Bizaran jednodnevni »vojni udar« u Rostovu krajem lipnja vratio je rusku agresiju na Ukrajinu na naslovnice svih medija. No među brojnim perspektivama iz kojih se razmatra kriza na istoku Europe, ekumenski odnosi i njihova budućnost nakon agresije na Ukrajinu ne dolaze do fokusa šire javnosti. A nakon što je ratna eskalacija na istoku još od veljače prošle godine stubokom uzdrmala međunarodni politički poredak, sam ekumenizam možda će morati redefinirati svoje ciljeve i metode.
Nagodinu se navršava 60. obljetnica donošenja dekreta o ekumenizmu »Unitatis redintegratio«, kada je Crkva u okviru Drugoga vatikanskoga koncila navijestila sveobuhvatan rad na uspostavi ponovnoga jedinstva svih kršćana. Katolička inicijativa za ekumenizam nastala je kao svojevrstan odgovor na jaku poslijeratnu sekularizaciju zapadnih društava i ateizaciju provođenu na komunističkom istoku. Bila je to strategija proizišla iz jedne ipak oslabljene pozicije Crkve u odnosu na minula stoljeća, kada je ona imala snažnu društvenu ulogu i velik politički utjecaj u zapadnom svijetu.
No u okolnostima snažnoga potiskivanja vjere posebice u Europi šezdesetih godina, bilo je potrebno staviti naglasak na suradnju s drugim kršćanskim Crkvama radi stvaranja zajedničkoga nastupa pred izazovima novoga vremena. Danas se jedni koriste ekumenizmom da bi promicali vjerski relativizam, a drugi tvrde da je Crkva pristajući na ekumenizam izdala načelo »extra Ecclesiam nulla salus«. Ali, možda najobjektivniji odgovor na pitanje što je Crkva htjela s ekumenskim nastojanjima može se pronaći u – dokumentima jugoslavenske obavještajne službe. Ondje se, primjerice, može naići i na bojazni u vrijeme Drugoga vatikanskoga koncila prema kojima je ekumenizam prijetnja za šireći utjecaj svjetskoga komunizma. Ekumenizam se u tim dokumentima shvaća kao grupiranje »antimarksističkoga fronta« koji predvodi Katolička Crkva.
Danas, godinu ususret znakovitoj obljetnici donošenja dekreta »Unitatis redintegratio«, političke okolnosti nimalo nisu sklone ekumenskomu gibanju. Rat na istoku Europe – koji se događa između dvaju najbrojnijih pravoslavnih naroda – ne jenjava. Donedavno napeti odnosi Rusije sa zapadnim svijetom početkom rata definitivno su prekinuti, pa su zbog Ukrajine zapadne zemlje i Rusija u ratnom stanju svoje vrste. Usto nadolaze i unutarnje trzavice pravoslavnih Crkava oko pitanja Ukrajine, koje otežavaju ekumenske odnose Katoličke Crkve s cijelim pravoslavnim istokom. Tako su odnosi među kršćanskim zajednicama itekako podložni utjecajima najnovijih previranja na tlu Europe.
U desetljeću prije ruske invazije na Ukrajinu i zapadne i vatikanske politike u Rusiji i ruskom pravoslavlju vidjele su važnoga sugovornika u političkim, gospodarskim i vjerskim pitanjima. Nije ništa iznenađujuće u tome što su te politike djelovale sinkronizirano. Učinjeni su mnogi politički i vjerski ustupci Rusiji, ali nju to nije uspjelo zadovoljiti. Determinizam ruskoga ekspanzionizma nije imao drugih opcija nego posegnuti za radikalnim rješenjima. Inače, pravoslavno kršćanstvo nije ni njegovalo misijsku tradiciju u onoj mjeri u kojoj se misijsko djelo bogato razvijalo kroz povijest u zapadnom kršćanstvu. Naime, pravoslavlje je misijski nastupalo tek kada je pravoslavna država izvela teritorijalnu ekspanziju, pa bi se na osvojenim prostorima provodila pravoslavizacija često i prisilnom metodom vjerskih prelazaka.
U dubokoj pozadini politike Putinove Rusije prema Ukrajini opstoji još uvijek takav višestoljetni mentalitet sklon teritorijalnoj ekspanziji, koji duhovno potencira rusko pravoslavlje. Takvo postupanje Rusije čini se iz sigurne zapadne daljine kao posve iracionalno djelovanje. Drugim riječima, na prvu se čini da je ujedinjena svjetovna i duhovna Rusija spalila mnoge mostove i time ostala bez mnogo dobrobiti do koje je dolazila suradnjom sa zapadnim svijetom. Čini se da je Rusija sve to žrtvovala u korist teritorijalnih ciljeva u Ukrajini. Međutim, ruski mesijanizam jači je od svakoga mogućega pragmatizma. Zapad se zgraža nad ruskim činom agresije na Ukrajinu jer duboko ne razumije unutarnju logiku ruskoga svjetonazora. Na Zapadu je postmodernizam donio smrt »velikih narativa«. Ali, Rusija je takve narative svojim ratom ponovno oživila i među zapadnjacima i zato nitko danas ne može kazati da je rat na istoku Europe tek nacionalni sukob ukrajinskoga i ruskoga naroda.
