»Vidim svojega Gospodina«, bile su tihe posljednje riječi sv. Antuna Padovanskoga izgovorene u skromnoj sobici u petak 13. lipnja 1231. u malenom selu Arcelli nedaleko od Padove, danas njezinoj gradskoj četvrti. Tako je vedro, lagano i smireno u dobi od 36 godina, u nazočnosti brižnoga redovničkoga subrata Luke, završio svoj ovozemaljski život jedan od najomiljenijih pučkih svetaca, zaljubljenik u Krista, svećenik, franjevac, apostol mira i dobrote, zaštitnik potlačenih, skrbnik, tješitelj potrebitih… Rođen je kao Fernando Martins de Bulhoes u Lisabonu, glavnom gradu Portugala, g. 1195. u plemićkoj obitelji, no napustio je lagodan život i otišao u augustinsku opatiju sv. Vinka na rubu grada te sa 25 godina postao svećenik. Međutim, ponukan mučeničkom smrću petorice franjevačkih misionara u Maroku, stupio je g. 1220. u samostan Manje braće u Olivaisu u portugalskoj općini Coimbre uzevši ime Antun. U Asizu je 1221. susreo Franju, osnivača Male braće, koji ga je očarao nastupom i svetim životom, pa je s tim oduševljenjem proputovao Italiju i Francusku, pronoseći radosnu vijest i obraćajući krivovjerce. Godine 1230. vratio se u svoj omiljeni grad Padovu, gdje je nastavio svoj apostolski rad, ali skrhan bolešću umro je sljedeće godine.
Glavni su širitelji Antunova štovanja bili franjevci i ta pobožnost koja se može nazvati religioznim fenomenom nije s vremenom nimalo iščezavala, nego se nezaustavljivo širila diljem svijeta. Ona je na hrvatskim prostorima bila posebno snažna u srednjoj Dalmaciji i na dubrovačkom području, o čemu u nizu svjedočanstava govori i pismo pape Nikole IV. zadarskomu samostanu već g. 1291. u kojem se vjernicima za blagdane daje oprost, među kojima je spomenut blagdan sv. Antuna. Širenju su pridonijeli franjevci iz deset samostana, koliko ih je svojedobno bilo na području nekadašnje Dubrovačke biskupije. O tome svjedoči i najstariji lik sv. Antuna na dubrovačkom području u današnjem muzeju Male braće u Dubrovniku na stropu iz 14. st. Pobožnost prema sv. Anti Padovanskomu bila je uvijek prisutna i u Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Od juga prema istarskom sjeveru širilo se štovanje, u čemu su veliku ulogu, uz ostale, imali franjevci koji su djelovali u Pazinu od 14. st. Štovanje u kontinentalnom dijelu Hrvatske može se pratiti od druge polovice 17. st., a ono se očitovalo prije svega u broju crkava posvećenih sv. Antunu i posebice u činjenici da je gotovo nemoguće pronaći crkvu u kojoj nema njegova oltara, kipa ili slike.
***
Majka svih crkava posvećenih sv. Antunu Padovanskomu bazilika je u Padovi, koja je omiljeno odredište hodočasnika iz cijeloga svijeta jer u njoj počivaju zemni ostatci najomiljenijega svetca svega svijeta. Gradnja jednoga od najvećih remek-djela svjetske umjetnosti započela je 1232., a dovršena je krajem 13. st. Bazilika je duga 115 m, široka 55 m, visoka do 38,50 m; nad njom se izdiže osam kupola, dva zvonika i dva vitka tornjića. U njoj se nalazi devet kapelica u polukrugu, od kojih su najpoznatije kapela Arka i kapela Gospe Moro. Kapela Arka sjajno je djelo renesanse, koju su ukrasili najveći venecijanski kipari 16. st. Uz zidove se nalazi devet mramornih reljefa, s prizorima iz života i čudesa sv. Antuna, a u središtu je njegova oltarna grobnica. Kapela Gospe Moro izravno je vezana za svetčev život jer je u njoj slavio misu, propovijedao, ispovijedao, ostajao u molitvi, a tamo je i bio pokopan 1231., sve do 1263. kada su mu zemni ostatci preneseni ispod glavne kupole. Na zidovima se nalaze razne freske iz 13. i 14. stoljeća.
***
Bosanski su se »ujaci« tijekom cijele svoje povijesti brižno skrbili za povjereni im puk u svakom pogledu: pastoralnom, odgojnom, školskom, kulturnom, graditeljskom, medicinskom, humanitarno-karitativnom i svakom drugom. To čine i danas jednako samoprijegorno i svestrano uz »Kruh sv. Ante«, dobrotvornu ustanovu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, nastavljajući misiju Bratovštine kruha svetoga Ante osnovanu g. 1896. Danas im »punim gasom« rade pučke kuhinje, pomažu na sve načine povratnicima, raseljenima i siromasima, pružaju smještaj studentima iz Bosne i Hercegovine, kao i studentima iz drugih europskih zemalja koji studiraju u Sarajevu u Franjevačkom studentskom domu, osiguravaju stipendije siromašnijim studentima, pružaju toplo ozračje djeci u dječjim vrtićima u Busovači i Bihaću, vode »Zlatni cekin«, zdravstvenu ustanovu s dvjema poliklinikama, pedijatrijskom i fizijatrijskom, za rehabilitaciju djece u Slavonskom Brodu, podupiru izgradnju škola u misijskim zemljama, pružaju pomoć ovisnicima u terapijskoj zajednici »Izvor« na Plehanu i dr.
