ELIZABETA ORIĆ, »TETA LIZA«, ORGULJAŠICA IZ SLAVONSKOGA KOBAŠA »Sva sam se posvetila orguljama i zboru«

Snimila: V. Mikić | Elizabeta Orić

Kad netko pjeva Bogu na slavu, kaže se da dvostruko moli. Ako netko pjeva i svira, pobožno, ponizno i predano Bogu, to bi se moglo nazvati trostrukom molitvom.

Elizabeta Orić iz Slavonskoga Kobaša, koju zovu teta Liza, u svibnju je zakoračila u 86. godinu. Više od pedeset godina pjevala je i svirala, vodila crkveni zbor, bila počimalja u rodnoj župi Rođenja sv. Ivana Krstitelja. Prije deset godina požeški biskup Antun Škvorčević dodijelio je teti Lizi biskupijsku Plaketu s poveljom priznanja i zahvalnosti za dugogodišnji orguljaški staž.

Obećanje Gospodinu

Posjetili smo ju u obiteljskom domu i listali s njom i njezinom sestrom Anom kobaške i obiteljske uspomene. »Voljela sam pjevati od malih nogu, a svirati me učio danas pokojni mons. Josip Klarić iz Kobaša. Sjećam se prve poslijeratne krizme u selu 1951. godine, kad se krizmao velik broj mladih. Selo je bilo puno mladeži, pune kuće čeljadi, zajedno se molilo, radilo, pjevalo, orila se naša polja. Kad mi je mons. Klarić predložio sviranje orgulja, zainteresirala sam se i počela vježbati. Kad sam ušla u to, još sam se više zagrijala. Naša kuća bila je puna svijeta, pa ni jedan posao nije stajao za mnom. Mogla sam odlaziti redovito u crkvu i vježbati. Nisam se ni udavala. Sva sam se posvetila orguljama i zboru. Pjevali smo u ono vrijeme troglasno. Upriličila bih probu posebno s prvim, posebno s drugim, pa s trećim glasom, onda bismo vježbali zajedno i tako smo slavili Boga. Bila sam i počimalja, uz Katu Ferić, danas Kikić. Obećala sam Gospodinu da ću pjevati i svirati dokle god me zdravlje bude služilo i dok me on ne pozove gore. Eto, dočekala sam, hvala Bogu, lijepe godine, sada svira časna sestra, a ja još ne odoh gore. Živim i molim se, do njegove svete volje.«

»Svirala sam ja i bas, u tamburaškom sastavu, što je za ono vrijeme bila prava rijetkost. Otac i brat su bili tamburaši, zatim oba strica, moja tetka također je svirala bas. Lijepo je sjetiti se kako sam stajala u kolu s tamburašima i prebirala žice, kao da je jučer bilo, a život projurio.«

Teta Liza cijeloga se života nosi »šokački«, u narodnoj nošnji je i svirala sve godine. Kazuje njezina sestra Ana da se nekada na krštenju djetetu obvezno nadijevalo ime svetca, a onda i jedno drugo, koje se rabilo svakodnevno. Tako je Liza krštena kao Elizabeta. Najprije su ju zvali Liza Orića, a kasnije teta Liza, pa je tako i danas. Nosila je ona, kao i sve cure, »kiku«, svečano se onda oblačila, a kasnije »vezenku«, no svi ju, kao i ostale kobaške žene, prepoznaju po bijeloj marami na glavi. I sama se sjeća brojnih proštenja i hodočašća, pa kazuje da su svi uvijek prepoznavali Kobašanke po bijelim maramama.

Sjećanje na (nad)biskupe

Pratila je teta Liza na orguljama više od 50 krizmenih svečanosti. Sjeća se svečanih dočeka biskupa, koji su nekada dolazili vlakom do Oriovca, a ondje ih čekala kobaška paradna kola, svečano okićena. Ispred kola i uz njih bili su brojni konjanici na konjima, a na kraju sela biskupa je dočekivalo mnoštvo mladih, »u špaliru« i u nošnjama, pa ga pratilo do crkve. Prisjeća se teta Liza dolazaka u Kobaš biskupa Franje Salis-Seewisa, Franje Šepera, Franje Kuharića, Đure Kokše, a u naše vrijeme je, ističe, još svečanije kad na krizmu dolazi požeški biskup Škvorčević. Krizmanici su u nošnjama, a i članovi mjesnoga KUD-a »Matija Gubec« vrlo su ponosni što su u svojim bogatim narodnim nošnjama sudjelovali na svečanostima uspostave Požeške biskupije te na desetoj i dvadesetoj obljetnici te mlade mjesne Crkve. Svirala je teta Liza sve godine u župnoj crkvi, ali i u nedalekom drevnom prošteništu Kloštar, gdje se marijanska pobožnost održala stoljećima.

»Svirala sam ja i bas, u tamburaškom sastavu, što je za ono vrijeme bila prava rijetkost. Otac i brat su bili tamburaši, zatim oba strica, moja tetka također je svirala bas. Lijepo je sjetiti se kako sam stajala u kolu s tamburašima i prebirala žice, kao da je jučer bilo, a život projurio.«

Teta Liza danas niže sjećanja, a najviše vremena provodi u molitvi: moli se svakodnevno Majci Božjoj Kloštarskoj, zatim Milosrdnomu Isusu, ali i svetcima. Zahvaljuje na dugovječnosti i kakvu-takvu zdravlju, primjerenu njezinim godinama. S nostalgijom je pregledala stare fotografije, koje bude sjećanja na neka minula vremena. Žali samo što je u selu danas manje stanovnika, manje mladih, a nekada je sve »vrvjelo« od života, polja se šarenila od nošnja, odjekivala je pjesma, kitila se godišnja doba teškim radom koji je Bog nagrađivao plodovima jeseni. Prekidalo bi se u podne, »pozdravljalo Gospu«, nastavljalo. Možda teže, ali mirnije se živjelo, više molilo i bilo više zahvalnosti Gospodinu za sva njegova dobročinstva, zaključila je teta Liza.

IZVORGlas Koncila br. 42/2018.
Prethodni članakOKO 20 POSTO OSOBA DO 18 GODINA IMA PROBLEM S MENTALNIM ZDRAVLJEM Zašto nedostaje stručnjaka za mentalno zdravlje?
Sljedeći članakUSPOREDBA STAJALIŠTA KREATORA REFORME I SINDIKALISTA Sindikalni prosvjed protiv mirovinske reforme