Već je gotovo dva mjeseca dvorana sv. Franje koja se nalazi u sastavu crkve sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu puna života. U njoj se pjeva, pleše, glumi, svira, razgovara i razmjenjuje radost. Za tu prigodu članovi Ansambla »Kolbe«, ukupno 36 izvođača, svakodnevno »izlaze« iz svojih životnih uloga te marljivo uvježbavaju postavljanje prvoga hrvatskoga autorskoga duhovnoga mjuzikla posvećenoga svetcu kojemu je rezerviran post utorkom i zaziv za pomoć u pronalasku izgubljenih stvari – sv. Antunu Padovanskomu. Izvođači nisu opterećeni dosadašnjim uspjesima, nego žele dati najbolje od sebe da bi uprizorili život »svetca svega svijeta« posebno omiljenoga u hrvatskom puku. S nestrpljenjem iščekuju svetčev blagdan (13. lipnja), ali i svečanu premijeru šesnaest dana poslije toga.
Robert Bošković, glumac i redatelj, unatoč brojnim angažmanima raspoređenim u sljedećih šest godina, nije se želio odreći suradnje s »Kolbeom«. Postavio je posve jasne zahtjeve: predstava mora biti na visokoj razini iako izvođači nisu profesionalci, a probe su svakodnevne u trajanju od šest do sedam sati, kao u profesionalnim kazalištima. Kaže da je priča o životu sv. Antuna utemeljena na povijesno točnim podatcima, ali ne dokumentarno, nego u formi mjuzikla koji je najkomercijalnija grana kulture i turizma u svijetu. Dodaje da se nisu vodili tom činjenicom, nego žele promicati mjuzikle kršćanskoga nadahnuća, na lijep način »govoriti« o vjeri kroz umjetnost, i da se u toj glazbeno-scenskoj formi najbolje izražavaju.
Ima Bošković svoje redateljske muke, ali i radosti: ne koristi se kazališnim trikovima jer pazi na vjerske osjećaje i neprestano promišlja kako ispravno vjersku priču zaodjenuti u glazbeno ruho. Najvažnije mu je postignuće što je znao prepoznati talente i poticao ljubav prema kazalištu, pa su neki članovi Ansambla »Kolbe« danas profesionalni glumci, pjevači u zboru ili plesači. Ističe i originalnost dvorane sv. Franje prema kojoj Patricio Alejandro Aguero radi veliku scenografiju. Isti je autor zadužen i za kostime koji se trenutačno šivaju u krojačnicama, a oslikat će duh i vrijeme sv. Antuna. Redatelj Bošković poziva najmlađe na gledanje mjuzikla, ali i najstarije – u rasponu od 8 do 88 godina. »Želimo da ljudi vide i dožive priču o vjeri sv. Antuna, ali i o vjeri u sebi.«
Od velike mu je pomoći glumica Katarina Perica Kirin koja će u nekoliko predstava glumiti Antunovu majku Mariju, a zatim će ulogu prepustiti svojim učenicama. Obavlja zadaću dramskoga pedagoga pa izvođače podučava glumačkim vještinama, tehnici disanja i kako pristupiti dramskomu tekstu. Kaže da su članovi ansambla puni vedrine i mladosti te da u nas još nije bilo uprizoreno tako snažno i detaljno djelo o jednom svetcu. Uvjerena je da će gledatelji mjuzikla naučiti mnogo pojedinosti iz života sv. Antuna i spoznati njegovu veličinu.
Mjuzikl počiva na 13 (broj sv. Antuna) scena ili prizora: djetinjstvo u Lisabonu, bijeg od roditelja i prijatelja, odlazak među franjevce, susret sa sv. Franjom Asiškim, propovijed ribama, boravak u Rimu i Padovi, viđenje Djeteta Isusa, čudesa nakon smrti i dr. Posebno je snažna završnica koja prikazuje vjernike u narodnim nošnjama svih hrvatskih krajeva ispred zagrebačke crkve sv. Antuna na proštenju. Svi iz punine srca pjevaju »Sveti Ante hrvatski«.