***
Među brojnim središtima i žarištima antunovske pobožnosti u Hrvatskoj ono je na Svetom Duhu u zapadnom dijelu Zagreba. Gradnja crkve/svetišta prema nacrtu arhitekta dr. Jurja Denzlera započela je 1931., kada se slavila 700. obljetnica smrti padovanskoga svetca, a sljedeće je godine osnovana župa, koja je bila povjerena franjevcima konventualcima. Crkva je dovršena i blagoslovljena 8. prosinca 1934., a prvu je misu u njoj slavio ondašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Njezina je unutrašnjost dovršena 1984. kada ju je posvetio kardinal Franjo Kuharić. U samostanu, koji je utemeljen g. 1922., sjedište je Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koji su razgranali široku i raznovrsnu djelatnost, od Doma sv. Antuna, u kojem je besplatan smještaj u studentskom domu za studente i pučka kuhinja sa svakodnevnih 300-tinjak obroka za potrebite, do Doma umirovljenika sv. Maksimilijana Kolbea sa 30-ak kreveta i izdavanja mjesečnika »Veritas«, glasnika sv. Antuna Padovanskoga. U župi su također organizirane različite vjerničke skupine svih uzrasta, a od molitvenih okupljanja nadaleko je poznata tradicionalna pobožnost trinaest utoraka sv. Antunu.
***
Svake godine 13. lipnja, na godišnju svetkovinu sv. Ante, pripadnici indijanskoga plemena Tiguas okupljaju se na misi u staroj crkvi misije Ysleta del Sur nedaleko od El Pasa u američkoj saveznoj državi Teksas. Jutarnjom misom u crkvi, koju su izgradili još 1682. nakon što su bili prisiljeni pobjeći iz svoje pradomovine u blizini današnjega Albuquerquea u Novom Meksiku, započinju proslavu svoga nebeskoga zaštitnika, kako to čine već tri i pol stoljeća. Slavlje se nastavlja tradicionalnim plemenskim plesovima uz zvuke bubnjeva donesenih iz staroga kraja. Cijela je svetkovina vrlo dojmljiva, izvorna i prepuna boja, ali, usprkos tomu, nije namijenjena turistima te se ne reklamira kao turistička atrakcija. Mnogi su mislili da je pleme izumrlo, ali su se njegovi pripadnici počeli 60-ih godina prošloga stoljeća organizirati i zahtijevati od državnih vlasti da im se vrati oduzeta zemlja. To je američki Kongres i učinio 1968., a danas ih u naselju/rezervatu živi više od 1600. Kršćanstvo su im donijeli španjolski misionari, a plemensko je vijeće ubrzo prihvatilo najomiljenijega svetca i proglasilo ga zaštitnikom plemena.
***
U srcu katolištva – Vječnom Gradu – nekoliko je crkava posvećeno sv. Antunu Padovanskomu, kao npr. Sant’Antonio di Padova a Circonvallazione Appia, Sant’Antonio da Padova a Via Salaria, Chiesa di Sant’Antonio dei Portoghesi i još nekoliko njih, no svakako je posebna počast iskazana svetomu »evanđeoskomu naučitelju« i teologu stavljanjem pod njegovu zaštitu franjevačkoga Papinskoga sveučilišta, u svijetu poznatoga kao »Antonianum«. Mnogi su hrvatski franjevački velikani studirali i bili profesori na »Antonianumu«.
Nisu samo sakralna zdanja posvećena sv. Antunu, nego i neka važnija svjetovna, čime se također htjela odati počast omiljenomu svetcu. Jedna je od njih palača sv. Antuna u gradiću Attardu na Malti, koja trenutačno služi kao službena rezidencija malteškoga predsjednika.
***
Najveća župa posvećena sv. Antunu Padovanskomu u BiH je Humac, koja ima oko 13 tisuća vjernika i u kojoj se nedjeljom i blagdanima slavi 16 misa. No zvuči pomalo nevjerojatno, ali spletom povijesnih okolnosti Bihać je u BiH jedinstven grad po tome što ima tri crkve posvećene sv. Antunu Padovanskomu. Prva je podignuta 1266. pa je, čini se, i najstarija crkva sv. Antuna u Hrvata, ali je dolaskom Osmanlija na te prostore g. 1592. po naredbi zapovjednika Bihaća Hasan-paše Predojevića pretvorena u džamiju znakovita naziva Fethija (u prijevodu – »Osvojena«). Gradnja nove crkve sv. Ante na mjestu Žabela u gradu dovršena je 1891., produžena je i dograđeno joj je novo polukružno svetište 1899., a ponovno je proširena 1941. No već 1943. saveznički su zrakoplovi bombardirali Bihać, pri čemu je uništena i crkva, od koje je ostao sačuvan samo toranj i dio zidova. Gradnja sadašnje, treće župne crkve sv. Antuna dovršena je 1972. Nažalost, i u posljednjem je ratu pretrpjela oštećenja.
