Kako je u tami Drugoga svjetskoga rata svjetlo došlo iz grada Asiza, grada sv. Franje, govori roman »Družba badema – Kako je Asiz spašavao svoje Židove«, novinara Paola Mirtija, objavljen nedavno u izdanju Glasa Koncila

U vremenu u kojem je čovjek čovjeku vuk, krvoločna zvijer koja ne će prezati ni pred čim da bi zauzela teritorij koji joj ne pripada i podčinila svojoj volji one čiji se mentalitet i razlikuje i opire mentalitetu sluge koji osvajač nameće, uvijek postoje i oni tihi svjedoci humanosti koji planet pokreću naprijed i koji potvrđuju da je čovjek čovjeku prvenstveno čovjek. Jedna je takva priča u tami Drugoga svjetskoga rata osvijetlila grad Asiz, grad svetoga Franje, a zabilježio ju je, na temelju razgovora, pisama i arhivskih bilježaka, novinar Paolo Mirti u romanu Družba badema, Kako je Asiz spašavao svoje Židove, objavljenom nedavno u izdanju Glasa Koncila.

Povijest jednoga grada, kako navodi Walter Veltroni u predgovoru knjige, prikazana je kao povijest jedne nade. Povijest koju priča Mirti, ona je povijest za koju želimo da se ponavlja iznova svakoga dana tako dugo dok njena etička i ljudska snaga svojim ponavljanjem ne smrvi tupost svakoga fundamentalizma, besmislenost svake diktature, tamu svakoga mračnjaštva, da bi se oslobodila radost dijaloga među ljudima, ljepota svake različitosti, osjećaj uvažavanja i prepoznavanja koje postoji u čežnji za životom u miru, u poštovanju, u pobratimstvu. Ovaj je duh, onkraj svake različitosti, zbiljski duh svakoga istinskoga vjerovanja.

Otvaranje srca

Godina je 1943. Sjever Italije okupirali su Nijemci, a mnogi su Židovi, zbog provođenja rasnih zakona, bježali upravo u Asiz jer je tamo gradski načelnik »suigeneris«, neki pisac zanesen svetim Franjom, jedna zaista dobra osoba. A osim toga, Asiz je izvan opasnih putova. I kao što je u 13. stoljeću Franjo u crkvici svetoga Damjana bio pozvan obnoviti Crkvu, tako su u tom istom gradu sedam stoljeća poslije toga biskup Giuseppe Placido Nicolini, mladi svećenik don Aldo Brunacci, otac Rufino Niccacci, otac Michele Todde, sestre iz klauzure asiških samostana, gradonačelnik Arnaldo Fortini, tiskar Luigi Brizi, njegov sin Trento, pa čak i pripadnik neprijateljske vojske Valentin Müller, vjerno nasljedovali Franjino poslanje i u sveopćem razaranju i destrukciji obnavljali i Crkvu i svijet svjesno riskirajući svoje živote za drugoga čovjeka, jer nema veće ljubavi od ove…

Naslov djela, ujedno i naziv družbe za spašavanje Židova koji su u strahu od deportacije pobjegli u Franjin grad, potječe iz 14. stoljeća. Naime, tada je u Asizu postojalo udruženje za trgovinu bademima, »Societas amandolarum«, kojim su upravljali jedan Židov i jedan katolik. Upravo je to udruženje uzeto kao simbol sretnoga suživota između dviju zajednica, što je bilo značajka asiške povijesti u najmračnijem trenutku dvadesetoga stoljeća.

Taj spomenuti suživot židovske i katoličke zajednice u Mirtijevu je romanu možda najjasnije prikazan kroz živote onih židovskih obitelji kojima je pomoć pružena u samostanu sestara klarisa koje su, na molbu otca Rufina Niccaccija, učinile gotovo nezamisliv iskorak iz svojih strogih pravila: – No morate znati da ako Nijemci ili republikanci dođu u pretres, tada ćete ih morati pustiti u klauzuru da izbjegnu kontrolu. – Oče gvardijane, jeste li svjesni što zahtijevate? U gotovo sedamsto godina kako se opslužuje naše Pravilo, koje je odobrio papa Inocent IV., zavjet odijeljenosti nikada nije prekršen. Navedena situacija razapela je sestre, ali samo na trenutak, između postupanja po Pravilu i postupanja po ljubavi koja nadilazi sva ljudska pravila jer, kao što je i rekao otac Niccacci, ne postoji Pravilo veće od spašavanja života. Ta njegova misao odjekuje svakom stranicom romana, svakim postupkom likova, osvješćujući čitatelja da i u njegovoj svakodnevici postoje oni kojima je potrebna njegova pomoć, oni koji su drukčiji, koji su različiti, koji možda mole drukčijim riječima, ali pritom zazivaju istu milost. Osjećali su da u ovoj prigodi više nije židovska zajednica na jednoj strani, a kršćanska na drugoj: postojale su samo osobe, samo preplašena i osamljena lica; ipak su te večeri u blagovaonici prvi put sjeli za stol muškarci i žene puni nade, jer su naučili prihvatiti jedni druge.

