bio riješen. Ako nije voljna, suočavamo se s realnom mogućnošću da budemo iseljeni, što bi bilo kompromitirajuće za državu, a štetno za daljnji rad DHK-a. Književnici su naučili na lokaciju na Trgu bana Jelačića/II. Tu Društvo stanuje od 1948., u tim prostorijama događali su se povijesni susreti, taj je prostor bio duhovno i kulturno žarište našega naroda. Zbog navedenoga kod naših članova vladaju stanovita nervoza i neizvjesnost. Ipak vjerujem da će DHK ostati u svojim povijesnim prostorijama, ili dobiti odgovarajući smještaj, na razini značaja glede povijesne uloge našega Društva.

Gradonačelnika Bandića zamolili smo da ulice u Zagrebu dobiju imena po književnicima koji to zaslužuju, kao što su npr. Ranko Marinković, Vesna Parun, Petar Šegedin, Antun Šoljan, Nikola Šop, Zlatko Tomičić, Slobodan Novak, Slavko Mihalić, Višnja Stahuljak, Jure Kaštelan, Milivoj Slaviček, Ivo Frangeš, Sida Košutić… Također, većini živih autora nemoguće je platiti privatni smještaj u umirovljeničkom domu, ako im to zatreba, već su osuđeni na državne domove umirovljenika. Dogovoreno je da se iziđe u susret ako se takav slučaj dogodi. Jednako je i s grobovima zaslužnih članova DHK-a koji nemaju nasljednika. Zamolili smo da Grad pomogne u njihovu održavanju. Razgovaralo se i o antologiji književnosti u Zagrebu. Očekuje se i razgovor u Ministarstvu kulture o mnogo važnih tema. Najstrašnije je kada književnici pišu za ladice, a dosadašnja je praksa pokazala da u natječajima ponekad nisu estetski kriteriji u prvom planu, tako da dobri rukopisi i kvalitetna djela ostaju po strani, ili bivaju odbačena.

Bez živoga kontakta dolazi do otuđenja
Koliko je u vrijeme agresivno naprednih novih tehnologija poželjno promišljati i drukčije modele rješavanja problema DHK-a?

VIDMAROVIĆ: Vaše me pitanje kao starijega čovjeka pomalo plaši. O modernim tehnologijama u tijelima DHK-a raspravljamo i nastojimo se prilagoditi »duhu vremena«. Iz državnih struktura dolaze prijedlozi da naša književna izdanja, kao što su »Republika«, »Književnost i dijete«, »Most«, budu objavljena i u elektroničkim oblicima. No nisam siguran koliko bi to bilo dobro. Može se »Republika« izdati u mrežnom obliku, no mora se očuvati i njezino klasično, papirnato izdanje. Valja nam ostati živom udrugom. Dakako da se sve više primjenjuju nove tehnologije, ažurira se mrežna stranica, članovi redovito dobivaju obavijesti elektroničkom poštom, ali živ međusobni kontakt je nuždan, bez toga dolazi do otuđenja, postali bismo virtualna zajednica.

Kako smanjiti broj vrijednih knjiga i časopisa u skladištu?

VIDMAROVIĆ: U »Maloj biblioteci« objavljujemo eminentna književna djela, pod čime podrazumijevam njihovu estetsku razinu. To nisu djela koja idu za velikom prodajom, nisu djela revijalnoga karaktera, nema u njima skandala, pornografije, političke provokacije… Riječ je o literarno osjetljivim djelima koja država treba potpomagati. Ne može se očekivati da »Ruke« Ranka Marinkovića budu bestseler, ili pjesme Danijela Dragojevića i slično. Problem je kako doći do čitatelja. S jedne strane, država je dužna pomoći da naša izdanja dođu do knjižnica, biblioteka i škola, jer su to vrijedna djela, a s druge strane mi smo dužni objavljivati dobre knjige. Ministarstvo kulture obvezatno je pomagati literaturu visoke estetske razine.

Potraga za zajedničkom suradnjom
Kada se po strani ostave administrativne, financijske i organizacijske poteškoće – što su Hrvatskoj književnost i kultura danas?