***
Najveći dvorac u Hrvatskoj je dvorac Klenovnik, spomenik nulte kategorije. Na njegovu se mjestu u srednjem vijeku nalazila utvrda, prvi se put spominje već 1244. godine i tijekom povijesti mijenjao je vlasnike. Zbog iznimne ljepote bio je opisivan kao hrvatski Versailles. Od izvornoga interijera dvorca ostala je očuvana jedino kapela sv. Antuna koja je jedna od najvećih i najraskošnije uređenih dvorskih kapela u Hrvatskoj. Uređena je 1738. zauzimanjem grofice Katarine Drašković rođene Brandis u baroknom stilu kao grobna kapela obitelji Drašković. Iz te godine potječu štukature, a drveni su oltari raskošna kiparska djela iz 1741. Danas je u dvorcu bolnica za plućne bolesti i tuberkulozu.
***
Kud Hrvati tamo i sv. Antun, kud sv. Antun tamo i Hrvati, može se bez pretjerivanja reći za duboku povezanost hrvatskoga katoličkoga puka sa svetcem kojega je Bog neopisivo privlačio i koji je ljude jednako tako privlačio sebi, tj. Bogu. Da to nije tek puka fraza svjedoči i samostan sv. Ante u Chicagu, koji pripada Hrvatskoj franjevačkoj kustodiji Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, okupljalište hrvatskih iseljenika u tom dijelu Amerike i njihovih potomaka. Franjevci su se u kupljenu zgradu čikaškoga sveučilišta preuređenu u samostan uselili u lipnju 1944. No potrebe su bivale sve veće pa je kupljena i nova kuća u kojoj je u kolovozu 1952. otvoren novi samostan. U župi od 1968. pomažu Školske sestre franjevke iz Provincije svete Obitelji u Hercegovini. U prvotnom samostanu sada je sjedište Hrvatske franjevačke kustodije i Hrvatskoga etničkoga instituta s knjižnicom.-
***
Nije teško zaključiti da su naselja u Hrvatskoj imena Antunovac dobila po župnoj crkvi ili kapelici čiji je patron sv. Antun. Ima ih nekoliko, no među poznatijima su ona nedaleko od Osijeka, kod Nove Bukovice i kod Lipika. Općina Antunovac nalazi se 5 km južno od Osijeka s oko 3500 stanovnika, a već 1880. na tadašnjem posjedu grofa Adamovića starosjedioci Mađari sagradili su kapelu sv. Antuna. Naselje Bukovački Antunovac pripada općini Nova Bukovica u Virovitičko-podravskoj županiji. Prema popisu iz 2011. imalo je 199 stanovnika, a središte mjesta, ispred društvenoga doma, krasi kip sv. Antuna. Od Lipika u Požeško-slavonskoj županiji naselje Antunovac udaljeno je 16 km. Ima nešto više od 300 stanovnika, u njemu je župna crkva Presvetoga Srca Isusova, posvećena 1915., pa tragovi nekadašnje crkve sv. Antuna datiraju, očito, ranije.
***
Ime sv. Antuna nosi čak i jedna športska momčad. Riječ je o košarkaškoj momčadi NBA lige San Antonio Spurs (»spurs« u prijevodu znači »mamuza« ili »ostruga«; to je metalna naprava pričvršćena na jahačevu obuću kojom jahač podbada konja). Sjedište mu je u gradu San Antonio u saveznoj državi Teksas, a osnovan je g. 1967. pod nazivom »Dallas/Texas Caparrals«, koji je promijenio 1973. u sadašnje ime, pa su mnogi njegovi navijači uvjereni kako je upravo omiljeni svetac njihova grada pomogao da momčad 1976. uđe u NBA ligu i do danas osvoji pet naslova prvaka. Nije zgorega reći da u klubu pod zaštitom sv. Antuna igra i 21-godišnji Hrvat Luka Šamanić, koji je ozbiljniju košarkašku karijeru započeo u KK »Zaboku«.
***
U Župi Vinjerac koja pripada Ražanačkomu dekanatu u Zadarskoj nadbiskupiji posebno se štuje sv. Ante Padovanski kojem je posvećena župna crkva i glavni oltar u njoj. Zanimljivo je da se njegove moći ondje čuvaju već 116. godinu i u procesiji se tradicionalno nose kroz mjesto zajedno s kipom na njegov blagdan 13. lipnja.
Kako su moći sv. Ante uopće došle u Vinjerac? Pokaznicu s moćima poklonio je 13. lipnja 1905. don Kamilo Franchini (župnik u Vinjercu 1903.-1907.) kao uspomenu »na dan svoga župničkoga umještenja«. Riječ je o relikvijaru s autentičnim kostima svetog Ante Padovanskog, među prvima, ako ne i prvi u Hrvatskoj.
