FENOMEN PLJEVE Kada dobrota donese plod, opakost se od nje razdvaja

6. nedjelja kroz godinu (Ps 1, 1-6)

Foto: Shutterstock

Prvi psalam govori o dva puta. Čovjek može ili slijediti zakon Gospodnji ili poslušati savjet opakih. Za opake pjesnik psalma kaže: »Oni su k’o pljeva što je vjetar raznosi. Jer Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih.« Opakost, pljeva i vjetar tri su pojma koja pokazuju put koji vodi u propast.

U vršidbi pšenice ili neke druge žitarice nastaje nekoliko razdvojenih elemenata. Prvi koji je najvažniji jest zrno, drugi je slama, a treći je pljeva. Kombajn koji prolazi kroz žitarice marljivo razdvaja elemente. Za njim se diže niski oblak prašine, onih najsitnijih ostataka vršidbe. I dok kroz dugačku cijev prolazi zrnje te s visine pada u prikolicu traktora, od njega se još uvijek odvajaju sitne čestice prašine tako da samo zrno ostane pohranjeno u prikolici. Za kombajnom je uredno posložena slama koja čeka baliranje. A pljeva? Ona je onaj niski oblak prepun prašine koji se ravnomjerno razbaca po suhu odrezanu korijenu žitarice. Jedino pljeva ne će biti pokupljena, ona će strunuti na zemlji, ma ne će se ni upotrijebiti za hranu životinjama jer je teško probavljiva…

Zašto se opakost uspoređuje s pljevom?

Zanimljivo je što je pjesnik psalma opake usporedio s pljevom. Odakle mu takva maštovitost? Sigurno je i sam vršio pšenicu, čistio zrno od pljeve i zaključio da od toga sitnoga ostatka nema koristi. Opakost je poput pljeve. Pljeva se čini primamljivom na početku. Ona je ovdje da zaštiti zrno od vremenskih nepogoda, neka uzraste u nešto dobro, a sama ne donosi ploda.

Teško je ponekad oduprijeti se pljevi, nije jednostavno u svoj život uvijek ugrađivati postojanost. No jedino je taj put koji donosi plodove, to je put koji donosi budućnost. Život pljeve nije kršćanski život

Na kraju, kada dobrota donese plod, opakost se od nje razdvaja, ostaje nošena vjetrom, pada u zaborav i nitko joj ne pridaje hvalu. Opakost je tako prikrivena na početku, a na kraju iza nje ostaje gusti oblak koji guši disanje; oblak u kojem bi se čovjek od kašljanja počeo daviti.

Opaki kao pljeva nisu iskoristivi za sezonu. Razbacani su po tlu, istrunut će, malo će pognojiti zemlju za novu sezonu. Većinu će odnijeti vjetar, ne će biti pohranjeni u silose, ne će poslužiti za hranu, ne će biti okrjepa, past će u zaborav koji nosi vjetar. Nije li takva i sama opakost? Nošena je vjetrovima ljudskih hirova, nestalna je, a na kraju prilikom kažnjavanja svatko od nje pere ruke, svatko se želi izvući da nije krivac? Koliki su opaki u ovoj pandemiji uznemirili ljude, koliki su prijetili zatvaranjima, bolestima, smrtnošću djece, koliki su samo strašili starce? Željeli su biti u središtu pozornosti, svakoga dana biti upitani, a njihov ponos prikrivenoga smijeha je rastao. Nema isprike, nema priznanja – sada peru ruke, utihnuli su poput pljeve i nadaju se da će biti zaboravljeni. No opakost ne nestaje tako lako. Još za njom slijedi onaj veliki oblak koji guši, oblak koji nastaje nakon vršenja žitarica, oblak koji ostaje poticaj da se ne zaboravi donijeti prikladnu kaznu za svaku opakost.

Odoljeti naletima prolaznoga vjetra

Ivan Zlatousti povezuje pljevu i vjetar dajući opakomu čovjeku oznaku nestalnosti. U homilijama O statuama govori: »Kao što je pljeva izložena naletima vjetra i lako biva pometena, tako je i grešnik gonjen svakom kušnjom. On je u ratu sa samim sobom i nosi rat oko sebe. Posjeduje li ikakvu nadu sigurnosti? Nosi sa sobom savjest koja mu je stalni neprijatelj. Takva nije narav pravednika. On kakve god da udarce primi, od njih ne trpi, uništava moć onih koji se savjetuju protiv njega.«

Kršćanin ne želi da njegova djela budu pljeva niti da bude odnesen vjetrom. Psalmistov je put put zakona Gospodnjega, takav je i put svakoga kršćanina. Teško je ponekad oduprijeti se pljevi, nije jednostavno u svoj život uvijek ugrađivati postojanost. No jedino je taj put koji donosi plodove, to je put koji donosi budućnost. Život pljeve nije kršćanski život. Ne dolikuje da kršćanin svoje talente zatrpa, nema budućnosti onaj koji se bahato odnosi prema svemu te postaje nestalan. Put zakona Gospodnjega jedinstven je put trajne kršćanske odgovornosti za sve postupke, a nije nekakvo nadanje da će se sve zaboraviti. U svojoj obitelji kršćanin tako postaje onaj koji djecu uči odgovornomu životu, koji ih ne će učiti da se sklanjaju iza mase, koji ih ne će učiti komfornosti. Upravo suprotno. Onaj tko može stati na kršćanski put, taj uspravno stoji i ne moli se da ga vjetar otpuše. On odolijeva naletima prolaznoga svijeta, a ostaje donositi plodove svojih dobročinstava. I u njegovoj misli ne rađa se ništa opako.

Gospodine, usavrši u nama put koji nas vodi prema Tebi tako da se udaljavamo od svega što je opako kako bismo pljevu života ostavili u oblacima koji nam ne će zaklanjati Tebe, trajnoga Spasitelja za vijeke vjekova. Amen.