Aktualne javne rasprave o (ne)opravdanosti sudskoga progona novinara za izrečenu odnosno napisanu riječ pojačava činjenica da suvremeni razvoj i tehnologija danas s jedne strane omogućavaju brži i jednostavniji pristup informacijama i razmjenu mišljenja u medijskoj kulturi, pojačavaju jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli, no s druge stvaraju potrebu za postavljanjem što jasnijih granica gdje ta sloboda završava, a počinje nedopušteno područje uvrjedljivih, klevetničkih, pa čak i diskriminacijskih sadržaja.

Kako je tehnologija, prema svojoj uvjetno rečeno naravi, uvijek ispred zakonodavstva i sudske prakse, koja mora nužno kroz određeno vrijeme istovjetno ocjenjivati iste ili slične pravne situacije da bi postala izvorom prava, propisi koje države donose uređujući područje slobode mišljenja i izražavanja misli moraju biti precizni, a sudska praksa stabilna, s ciljem osiguranja pravne sigurnosti i predvidljivosti.

Govoru mržnje stati na kraj

U svakom konkretnom slučaju koji se nađe pred sudom trebalo bi ocijeniti postoji li poštena ravnoteža između sukobljenih interesa i utvrditi korelaciju između »snažne društvene potrebe« zaštite osobnoga prava pojedinca i prava novinara na slobodu izražavanja, neovisno je li riječ o građanskoj zabrani i odštetnom novčanom zahtjevu ili o kaznenom postupku za uvrjedu, klevetu ili zločin iz mržnje.

Na suprotnoj strani slobode govora jest govor mržnje, koji može biti počinjen i pisanom ili izrečenom riječju. Govor mržnje zakon opisuje kao usmeni ili pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema određenoj skupini (ili pojedinoj osobi) zbog nekoga njezina određenja u svrhu stvaranja nesnošljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje, s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje. Govor mržnje stoga su ponašanja kojima se u verbalnoj ili neverbalnoj komunikaciji izražava mržnja.

Stavljajući u odnos slobodu izražavanja s jedne, a govor mržnje s druge strane, sudska praksa stavljena je pred izazov kako procijeniti opravdanost i razmjernost ograničenja slobode izražavanja, kao i zahtjeve opravdanosti miješanja države koje mora biti razmjerno zadanomu cilju i »nužno u demokratskom društvu«. I Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pod »slobodom izražavanja« obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, ali predviđa i uvjete, ograničenja ili kazne propisane zakonom, jer ostvarivanje sloboda izražavanja obuhvaća dužnosti i odgovornosti koje su u demokratskom društvu nužne radi niza interesa, poput državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti, javnoga reda i mira, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

Vrijednosni je sud mišljenje o činjenici

Osoba koja smatra da joj je nekom objavom u medijima povrijeđena osobnost, pravo ili interes može zahtijevati ispravak netočne ili nepotpune informacije, na način i pod uvjetima u kojima je prvobitna netočna informacija i objavljena. Iako pojedinci u praksi to svoje pravo na ispravak netočne informacije obilato tužbama zahtijevaju, često ne razlikuju informaciju od vrijednosnoga suda. Vrijednosni sud osobno je mišljenje o nekome ili o nečemu te se ne može dokazivati kao istinit ili neistinit, nego samo kao ispravan ili neispravan, što ne podliježe odgovornosti, jer bi to dovelo do povrjede prava na slobodu govora. Predmet dokazivanja netočne informacije može biti stoga samo činjenica jer se samo činjenice mogu dokazivati predviđenim zakonskim dokaznim sredstvima, a ne vrijednosni sud. Naime vrijednosni je sud mišljenje o činjenici.