VIDMAROVIĆ: Ponovno teško pitanje. Činimo i činit ćemo sve za čuvanje digniteta hrvatske književne riječi – svojim postojanjem, književnim djelima, izdanjima, časopisima, tribinama, javnim nastupima. Svakomu mora biti jasno da bez DHK-a i književnosti koju ono ostvaruje – nema suvremene hrvatske kulture, nema ni povijesti hrvatske književnosti. Lako je primijetiti koliko je vertikala hrvatske književnosti djelovalo i predsjedalo Društvom. Dvojba ne postoji, tu su članovi književnici po svojoj unutarnjoj vokaciji, etici i estetici, kako bi stvarali književna djela. Mnogo je sjajnih kolega koji pišu, ali nisu trgovci, nisu prodavači, nisu publicisti. Da, došlo je novo vrijeme u kojem je potrebno imati PR, reklamu, no DHK u tome se teško snalazi. Članove reklamira njihovo književno djelo. Drugo je pitanje žele li sredstva javnoga priopćavanja, osobito javna televizija, obznaniti i prikazati djela članova DHK-a. Često se nailazi na ograde i pregrade, i postoji osjećaj da su pojedini autori na »crnim listama« kao nekada. Potreban je razgovor s vodstvom Hrvatske radiotelevizije kako bismo vidjeli postoji li senzibilitet za bolju suradnju.

Gledajući povijest književnosti, uočavamo ako je autor bio ove ili one orijentacije koja se ne sviđa urednicima, ili političkim faktotumima, onda se briše, odnosno prešućuje i njegovo književno djelo. Dok to ne prevladamo, bit će problema.
U kojim segmentima vidite modele zajedničkoga djelovanja s Hrvatskim društvom pisaca i drugim ustanovama?

VIDMAROVIĆ: DHK želi da književno djelo, ako je vrijedno, dođe do javnosti, dobije podršku i publicitet bez obzira na političko opredjeljenje autora ili izvanknjiževne udruge kojima autor možda pripada. Tu je djelatan naš još uvijek komunistički refleks, da se ideologija provlači kao crvena nit u ocjeni književnoga djela. Gledajući i povijest književnosti, uočavamo ako je autor bio ove ili one orijentacije koja se ne sviđa urednicima, ili političkim faktotumima, onda se briše, odnosno prešućuje i njegovo književno djelo. Dok to ne prevladamo, bit će problema. Jedni će biti nepravedno stavljani u prvi plan, pretvarani u velika književna imena, iako zapravo po književnoj razini to ne zaslužuju, a stvarna velika imena bit će zabačena. Dobar je primjer pokojni akademik Slobodan Novak koji je doživljavao strašne trenutke, napade, obezvrjeđivanja, upravo zbog ideološkoga koncepta u glavama pojedinih autora, vlasnika novina, medija, političara, u čiji se koncept on nije uklapao.

Glede međusobne suradnje, nije riječ samo o Hrvatskom društvu pisaca (HDP), tu je i Hrvatsko društvo za djecu i mladež te Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima. Sve nas povezuje želja za stvaranjem dobrih književnih djela. Između DHK-a i HDP-a bilo je šumova, nesporazuma u vezama, zbog određenih ideoloških opredjeljenja. Zajednički su problemi socijalna problematika starih književnika, borba za afirmaciju dobre književne riječi, borba za dobrobit ove zemlje, kao i ideja o nastupu hrvatske književnosti izvan domovine. Svatko ima svoje tribine i međunarodne nastupe, to je usitnjavanje snaga i kapaciteta, što u Ministarstvu kulture primaju s neraspoloženjem. Pod mojim predsjedanjem otvoreni smo za razgovor o navedenim temama.

Popustio filtar estetske kritičnosti
Je li »hrvatski književnik« samo običan, pomalo smiješan lik u vremenu velikih ekonomskih igara? Kako mu pomoći?

VIDMAROVIĆ: Što je hrvatski književnik danas u doba elektronike i globalne unifikacije, ali i revijalizacije i komercijalizacije? Situacija je proturječna. Nikada se više knjiga nije tiskalo nego danas. S druge strane, nikada se nije pojavljivalo toliko loših knjiga. Svatko tko ima novca, i nađe sponzora, bez problema može objaviti knjigu. Filtar estetske kritičnosti je popustio. U DHK-u nastoji se spriječiti snižavanje kriterija. Dakako da biznismeni, ljudi koji nisu književno opismenjeni, imaju prema književnosti odbojan, minorizirajući odnos. To je njihov problem. Dovoljno je sjetiti se kako je živio veliki Tin Ujević i kako se njega tretiralo. Ili Antuna Gustava Matoša? Miroslav Krleža je paradigma za drugi problem: problem ideologije koja voli književnike pretvoriti u svoju transmisiju, svoje glasnogovornike. Književnici koji su to prihvatili na kraju su gubitnici jer ih povijest pojede, baci u arhiv. Također, jedan od načina pomaganja hrvatske književnosti jest njezina tzv. demetropolizacija. Ona pretpostavlja suočavanje lokalnih zajednica s odgovornošću za književni život i književno stvaralaštvo. Zagreb ne može i ne smije biti jedino središte književnih zbivanja u Hrvata. 

