Naš kapelan ponekad na misi upotrebljava svoj iPad na oltaru umjesto knjige. To se čini čudnim. Je li to dopušteno?
Juraj, Split
Koliko smo mi upoznati, upotreba iPada ili nekoga drugoga suvremenoga uređaja nije predviđena na liturgijskim slavljima, pa ni na misi, a »Opća uredba Rimskoga misala« navodi da se na misi čita iz lekcionara i evanđelistara i govori o »liturgijskim knjigama« koje treba »pripremiti s pomnjom« (ali se, dakako, ne navodi da mogu biti »u digitalnom obliku«). Nekada se to može činiti praktičnim, novim i »suvremenim«, no trebalo bi se držati liturgijskih propisa koji su na snazi, bez obzira na našu privrženost suvremenim tehnologijama, uređajima i aplikacijama na kojima doista ima – srećom – sve više i vjerskoga i duhovnoga sadržaja. Citirat ćemo kratko liturgičara mons. dr. Ivana Šaška koji piše: »Bez obzira na to kako se u budućnosti budu razvijale mogućnosti zapisivanja misli i tekstova i bez obzira na to koliko tehnički razvoj bude promicao pristupačnije i jednostavnije oblike čuvanja tekstova i njihovu obradu, knjiga nipošto ne će izgubiti svoju simboličku snagu, odnosno – rečeno s još većom otvorenošću prema budućemu – nevažan je, zapravo sam oblik kodificiranja Božje riječi je promjenjiv, ali Riječ ostaje. Tako se sa sigurnošću može reći da nikakav razvoj ne će ukinuti simboliku i potrebu za njom kada je u pitanju uporaba zapisa Božje riječi u obredu. Zapisi u kamenu, na glinenim pločicama, zidovima piramida, nisu izgubili svoju simboličku snagu kada se počelo zapisivati na pergamentu, niti su rukopisi postali simbolički manje značajni kada je pronađena tehnika tiskanja knjiga. Sve te promjene donose obilježje drukčijosti, ali ne i ukidanje simbolike knjige.« Mons. Šaško ipak upozorava da se čini »prebrzim zaključak da je kršćanstvo ‘religija knjige’ (premda je taj zapis prevažan), jer uza svu ljepotu knjiga, one su uvijek podvrgnute Riječi«. »Kršćanstvo je religija slušanja, rađanja, rasta, života i zajedništva s Bogom iz Božje riječi i samo prema tome odnosu, ono je i religija knjige«, navodi mons. Šaško i napominje da se »prema liturgijskim knjigama nažalost uvijek ne odnosi s dostojanstvom koje im pripada«. U svakom slučaju ne čini nam se da bi Vaš kapelan – ili bilo tko drugi – došao na ideju da umjesto kađenja evanđelistara kadi iPad, ali ako umjesto sa »župnoga listića« župne oglase pročita s iPada, to nam se ne čini problematičnim, kao što nam nije problem čitati Bibliju na računalu ili mobitelu ili – kada nam Časoslov ili neki molitvenik nije pri ruci – moliti ih s našega zaslona mobitela, zahvaljujući vrijednim ljudima koji su ih za nas digitalizirali.
Primijetio sam da moj 25-godišnji sin koji ne živi s nama gleda internetsku pornografiju. Što da mu kažem da ga odvratim od toga?
Zahvalni čitatelj
Mislimo da biste svakako trebali što prije otvoreno razgovarati sa svojim sinom jer bi on kao 25-godišnjak morao biti dovoljno zreo da i sam, ali i iz razgovora s Vama, shvati da je gledanje pornografije moralni nered i da ne pridonosi njegovu odrastanju u zdravu osobu koja će biti sposobna i spremna na zdrav međuljudski odnos s osobom suprotnoga spola. Mislimo da biste mu trebali reći da se gledanjem pornografije stječe i ovisnost o toj vrsti neprimjerena i grješna sadržaja, koji bi ga ozbiljno mogao mentalno i duhovno ugroziti, a svakako biste mu trebali reći i da je riječ o grijehu. Ako Vam takav otvoren razgovor pada teško, predlažemo da ga uputite na razgovor duhovniku ili svećeniku u svoju župu ili da svećenika zamolite da razgovara s njim, i da se ispovjedi.
Župnik u našoj župi poziva ako nismo spremni primiti Isusa u pričesti, to možemo učiniti duhovno se pričestivši. Kako bi to trebalo izgledati?
S. P.
U doba pandemije o duhovnoj se pričesti počelo govoriti nešto češće, premda je ona u Crkvi poznata već jako dugo. Tako je i papa Franjo nakon mise u Domu svete Marte u ožujku 2020. dao primjer kako se možemo »duhovno pričestiti« jer nismo u mogućnosti doći na misu i pričestiti se sakramentalno ili to ne možemo jer smo u grijehu koji nas sprječava u primanju pričesti: »Moj Isuse, vjerujem da si stvarno prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu. Volim te iznad svega i želim te u svojoj duši. Kako Te sada ne mogu sakramentalno primiti, barem duhovno dođi u moje srce. Kao već pristigloga, grlim Te i sjedinjujem se s Tobom. Ne dopusti mi da se ikada odvojim od Tebe.« Potrebno je dakle vjerovati da je Isus prisutan u euharistiji / posvećenoj hostiji i potrebno ga je ljubiti i žarko čeznuti za njim, a to nas onda duhovno sjedinjuje s njim, kao što su nam preporučivali i brojni svetci kroz povijest Crkve.