Prava javnih osoba da njihov privatni život ostane tajna stoga se u određenim okolnostima tumači uže, zbog opravdanoga interesa javnosti

Drugi je uvjet za ostvarivanje prava na ispravak dokazana povrjeda prava ili interesa nekoga subjekta medijskom informacijom te se samo zbog nespornoga protupravnoga stanja koje je nastalo zbog objavljene informacije dopušta ispravak takve informacije, koji tada ima konkretnu zaštitnu ulogu. Posredna svrha ispravka netočne ili nepotpune informacije vidljiva je u pružanju zaštite povrijeđenim pravima osobnosti određenoga subjekta u smislu uklanjanja pravnih posljedica koje je prouzročila neistinita objava u medijima, a koje uz povrjedu osobnih prava oštećene osobe obuhvaćaju i stvaranje iskrivljene društvene predodžbe o osobi oštećenika. Tuženik u svakom takvom slučaju može dokazivati istinitost objavljenih informacija.

Europski sud za ljudska prava utvrdio je mjerila za postizanje ravnoteže suprotstavljenih prava, a to su: doprinos raspravi od javnoga interesa, koliko je osoba poznata javnosti, što je predmet novinskoga članka, prijašnje ponašanje osobe, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja te u slučaju spornih fotografija okolnosti u kojima su fotografije snimane, a važno je i utvrditi način na koji je dobivena informacija i njezina istinitost, kao i ozbiljnost kazne koja je izrečena novinaru ili izdavaču. 

Kako je Staljin izgubio parnicu

U nekoliko važnijih odluka unazad nekoliko godina odlučivao je Europski sud za ljudska prava o povrjedi prava na slobodu izražavanja, koju je vezao uz povrjedu prava na poštovanje privatnoga i obiteljskoga života. Tako je u odluci Dzhugashvili, Yevgeniy Yakovlevich protiv Rusije iz 2015. godine odlučivao o novinskom članku u kojem je iznesen tijek događaja u Katyńu tijekom 1940. godine u kojem su za ubojstva poljskih ratnih zatvorenika optuženi sovjetski policijski biro i J. V. Staljin, koji je u članku nazvan »krvožednim kanibalom«. Članak je problematizirao izostanak moralne odgovornosti za vrlo ozbiljne zločine. Unuk J. V. Staljina podnio je tužbu protiv navedenoga časopisa i autora navedenoga članka zbog klevetanja djeda, uz isplatu naknade na ime nematerijalne štete, koju su redoviti sudovi odbili. Europski je sud istaknuo da njegova zadaća nije biti arbitar u raspravama između povjesničara jer bi se u tom slučaju povijesne rasprave preusmjerile s javne i znanstvene scene u sudnicu. Utvrđeno je da su domaći sudovi svoje odluke temeljili na premisi da su sporni članci pridonijeli javnoj raspravi o važnim povijesnim činjenicama te da je zbog povijesne uloge koju je imao podnositeljev djed trebalo primijeniti veći stupanj tolerancije, pri čemu su domaći sudovi uvažili razliku između izjava o činjenicama i vrijednosnih prosudaba. Europski je sud ocijenio da su domaći sudovi postigli odgovarajuću ravnotežu između slobode izražavanja koju uživaju novinari i podnositeljevih prava na poštovanje privatnoga i obiteljskoga života, a zahtjev je odbačen kao nedopušten.

Sudu nisu iste novine i portal

Presudom Europskoga suda vezanom uz estonsku kompaniju »Delfi As« (2015.) ocijenjen je slučaj odgovornosti internetskih portala u kontekstu slobode izražavanja i anonimnih komentara na društvenim mrežama, u kojem je sud prvi put dao odgovor na pitanje u kojoj se mjeri informativni internetski portal može smatrati odgovornim za uvrjedljive komentare koje na njemu postavljaju posjetitelji.