Ove ste godine proslavili sedamdeseti rođendan i 45 godina književnoga djelovanja. Uz zdravstvene poteškoće, koliko časna i odgovorna funkcija može otežati Vaša nastojanja?

VIDMAROVIĆ: Kada se izbor na dužnost predsjednika DHK-a učinio kao realnost, savjetovao sam se s kardiologom, koji je dao »zeleno svjetlo«. Premoćna pobjeda za mene je veliko priznanje. Lagao bih kada bih rekao da mi nije čast biti predsjednikom DHK-a, ali i svjestan sam obveza prihvaćanjem izbora. S punom ću odgovornošću, stečenim znanjem, političkim i diplomatskim iskustvom, ali najviše dubokim poštovanjem prema svim kolegama pristupiti svim svojim obvezama. Cijeli intelektualni život bavim se Hrvatima u dijaspori. Kako je pokojni Juraj Lončarević rekao, riječ je o dva plućna krila, a ja ću nastojati da oba skladno dišu.

Veselko Koroman – hrvatski kandidat za Nobelovu nagradu 
Kada se promišlja sve povijesne tektonske poremećaje totalitarnih režima 20. stoljeća i odnosa DHK-a prema njima, koje Vas misli vode ususret 2018. godini?
VIDMAROVIĆ: Kada gledam povijest hrvatske književnosti, mogu zaključiti da su ovaj narod od asimilacije, propasti, urušavanja, sve do Domovinskoga rata, spasili književnici, ljudi od pera. Oni su ti koji su kroz književnost čuvali nacionalnu samobitnost.
Želim ekskluzivno za »Glas Koncila« podijeliti ideju koja je stavljena pred Upravni odbor DHK-a, da ove i sljedećih godina nekoga od naših istaknutih književnika kandidiramo za Nobelovu nagradu. Ne mora ju dobiti, ali će se kroz njega govoriti i o našoj nacionalnoj književnosti. Namjeravamo kandidirati akademika iz Bosne i Hercegovine Veselka Koromana.
Narod koji je u povijesti bio rascjepkan, izložen asimilacijskim nasrtajima sa svih strana, stvarao je književnost na koju možemo biti ponosni, koja je čudo. Umjesto hrvatskoga jala, radije bih govorio o hrvatskom književnom geniju, feniksu, fenomenu. Primjerice, Miro Gavran primjer je čovjeka čiji je talent nadišao nacionalne granice. Zaslužio je Nobelovu nagradu, takvoga čovjeka treba podržavati, dakako, i njemu slične. Kao predsjednik DHK-a činit ću to s najvećom mogućom empatijom i poštovanjem.
Ljubomora mora biti stvaralačka 
Koliko je hrvatski jal istinska nevolja na književnom putu?

VIDMAROVIĆ: Hrvatski jal postoji. Nemoguće je ne računati na njega i u književnosti. Ljubomora mora biti stvaralačka, ne smije biti razarajuća, i ne smije biti ideološki obojena. U DHK-u nastojat ću zajedno sa suradnicima isključiti jal koji ima političku i ideološku obojenost, a prihvaćati zdravu kreativnu konkurenciju.

Kako se boriti protiv »prašine zaborava« glede pokojnih književnika?

VIDMAROVIĆ: S kolegama nastojim upozoriti da smrću književnika ne prestaje živjeti njegovo djelo. Dakako, i smrt treba biti dostojanstvena, književnik ne bi smio umrijeti zanemaren, napušten i ostavljen. On mora osjećati da je vrijedan pažnje, da mu Društvo pomaže koliko može u skladu s mogućnostima te da će se voditi računa o njegovu djelu. Važno je surađivati s obitelji, nasljednicima autorskih prava te na djelo pokojnoga kolege upozoravati izdavačke kuće. Bilo bi dobro oformiti radno tijelo unutar DHK-a koje će se baviti zanemarenim kolegama i brisati tu »prašinu zaborava«.

