Pravoslavna je ekumena u sebi fragmentirana i nejedinstvena. I ranije u povijesti ona je bila opterećena disonantnim tonovima, ali ukrajinsko-ruski rat još je dodatno pojačao unutarnje tenzije. Sada se, naime, događa da su na proukrajinske i proruske simpatizere podijeljeni ne samo vrhovi pravoslavnih Crkava, nego i monaške zajednice na »svetoj gori« pravoslavlja na brdu Atosu.
Carigradski patrijarh Bartolomej zauzeo je ukrajinsku stranu i osudio Rusiju da je odgovorna za izbijanje rata. Pri tome je napomenuo i da Ruska pravoslavna Crkva dijeli također odgovornost s ruskim državnim vrhom za eskalaciju ukrajinskoga sukoba. Do koje je mjere Ruska pravoslavna Crkva upetljana u sukob pokazala je nedavna akcija ukrajinske obavještajne službe, kada je otkriveno da je ruska »peta kolona« imala svoje glavno uporište u Kijivsko-pečerskoj lavri, koja je dijelom Ukrajinske pravoslavne Crkve Moskovskoga patrijarhata, dakle pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne Crkve.
I Ukrajinci, Rusi, ali i susjedni im Bjelorusi, uzimaju za svoje povijesno utemeljenje isti izvor – srednjovjekovnu državu Kijivsku Rus’, čije je središte bilo u današnjem Kijivu. Ta državna tvorevina protezala se između 10. i sredine 13. stoljeća preko teritorija današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Srušena je u vrijeme mongolskih osvajanja. Ključno je uočiti činjenicu da je na ukrajinskom povijesnom prostoru rođena i ruska vjera, ruska povijest i sama ruska ideja. Zato je Ukrajina i u ruskom vjerskom pogledu i nacionalnoj mitologiji sveta zemlja ruske povijesti, duhovna kolijevka Rusije. Iz današnje je Ukrajine u Rusiju osim vjere došla i civilizacija i kultura. Čak i velike vjerske reforme ruskoga pravoslavlja u vrijeme Petra Velikoga došle su iz duhovnoga i intelektualnoga kruga kijivskoga pravoslavlja. Zato današnja Rusija – više instinktivno negoli svjesno – osjeća da skretanje Ukrajine k Zapadu znači ugrožavanje same Rusije i da je to prijetnja koja može uništiti ruski vjerski i nacionalni identitet. Zbog svega toga je patrijarh Kiril mogao reći da je Putinov rat u Ukrajini zapravo metafizički rat, odnosno duhovni rat o kojem ovisi sama egzistencija Rusije.
Ukrajinski zaokret prema Zapadu doživljava patrijarh Kiril kao metafizičke pomake u ukrajinskom narodnom biću, koje je zbog proturuske politike po njemu krivovjerno u vjerskom smislu jer se ono odvojilo od matice ruskoga pravoslavlja. I Putin je svojedobno u jednom obraćanju ruskoj eliti rekao da je u ratnom vrtlogu na kocki sama sudbina Rusije. U vodama Dnjipra kod grada Hersona, gdje je danas crta razdvajanja ukrajinske i ruske vojske, krstio se u 10. stoljeću knez Vladimir, kojega Rusi i Ukrajinci smatraju svojim prvim vladarom. Kijiv nosi naziv »majka svih ruskih gradova« jer su na njegovu graditeljskom uzoru građeni svi drugi gradovi u Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji.
Ukrajina za Katoličku Crkvu ima posebno mjesto. Unijatska politika među pravoslavnim narodima postigla je najveći uspjeh kod Ukrajinaca. Ona je kulminirala dogovorom pod nazivom Brestovska unija iz 1596. kada je stvorena Ukrajinska grkokatolička Crkva. Živeći stoljećima pod poljsko-litavskim kraljevstvom, ukrajinsko je pravoslavlje bilo pod jakim vjerskim utjecajem Katoličke Crkve koja je u tom kraljevstvu bila državna vjera. Potez Ukrajinske pravoslavne Crkve da prijeđe na gregorijanski kalendar čini se razumljiv da bi se napravio rez s ruskim pravoslavljem i učinilo potrebno udaljavanje. S time bi Ukrajinska Crkva postala jedina velika pravoslavna Crkva, osim male Finske pravoslavne Crkve, koja bi prešla na zapadni kalendar računanja vremena. Donedavno se tomu približila i Rumunjska pravoslavna Crkva, upravo u sklopu ekumenskih nastojanja. Približavanje Ukrajinske pravoslavne Crkve gregorijanskomu kalendaru na dugi je rok privlači i na crkvenom planu zapadnomu svijetu.
