Moda je prolazna, stil je vječan!« izjava je koja se pripisuje Yvesu Saint-Laurentu (YSL), a zorno dočarava današnji konzumeristički pristup kupnji odjeće pod diktatom sve utjecajnijih modnih blogera i blogerica. Detaljna analiza modnih promašaja i uspjeha nije više rezervirana samo za crveni tepih, obrazi bi se mogli crvenjeti i zbog pogrješnoga, odnosno zastarjeloga modnoga odabira za odlazak na subotnju kavu na kakvoj popularnoj »špici« ulovi li koga s pogrješnim uzorkom šala kamera nečijega pametnoga telefona i corpus delicti toga »modnoga zločina« potom objavi na nekoj od društvenih mreža… Što je pogrješno, a što ispravno, »in« odnosno »out«, određuje onaj tko proizvodi, pa mjesta za osobni stil ostaje sve manje, više bi se mogao svesti na kombinaciju ultimativnih komada sezone…
Kvalitetan kaput koji niz godina dobro služi svoga vlasnika i obavlja funkciju koja mu je namijenjena – štiti ga od hladnoće, u doba selfie kulture i tzv. brze mode gubi bitku pred paletom boja i oblika kojima ljude svake sezone zasipaju brendovi tzv. visoke ulične mode, čiji profit raste s količinom prodane odjeće pa se njihovi vlasnici svrstavaju među najbogatije ljude svijeta. Naime, nekad su se godišnje prodavale četiri kolekcije odjeće, po jedna za svako godišnje doba, a danas ih se na tržište lansira i do 14! No kako veličina ormara ostaje ista, na odlagalištima se gomila tekstilni otpad, što tekstilnu industriju svrstava među najveće onečišćivače planeta.
Nažalost, za proizvodnju i transport odjeće troše se prirodni resursi i energija, nerijetko se njezina proizvodnja oslanja na nehumane radne uvjete potplaćenih radnika i dječji rad, a modnu industriju prate i kritike za poticanje poremećaja u prehrani zbog (pre)mršavih modela na revijama. Uza sve to, odbačena odjeća još opterećuje i okoliš te bi stoga pri njezinu kupovanju trebalo postupati razumno, a zbrinjavanju iznošene odgovorno. No, Lijepa Naša još je daleko od toga, jer oko 50.000 tona tekstilnoga otpada godišnje završi u komunalnom otpadu, odnosno 18 kg po stanovniku.
Za razliku od Hrvatske koja odvojeno prikupi 0,5 kg tekstilnoga otpada po stanovniku, Slovenija prikupi 5,5 kg. S obzirom na ciljeve Europske unije u smanjenju količina otpada, koji obvezuju i Hrvatsku, te će se brojke morati promijeniti, i to brzo. Tako iz socijalne zadruge »Humana Nova«, koja prikuplja staru odjeću, upozoravaju da tekstil čini oko 3 % sadržaja kućne kante za smeće te da je barem 50 % otpadnoga tekstila pogodno za recikliranje. Nažalost, svega oko 25 % ukupnoga tekstilnoga otpada ponovno se uporabi ili reciklira. Većina tekstila koji završi kao smeće potječe iz kućanstva, ali ta vrsta otpada nastaje i u procesima tvorničke proizvodnje vlakana, odjeće te u prodaji. Takav se otpad zove poslijeindustrijski, za razliku od onoga prvoga, poslijepotrošačkoga.
Ponovnim iskorištavanjem i recikliranjem otpadnoga tekstila smanjuje se njegova količina na odlagalištima, gdje stvara nemale probleme: onaj od sintetike se ne razlaže; vuna se razlaže, ali se prilikom tog procesa oslobađa metan, plin s većim stakleničkim potencijalom od ugljikova dioksida, što pridonosi klimatskim promjenama. Uz to se zbog ponovne uporabe odbačenoga tekstila uvozi manje materijala, što pridonosi smanjenju onečišćenja budući da se takvi materijali ne moraju transportirati s velikih udaljenosti. Kad bi ljudi kupovali manje, a kupljenu odjeću nosili više te ju nakon što je odslužila svoje uputili u reciklažu, uštedjelo bi se i mnogo vode i energije. Naime, voda će se uštedjeti jer, za razliku od pripreme sirove vune, nije potrebno detaljno ispiranje velikim količinama vode, a energija se štedi u procesuiranju, s obzirom na to da nije potrebno ponovno bojenje ili tretiranje, štoviše, recikliranje tekstila zahtijeva manje energije od bilo kojega drugoga oblika recikliranja. Ujedno se smanjuje i onečišćenje okoliša budući da se smanjuje potreba za bojama i fiksatorima.
No i sama proizvodnja sirovine ima svoju tamnu stranu. Sintetički poliesteri i najlon izrađuju se od naftnih derivata, nusproizvoda u rafiniranju nafte, što produljuje ljudsku ovisnost o tom fosilnom gorivu, a ni prirodna pamučna vlakna nisu baš prijateljska za okoliš. Uzgojem pamuka poljoprivredna se zemljišta ne rabe za uzgoj hrane, a uz to još njegov uzgoj onečišćuje tlo i vodotoke. Naime, na godišnjoj razini oko 22 % svih utrošenih insekticida i 10 % svih pesticida rabi se upravo u uzgoju pamuka. Kad se tomu pribroje teški metali koji sadrže boje za tkanine, održivije bi bilo kupovati manje odjeće i dulje ju nositi. Odjevni predmeti od tekstila koje više nije moguće nositi mogu se rabiti kao krpe u industriji ili ih se može prenamijeniti u izolacijska sredstva u raznim industrijskim granama.
Kako se procjenjuje, oko 97 % poslijepotrošačkoga tekstilnoga otpada moguće je reciklirati. Tako je darovanjem korištenoga tekstila moguće uvelike smanjiti nastanak otpada, ali isto tako i pomoći onima u potrebi jer više od 70 % svjetske populacije upotrebljava već rabljenu odjeću. Osim toga, recikliranje stvara i nova radna mjesta, od čega koristi ima i čitava lokalna zajednica.