Je li uvriježena »šutnja hrvatskoga intelektualca« kočnica promjena?

VIDMAROVIĆ: Hrvatski književnici dio su intelektualne elite. Oni ne mogu zamijeniti političare i druge javne radnike, oni sukladno svojim stvaralačkim potencijalima, nadahnuću, rade ustrajno i plodno. Ne može se očekivati da nose ulicama protestne transparente, da budu bukači, jer su ljudi drugoga kova, oni su okrenuti i posvećeni ljepoti. Na žalost, svatko od nas ljudi od pera nosi u sebi nametnuti refleks kako bi mogao doživjeti prešućivanje i smještanje na »crnu listu«.

Svatko se raduje objavljenoj knjizi i ponekad je računica književnika: »Ako se ne zamjerim, dobit ću sponzora, naći ću nakladnika, dobit ću stimulaciju na natječaju u Ministarstvu…« Zato nije loše šutjeti. Na žalost, šutnja je ono što intelektualnoj eliti ne ide u prilog, jer sa šutnjom ide i strah. Treba se boriti protiv šutnje i straha, a književnici to mogu jedino svojom književnom riječju. Ne na način novinara, osobito aligatorske provenijencije, ne govorom mržnje, ne govorom diskriminacije, nego svojom estetikom.

Smatrate li, kao saborski zastupnik u dva mandata na početcima hrvatske samostalnosti, da su kriteriji u politici, kao i u književnosti, prilično sniženi?

VIDMAROVIĆ: U pravu ste. Sve nas je iznenadila globalizacija, komercijalizacija i dobrim dijelom smanjili smo kriterije u javnom nastupu. U Saboru ponekad ima nastupa do razine koja ne bi smjela ondje postojati. Javni diskurs vrlo je opasan jer se kapilarno spušta na niže razine i truje duhovno biće hrvatskoga naroda. Povijesna smo nacija i valjalo bi zadržati razinu europske komunikacije. Zadaća je književnika ponuditi način govora koji nimalo nije neaktualan, neutralan, kunktatorski, herostratski, ali je na visokoj uljudbenoj razini. 

Književnost prednjači nad politikom
Što se promijenilo »od mlinskoga kotača do ivanjskih kolača« u Vašim rodnim Piljenicama? Kakvim ocjenjujete odnos mjerodavnih institucija prema zapadnoj Slavoniji i Moslavini?

VIDMAROVIĆ: To je za mene najemotivnije pitanje jer je Slavonija ekonomski zapuštena, demografski desetkovana. Dogodio se čudan tsunami u ravnoj Slavoniji, nekadašnjoj žitnici, bogatom kraju. U mom selu Piljenicama demografska je situacija očuvana, nije došlo do rasapa, iseljavanja, jer smo pomalo dislocirani pa smo očuvali tradicionalne forme života, ali susjedna sela gotovo su prazna. Ponekad se čudim izabranim predstavnicima vlasti i osuđujem političare koji su bili na visokim i odgovornim funkcijama, a nisu se dovoljno borili za svoju Slavoniju.

Književnost prednjači nad politikom, i daje primjer kako bi se trebalo afirmativno, ali razumno, programatski pristupati tomu dijelu Hrvatske jer će u suprotnom doći do katastrofe, iseljavanja, a netko će se morati doseliti na taj prostor. I toga se bojim. 

Čudna je hrvatska 2017. godina. Izdavaštvo je u krizi, pripremljene knjige na čekanju kuna iz ministarst(a)va, lančani domino-efekt ostavio je traga nakon propadanja »Agrokora«.

VIDMAROVIĆ: To je zakonomjernost u ekonomiji. Veliki div poput »Agrokora« morao je povući za sobom cijelu privredu, koja se još uvijek zbog njega trese. Bivši vlasnik tvrtke, koliko je meni poznato, nije ni bio u DHK-u niti je i jednu knjigu financirao. Izdavaštvo organizirano na aligatorskim principima moralo je puknuti, nije moglo opstati na način kojim je funkcioniralo. Treba vidjeti hoće li se stvoriti nešto novo što će pomoći hrvatskoj književnosti. Ako se to ne dogodi, prijeti nam nazadak. 

Jesu li sajmovi knjiga zamazivanje zdravih očiju, ili nužno zlo prema medijskomu podastiranju tvrdnji da se mnogo čita i kupuje knjige?