Europski sud prihvatio je stajalište estonskih sudova o postojanju razlika između e-portala i tiskanih medija, slijedom čega se razlikuju i njihova prava i obveze, prihvativši zaključak domaćih sudova da su komentari prerasli u govor mržnje i poticanje na nasilje, što je suprotno zakonu. Tu je bila riječ o pravima i dužnostima internetskih novinskih portala, koji radi stjecanja dobiti omogućavaju objavljivanje komentara na objavljeni sadržaj. U tom slučaju neki su komentari bili govor mržnje i pozivanje na nasilje, slijedom čega su povrijeđena prava osobnosti drugih osoba. Ocijenjeno je da je »Delfi As« kao profesionalni izdavač koji objavljuje na jednom od najvećih novinskih portala u Estoniji trebao i mogao procijeniti rizike i razumno predvidjeti posljedice koje nosi njegovo poslovanje, uzimajući u obzir da su komentari bili ekstremni, da je »Delfi As« profesionalni novinski portal kojemu je bilo u cilju privući što više komentara na objavljene članke zbog posljedične financijske koristi, da autori komentara nisu mogli izmijeniti ili izbrisati svoje komentare, nego je to mogao samo »Delfi As«, a nisu prihvaćeni argumenti podnositelja da je njegova uloga bila ograničena samo na tehničko i pasivno pružanje usluge. Nadalje, »Delfi As« nije osigurao odgovornost autora komentara za sadržaj, omogućivši čitateljima objavu komentara na članke bez prethodne registracije, odnosno nisu uspostavljeni instrumenti pomoću kojih bi se identificirali autori komentara protiv kojih bi žrtva govora mržnje mogla podnijeti tužbu, a potezi »Delfi Asa« usmjereni na uklanjanje komentara nisu bili dovoljni jer su mehanizmi zaštite koje je »Delfi As« imao za filtriranje i uklanjanje govora mržnje i poticanja na nasilje zakazali, zbog čega su komentari bili vidljivi idućih šest tjedana od objave. Utvrđena je odgovornost portala »Delfi As« koja je opravdana i proporcionalna ograničenju slobode izražavanja portala te nije utvrđena povrjeda prava na slobodu izražavanja.

O sudcima se raspravlja

U nedavnoj odluci iz studenoga 2018. Europski sud je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila pravo na izražavanje »Narodnoga lista« koji je jedan članak naslovio »Suca X treba prikovati na stup sramote«, a bavio se kritikom rada poimence određenoga sudca u određenom sudu. Navedenomu je sudcu taj tjednik odbio zahtjev za objavu ispravka, a u parnici mu je dosuđena naknada štete zbog povrjede prava osobnosti. Europski je sud navedenu naknadu smatrao miješanjem u slobodu izražavanja, ali i da je ta mjera bila propisana zakonom i imala legitiman cilj, odnosno težila je zaštiti ugleda sudca X, no utvrdio je i da takva mjera nije bila nužna u demokratskom društvu, smatrajući da mediji imaju osobito važnu ulogu u suvremenom društvu, i istaknuo visok stupanj zaštite koji se pruža slobodi izražavanja. Europski je sud istaknuo i da sudci mogu osobno biti kritizirani u okviru dopuštenih granica, a kada djeluju u službenom svojstvu, mogu biti predmet šire kritike od kritike kojoj se mogu izložiti obični građani, utvrdivši da se sporni članak odnosio na pitanja od javnoga interesa. Unatoč pretjerano kritičkomu sadržaju koji se koristio oštrim metaforama, Europski sud nije ocijenio da je članak bio uvrjedljiv, uz napomenu da sarkastični navodi načelno nisu nespojivi sa slobodom izražavanja.

Javne osobe, a privatni život

Europski sud u više je odluka istaknuo da javnost ima pravo biti obaviještena o određenim aspektima privatnoga života javnih osoba te da treba razlikovati privatne osobe od osoba koje djeluju u javnom prostoru, kao što su političari, glumci, pjevači ili druge javne osobe. Osnovna razlika u izvješćivanju o privatnom životu privatnoga pojedinca i o činjenicama koje mogu pridonijeti raspravi u demokratskom društvu, a odnose se primjerice na političare u obavljanju njihovih službenih dužnosti, leži u detaljima. Drugim riječima, ovisno o tome obnaša li ili ne obnaša pojedinac o kome je riječ neku javnu dužnost, uživat će više ili manje prava na intimnost. Prava javnih osoba da njihov privatni život ostane tajna stoga se u određenim okolnostima tumači uže, zbog opravdanoga interesa javnosti. To je razumljivo jer obnašanje javne dužnosti, kao i privatni životi javnih osoba, izlažu takve pojedince većoj pozornosti građana, a neki privatni postupci javnih osoba ne mogu se smatrati nedodirljivima, uzimajući u obzir njihov opći potencijalni utjecaj na društvo i politiku u cjelini te uvažavajući ulogu i utjecaj koji ta osoba ima. Analiza Parlamentarne skupštine Vijeća Europe točke 6. Rezolucije 1165 iz 1998. o pravu na privatnost ističe da »javne osobe moraju shvatiti da položaj koji imaju u društvu – u mnogim slučajevima po vlastitom izboru – automatski sa sobom povlači povećan pritisak na njihovu privatnost«. Stoga je Europski sud utvrdio da su sve riječi i djela političara neizbježno i svjesno izloženi pomnomu ispitivanju novinara i javnosti u cjelini, što se tiče i svake osobe koja je dio javnoga života, kroz svoje postupke ili svoj položaj.

