Međunarodnu konferenciju ekonomije zajedništva organizirali su 10. svibnja Ekonomski fakultet u Zagrebu i Udruga za ekonomiju zajedništva u kongresnoj dvorani Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu. Bila je to prilika za promišljanje o važnosti primjene principa ekonomije zajedništva u današnjem svijetu. S obzirom na izazove, poput globalne sigurnosne krize, gospodarske neizvjesnosti, okolišnih problema i općega nepovjerenja, postavlja se pitanje kako stvoriti održiviji i pravedniji svijet. Vizija je ekonomije zajedništva jasna: stvaranje ekonomske paradigme koja stavlja ljudsku osobu u središte svojih aktivnosti.
Konferencija je okupila predstavnike svijeta rada i poslovanja, znanstvenike, poduzetnike i aktiviste koji su podijeliti svoja iskustva, primjere najbolje prakse i perspektive za budućnost. Različitim panelima, raspravama i radionicama nastojalo se sudionike ohrabriti da pronađu nadahnuće i konkretne korake za primjenu načela ekonomije zajedništva u svojim organizacijama i zajednicama. Održana su tri panela: odnosna dobra, vodstvo služenja i utjecaj ekonomije zajedništva te radionica o inoviranju poslovnoga modela temeljenoga na principima ekonomije zajedništva.
Uvodno izlaganje na panelu o odnosnim dobrima održao je prof. dr. Domagoj Sajter s Ekonomskoga fakulteta u Osijeku. Njegovo izlaganje donosimo gotovo u cijelosti:
Najvažnije stvari, ideje i pojmovi u životu ne daju se jednostavno definirati. Što je život? Što je zdravlje? Što je dobro? Odnosno dobro je među tim pojmovima – opire se jednostavnoj definiciji. Lakše je reći što nije nego što jest.
Mnogi se ekonomisti slažu da su najvažniji ekonomski resursi kontakti. Koga znate? S kim ste dobri? Koga možete nazvati za savjet, preporuku? I još važnije – komu ste vi vrijedni kao kontakt? Nekad se govorilo: »Nije važno što znaš, nego koga znaš«, a u novije vrijeme se kaže: »Nije važno koga znaš, nego tko zna tebe.« Tko ima vaš broj i može vas nazvati za savjet ili pomoć? U ovo suvremeno doba prisiljeni smo razmišljati: Što ja to mogu ponuditi svijetu, a što umjetna inteligencija ne može? Jedan odgovor može biti: Mogu ponuditi mrežu odnosa, stvarnih, izgrađenih, dubokih odnosa. Učiniti sebe nezamjenjivim za neki softver znači graditi kvalitetne, duboke, ispunjujuće odnose s kolegama, klijentima, poslovnim partnerima i ostalim dionicima.
U tranzicijskoj Hrvatskoj itekako je poznat pojam umrežavanja, i to često u negativnom kontekstu. Postoje koruptivne mreže; i kriminalci se umrežavaju. I okorjeli neprijatelji, čak i oni koji se nepodnošljivo mrze, i oni mogu imati zajednički interes i trgovački odnos tipa »ja tebi, ti meni«. Širina mreže, količina kontakata, broj poznanstava, ne govori ništa o kvaliteti odnosa među njima. Umrežavanje puni mobitel kontaktima, ali ne puni bateriju mobitela. Najdublji su odnosi, oni koji pune bateriju, bezinteresni. Oni nisu trgovački (»ja tebi, ti meni«).
Budući da nas neki ljudi, tj. odnosi prazne, iscrpljuju, cijede životnu energiju iz nas, postoji suprotnost izgradnji odnosa: povlačenje u samoću. Psihijatar dr. Torre ovako je pisao o samoći: »U samoći svatko ima sebe kakav jest. […] Neutemeljeni ljudi u samoći su izloženi bijedi vlastite nutrine. […] Ljudi se boje samoće jer u njoj su sami sa sobom. […] U samoći uživamo u zadovoljstvu prijateljevanja sa sobom […] pa tko isprazno društvo mijenja za osamu, dobro je trgovao.« Nije li zanimljivo kako je cijenjeni psihijatar govorio o dobroj trgovini (»dobro je trgovao«), a trgovina je ekonomska aktivnost, kao razmjeni ispraznosti i punine?
Hrvatski jezični portal definira »odnos« kao uzajamnost (recipročnost), povezanost osoba. Iako je rečeno da se »odnosno dobro« (ili relacijsko dobro, od engl. »relational good«) opire jednostavnomu definiranju, moglo bi se reći da je odnosno dobro sveza koja ispunjava. Odnosno dobro nadgradnja je kontakata u vrijednost, i to vrijednost koju ekonomija poznaje. Ako prepoznajemo odnosna dobra kao vrijednost, ekonomisti se moraju baviti i njima, jer u srži je ekonomije proces valuacije. Ekonomist se neprestano pita koliko vrijedi ovo ili ono. Cjelokupna bi se ekonomija mogla svesti na valuaciju dobara i usluga. No intrinzične vrijednosti ne mogu se vrjednovati u novcu, ali to ne znači da ih zato ekonomisti smiju ignorirati.