Zanimljiva je paradoksalnost rata koji iz čovjeka može izvući ono najgore, ali, brojni su primjeri, može izvući i ono najljepše

Samostanski život i promjene koje su ga ratom zahvatile u Družbi badema paradigmatska su slika otvaranja ljudskoga srca za sve ono za što je bilo zatvoreno, slika su sveobuhvatne i sveprisutne ljudske ljepote koja se rađa u razumijevanju, velikodušnosti i žrtvi, slika su svijesti, ali i pristajanja da se ljudski život, u onom trenutku kada se on otvori ljubavi i čudesnosti zbližavanja, otvori i ranjivosti i boli koju donosi rastanak. Kao poglavarica ovoga samostana, morala bih se pred Bogom pokajati što sam to dopustila, da je svjetska bol nadjačala tišinu molitve na koju smo se obvezale. No u dubini srca ja se ne osjećam krivom. Naprotiv, vjerujem da ono što se zbivalo među ovim zidinama nije loše. Ako ja sad u tvojim očima vidim strepnju za udes svijeta, ako opažam ljubav za osobe koje smo sreli, mogu biti jedino najiskrenije sretna. Nismo izabrale klauzuru da bismo se izmakle od neprijateljske stvarnosti. Odrekle smo se svijeta da bismo znale jače ljubiti.

Uz pomoć koju su izbjeglicama pružale časne sestre, u romanu su prikazane i obitelji koje su primale izbjegle i protjerane Židove u svoje kuće. Neki su to činili do onoga trenutka do kojega su se i oni sami našli u pogibelji, a neki su to činili do kraja, svjesni da bi jednoga dana zbog nekih drukčijih, ali jednako zastrašujućih životnih okolnosti mogli ovisiti o pomoći drugih. Nije moguće, govori Luisa čija obitelj prima u svoju kuću obitelj Verdelli, spavati mirno u svojem toplom krevetu dok netko drugi putuje na odstrjel u logor. Taj njezin životni stav odraz je svijesti o drugom čovjeku, one svijesti koju je Bog pokušao razgorjeti u Adamu još u rajskom vrtu kada je spoznao da nije dobro da čovjek bude sam jer tek se u odnosu s drugim ljudima priroda bića stvorenoga na sliku Božju odražava u punini.

Istinsko dobro je besplatno

Roman Družba badema nije roman o ratu. Roman je to o onome što se beziznimno suprotstavlja svakomu ratu – o ljubavi. Zanimljiva je paradoksalnost rata koji iz čovjeka može izvući ono najgore, ali koji, zahvaljujući navedenim i mnogim drugim znanim primjerima, kao i onima koji su još uvijek ostali u skrovitosti intimnih priča, može iz čovjeka izvući ono što je u njemu najljepše. Židovi koji su bili sklonjeni u Asiz svjedoče kako nikada ne će zaboraviti ono što je učinjeno za njihovo spašavanje jer u progonu koji je uništio šest milijuna Židova, u Asizu nitko od nas nije bio povrijeđen. Dobrota nadahnjuje, dobrota u sebi sadrži stvaralačku moć i dobro se uvijek, kako su govorili stariji i mudriji, dobrim vraća. Zato su i zasađena dva stabla u Drvoredu Pravednika u Jeruzalemu, s dva natpisa na talijanskom i hebrejskom, na kojima su napisana imena Don Alda Brunaccija i monsinjora Nicolinija. Ono pravo, istinsko dobro ne čini se ni za plaću, ni za zahvalnost, ni za priznanje, ni za slavu, ali uvijek je lijepo vidjeti da svijet još uvijek zna prepoznati ono što je dobro i postaviti ga za poticaj i za nasljedovanje. Upravo je zato i važno da ovakve i slične priče nikada ne budu zaboravljene, nego da služe ljepoti čovječanstva.

Što se grada tiče, Paolo Mirti smatra da on polako zaboravlja ovu svoju dirljivu i slavnu priču. Ipak, u izlogu jednog dućana još uvijek stoji mali tiskarski stroj na kojem su se izrađivale isprave za Židove. (…) Taj stari tiskarski stroj mora ostati tu gdje je uvijek bio. To je jedan od načina na koji pamtimo svoju povijest, nitko nikad ne bi smio zatrti znakove.   

Oni koji su u ovoj stvarnoj životnoj priči pobijedili nisu bili ni najbogatiji ni najjači, ni najmudriji ni najbrojniji: to su najmanji, oni koji dolaze do slobode odricanjem, koji postaju sluge svojoj braći, iz čiste ljubavi. Ančica Ivanjek, autorica predgovora hrvatskomu izdanju, naziva Družbu badema poemom hrabrosti, iskazanom kroz građanski neposluh, dok bi opsluživanje zakona bio tragičan kukavičluk, te završava mišlju kako poruka romana, iako nigdje nije izravno izrečena, ali je zato neprestano prisutna,  glasi da pravo mjesto donošenja ispravne odluke može jedino biti čovjekova savjest.

IZVORPrilika br. 11/2018.
Prethodni članakČEMU TOLIKO STRANAKA I ČEMU TOLIKO SEKSIZMA? Politikastvo i seksizam – i jednima i drugima laž je sredstvo za preživljavanje
Sljedeći članakZAŠTO PJEVAČI ŽELE BITI GURUI Kada glazbenici prodaju maglu…