U predstavi će sv. Antuna utjeloviti Marko Dumančić, koji ne skriva ponos što je za dvije i pol godine od člana zbora postao nositelj glavne uloge. Rodom je iz Kupresa i trenutačno je na petoj godini studija geodezije u Zagrebu. Još od malih nogu volio je pjevati i plesati, a pohađao je i glazbenu školu – smjer klavir. U rodnom je kraju često hodočastio sv. Antunu i za ulogu se temeljito pripremao čitajući njegov životopis. Važno mu je doživjeti i s puno emocija, pjesmom prenijeti sve svetčeve osobine, poput poniznosti, vedrine u molitvi i osobitoga štovanja Gospe. Kaže da mjuzikl u svim članovima ansambla potiče duhovni rast te da svojim nastupima žele dotaknuti publiku. Za duhovnu pripremu glumačke družine zadužen je fra Josip Petonjić. Naime, prema njegovu mišljenju, nije riječ samo o pjesmi i glumi nego i o duhovnoj poruci koja se prenosi. Prije svake probe izvođače okuplja na molitvu kako bi ih osnažio za naporne i zahtjevne izvedbe. Riječ je o kršćanskom mjuziklu pa o. Petonjić prati da rast i razvoj projekta bude u vjerskim okvirima. Drži da je mjuzikl koji pripremaju novi, suvremeni način evangelizacije, i da je prijeko potreban jer je kulturni prostor postao »zagađen«, a njihovo djelo nosi poruku kršćanske nade.
Ansambl »Kolbe« autorski je projekt obitelji Bardun. Osnovali su ga prije šest godina u suradnji s fra Ivanom Bradarićem. Njihovi su mjuzikli itekako poznati domaćoj javnosti. »Život za život« premijeru je imao u Hrvatskom narodnom kazalištu i nominiran je za Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju režiju (redatelj Robert Bošković), a »Uskrsli« je tri godine bio na repertoaru Kazališta »Komedija«. Iva Bardun je dirigentica i slovi za osobu koja posjeduje urođeno umijeće za pokretanje uspavanih talenata. Kaže da je mjuzikl o sv. Antunu morao biti postavljen jer ljudi malo znaju o njemu te će ga upoznati kao čovjeka koji je svojim životom, radom i ljubavlju postao svetcem. Naglašava da je riječ o prvom autorskom mjuziklu o sv. Antunu ili stopostotnom hrvatskom proizvodu.
Libreto potpisuje dramski umjetnik Nino Škrabe, autor teksta i glazbe je dirigentičin otac Branko Bardun, a za koreografiju je zadužena Marija Lučić. U mjuziklu nastupa i njezina majka Sanja Bardun te mlađa sestra Matea. Tajnu njihova uspjeha dirigentica Bardun vidi u uspješnoj simbiozi amatera i profesionalaca: amateri su uglavnom izvođači, a autorski tim dolazi iz svijeta kazališta. Svi su, prema njezinim riječima, vezani uz župu sv. Antuna Padovanskoga (i njezini su se roditelji ondje upoznali), veliki su zaljubljenici u glazbu, glumu i ples te štovatelji sv. Antuna. Svi u obitelji volontirajući župi daruju svoje talente vođeni višim ciljem: evangelizirati putem kazališta. Želja joj je da misao vodilju njihova mjuzikla – »Vrijediš onoliko koliko vrijediš u Božjim očima« – ljudi nastave pjevati i živjeti i kad se zastor spusti.
Od ove je godine Delfa Bartulović u Ansamblu »Kolbe« i službeno zadužena za odnose s javnošću. Pripovijeda da su putem društvenih mreža osmislili kampanju »Ne čekaj prosinac« čiji je cilj potaknuti ljude na gledanje mjuzikla, na darivanje ulaznica dragim osobama i na to da osjete univerzalnu poruku vjere, ljubavi i radosti koju svjedoče. Ansambl »Kolbe« također ne čeka prosinac nego 29. lipnja svim uzvanicima želi darovati nezaboravni mjuzikl koji se gleda srcem.