Poduzetnici proizvode dobra i usluge. Pritom su dobra materijalna, dodirljiva, a usluge su neopipljive aktivnosti. Odnos nije ni materijalan ni dodirljiv, a izgraditi odnosno dobro ne znači pružati usluge ni baviti se uslužnim djelatnostima. Stoga je odnosno dobro negdje između; nije ni dobro ni usluga, a opet je na neki način oboje. Nema ga u skladištima, nema ga na zalihama. Oni koji se bave, primjerice, energetikom, dobro ih poznaju u praksi. U nekoj imaginarnoj bilanci knjižilo bi se pod dugotrajnu nematerijalnu imovinu, s tim da bi se ta imovina amortizirala tako da joj se vrijednost s vremenom povećava. Budući da može postojati isključivo ako je dvosmjerno, uzajamno, istodobno smo njegovi i vjerovnici i dužnici; istodobno i dugujemo i potražujemo. Nitko ne može sam sa sobom stvoriti odnosno dobro: treba sabrati dvoje ili troje, odnosno više osoba.
Chiara Lubich, za koju je pokrenut postupak za proglašenje blaženom, i Pokret fokolara utemeljitelji su novoga pristupa ekonomiji i poslovanju poznatoga kao ekonomija zajedništva. Ideja se rodila za posjeta Chiare Lubich brazilskomu gradu Sao Paolu 1991. godine i toj zemlji poznatoj po drastičnim razlikama između bogatih i milijuna siromašnih.Sve dosad rečeno može se činiti neobičnim, čudnim ili apstraktnim. To je dijelom stoga što u ekonomiji nismo navikli tako govoriti o vrijednostima. Odnosna su dobra inovativan, nov koncept. Ako pretražite bazu podataka »Web of Science«, a to je jedna od najpoznatijih i najkorištenijih baza radova u svijetu znanosti, za upit »relational goods« dobit ćete vrlo malo rezultata. To pokazuje koliki prostor postoji za napredak i za nove, originalne znanstvene doprinose. Ideja ovoga panela zato i jest skrenuti pozornost na nešto novo, nešto što se stvara u zajedništvu, a to su odnosna dobra.
Relacijska se dobra suproizvode i konzumiraju u kontekstu osobnih, interpersonalnih odnosa. Jedinstvena su po tome što su njihova vrijednost i proizvodnja izravno povezani s kvalitetom i prirodom odnosa među ljudima. Ona se vezuju uz nematerijalne dobrobiti koje proizlaze iz pozitivnih odnosa i interakcija između dionika. Nisu izravno povezana s fizičkim proizvodima ili uslugama koje tvrtka nudi, ali su ključna za poticanje zdrava, produktivna i privlačna radnoga ambijenta. Ne prodaju se na slobodnom tržištu, ali ih i tržište prepoznaje.
Odnosna dobra izraz su širega koncepta koji se naziva ekonomijom zajedništva.
Ekonomija zajedništva socioekonomski je okvir koji integrira načela dijeljenja i solidarnosti u tradicionalne poslovne prakse. Nastao je kao odgovor na oštre socioekonomske razlike i podjele uočene u brazilskim gradovima i favelama. Načela ekonomije zajedništva su univerzalna, sekularna i kao takva prihvaćena od ljudi vrlo različitih uvjerenja i svjetonazora. Nismo svi profesionalni ekonomisti, ali svi se na ovaj ili onaj način bavimo ekonomijom, i svi smo uronjeni u ekonomiju. Stoga nas se sve dotiče i ekonomija zajedništva.
Zajedništvo je nemoguće postići ako nisu izgrađena odnosna dobra. Stoga su odnosna dobra i ekonomija zajedništva poput dviju strana iste kovanice. Relacijska su dobra ona koja se stvaraju međuljudskim interakcijama i odnosima te su usko povezana s pojmovima povjerenja, uzajamnosti i socijalne kohezije. Ta dobra nisu materijalna, ali su ključna za izgradnju i održavanje zdravih zajednica. S druge strane ekonomija zajedništva fokusira se na dijeljenje resursa i sposobnosti među pojedincima unutar zajednice. Ekonomija zajedništva potiče kreaciju odnosnih dobara jer promiče suradnju, uzajamnost i stvaranje dugotrajnih veza među članovima zajednice. Relacijska dobra postaju ključni faktori koji omogućuju funkcioniranje i rast ekonomije zajedništva. Dakle, ekonomija zajedništva ne samo da se koristi relacijskim dobrima, nego ih i aktivno promiče i ovisi o njima, čineći ih središnjim elementom svojega djelovanja i uspjeha.
Lako je otpisati odnosna dobra kao nekakvo eterično akademsko filozofiranje. No od 1975. do 2020. g. udio nematerijalne imovine u kompanijama koje se nalaze u indeksu S&P 500 porastao je sa 17 na 90 posto. Kad bi se, barem teoretski, odnosna dobra prepoznala kao realne vrijednosti, tj. kao nematerijalna imovina, a nematerijalna je imovina postala dominantan izvor generiranja dodane vrijednosti najuspješnijih i najvećih svjetskih korporacija, to bi znatno utjecalo na pristupe upravljanju, vrjednovanju i zaštiti odnosnih dobara u suvremenom poslovnom okruženju.