VIDMAROVIĆ: Sajmovi su i zamazivanje očiju i nužno zlo jer se tamo šalju književnici i književna djela po neestetskim kriterijima, političkim, ideološkim. Glede DHK-a nisu prihvatljivi, i(li) njihov se sadržaj mora promijeniti. Na sajam treba ići ono što je najbolje u hrvatskoj književnosti, a ne ono što je nekomu ideološki i politički podobno. Uvažavam da je sve postalo roba, da su i sajmovi postali tržišna manifestacija, zbog toga se tamo ne vrjednuje ono što se književno ima vrjednovati, nego ondje vladaju drugi kriteriji mimo estetike. A čim se ide mimo estetike, književnost je na gubitku. 

Postoji blokada prema književnosti kršćanskoga nadahnuća 
Na »Laudato TV« urednik ste i voditelj tjedne emisije »Susret u Riječi«, u kojoj promišljate o književnosti kršćanskoga nadahnuća. Kako se nositi s medijskim predrasudama prema onomu što nosi predznak »katoličko« i »hrvatsko«?
VIDMAROVIĆ: Književnost kršćanskoga nadahnuća ne može se nositi s time na razini DHK-a. Ako su mediji u rukama ili vlasništvu osoba ateističke nomenklature, oni će zabacivati svaki teistički književni rukopis. Ateisti i agnostici imaju teško promjenjiva uvjerenja i na njih može djelovati samo Duh Sveti kako bi promijenili mišljenje. Ono što nastojim promovirati u DHK-u jest da ne dođe do diskriminacije, da svi imaju jednaku šansu. Postmodernizam je mrtav jer se iscrpio u kritici svega postojećega. I sam dr. Milivoj Solar govorio je o tome. Treba se suočiti sa slobodom i demokracijom. Ne samo suočiti, nego ih i živjeti.
Hrvatska književnost ima otvoreno područje za niz izražajnih mogućnosti. Nema više dirigiranoga pravca od strane države ili stranke. Sve su mogućnosti otvorene, uz uvjet da se piše dobro djelo. Književnost kršćanske provenijencije bila je na margini cijelo komunističko razdoblje. Podsjećam, nažalost i u demokratskom vremenu suvremene Hrvatske trebalo je 18 godina da knjiga Tomislava Marijana Bilosnića »Molitve« dobije nagradu »Tin Ujević«. Spomenuta knjiga nije od ministarstva dobila podršku, čak ni kada je ovjenčana nagradom nije otkupljena za biblioteke. Isto se dogodilo i Dragi Čondriću, nagrađenomu autoru »Sedam velikih biblijskih poema«, sa slabom podrškom države, ali i slabom podrškom Crkve. Moja je zadaća da to uravnotežim.
Televizijskoj kući »Laudato TV« ponudio sam projekt »Hrvatska književnost kršćanskoga nadahnuća« kako bih upozorio na vrijedan dio nacionalne kulturne baštine, njenoga identiteta i identifikacijskoga koda. Isto se očekuje od osoba koje pišu povijest hrvatske književnosti, udžbenike za osnovne i srednje škole. Ne traži se afirmiranje mimo književne vrijednosti, no ne mogu se Šop, Vida i drugi pojedinci izbaciti iz literature. Primjer »Laudato TV« mogao bi postati ogledan i za druge televizijske kuće jer se tu daje pregledna emisija, neutralna, objektivna, književno relevantna, bez navijačkih i ideoloških primjesa i pristranosti. To je način na koji se probija blokada. Možda je gruba riječ, no osjeća se da postoji blokada prema književnosti kršćanskoga nadahnuća.
Da nije »Glas Koncila« pokrenuo ediciju »Hrvatska katolička baština XX. stoljeća« o hrvatskim intelektualcima između dva svjetska rata, o mnogim bismo imenima znali samo iz arhiva i starih časopisa. Primarna hrvatska kulturna baština bila je odbačena samo zbog ideoloških razloga. Ima još mnogo književnih djela koja je potrebno, kako je istaknuo pokojni Marijan Matković – ubaštiniti.

IZVORGlas Koncila br. 37/2017.
Prethodni članakUDRUGA »SMIJEŠAK ZA SVE« Priče donose u ruksacima
Sljedeći članakKAPELA SV. KATARINE U JAKŠINCU Dar domaćeg sina – svećenika