Unatoč navedenomu, pod određenim okolnostima i javne se osobe mogu pozivati na »legitimno očekivanje« zaštite i poštovanja svoga privatnoga života jer činjenica da pojedinac pripada kategoriji javnih osoba ne daje automatski ovlast medijima za povrjedu profesionalnih i etičkih načela kojima se moraju rukovoditi niti opravdava miješanje u privatni život. Naime, medijsko uznemiravanje nije opravdano ni pod kojim okolnostima, kao ni objavljivanje fotografija dobivenih u lažnim ili tajnim operacijama, osobito snimljenima bez znanja tih osoba, ili onima koje prikazuju detalje iz privatnoga života pojedinaca, zadirući tako u njihovu intimu.

Zakon i slobodni mediji
Sloboda govora ponajprije je zajamčena Ustavom Republike Hrvatske, potom Zakonom o medijima, a obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnoga nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnoga priopćavanja. Zabranjena je cenzura, a novinarima je osigurano pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Opća zakonska načela u oblasti slobode medija propisuju jamstvo slobode izražavanja i slobodu medija, što posebice obuhvaća slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija s ciljem informiranja javnosti; pluralizam i raznovrsnost medija, slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja, uvjerenja i za raznolike sadržaje, dostupnost javnim informacijama, uvažavanje zaštite ljudske osobnosti, privatnosti i dostojanstva, slobodu osnivanja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti javnoga informiranja, tiskanja i raspačavanja tiska i drugih medija iz zemlje i inozemstva, proizvodnju i objavljivanje radijskoga i televizijskoga programa, kao i drugih elektroničkih medija, autonomnost urednika, novinara i ostalih autora programskih sadržaja u skladu s pravilima struke.

 

Etički kodeksi kao počelo

Novinarska je profesija po prirodi stvari upućena svakodnevno donositi odluke, transparentno postavljajući granicu između prava javnosti na informaciju i ujedno svojega prava na slobodu izražavanja te prava na poštovanje privatnoga života drugih. Samim time preuzimaju primarnu odgovornost zaštititi pojedince od ugrožavanja njihove intime i privatnoga života jer novinarska sloboda nije lišena odgovornosti. Etički kodeks i pravila ponašanja u novinarskoj profesiji trebali bi biti počelo njihova rada, osobito prilikom objava informacija koje se odnose na privatni i obiteljski život, a imaju očekivan utjecaj na širu javnost.

S obzirom na to da je Europski sud već imao priliku utvrditi da kažnjavanje novinara za pomoć u širenju izjava drugih osoba preko intervjua može ozbiljno ugroziti doprinos tiska raspravi o pitanjima od javnoga interesa (u odlukama Polanco Torres i Movilla Polanco protiv Španjolske, Jersild protiv Danske, Couderc and Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske) te bi takvo širenje informacija trebalo razmatrati samo ako postoje osobito opravdani razlozi, a ulogu medija ne mogu zamijeniti stajališta sudova, na novinarskoj je populaciji da u skladu s dosezima prava na slobodu izražavanja procijene koji podatci trebaju biti objavljeni kako bi osigurali relevantnost članka i vlastitu vjerodostojnost.

IZVORPrilika 139/2019.
Prethodni članakDOKUMENTIRANA TRAGIKA TROJICE BRAĆE BLIZANACA Prelijepo da bi bilo istinito
Sljedeći članakSVE SAMO NE »LEGLO BOLEŠTINA« Močvare – bedemi u obrani od poplava